Rade Šerbedžija i Miloš Radivojević o legendarnom Živojinu Pavloviću: Mrzeo je totalitarizam, njegova hrabrost i bunt ostali su nam kao ideal i uzor

Knjigu su objavili Internacionalni festival filmske režije u Leskovcu (LIFFE), koji je posvećen ovom velikanu i čije nagrade za životno delo i režiju nose ime „Živojin Žika Pavlović“, i Leskovački kulturni centar, a Šerbedžija je među prvima postao laureat ovog priznanja.

– Sjedili smo, dakle, tog proljeća i razgovarali. Malo o filmu a mnogo više o politici i ratu. Bio je ogorčen Miloševićem, Mirjanom Marković i uopšte, srpskom političkom scenom. Sam sebi je, reče u jednome času Žilijen, počeo zvučati apsurdno, hvaleći bivši titoistički režim. On, koji je snimio toliko filmova s nepritajenim kritičkim stavom o jugoslavenskom socijalizmu i toliko oštrih romana o našoj tadašnjoj stvarnosti ispisao, i koji je tako strašno mrzio svaki totalitarizam, sada je, na neki način, počeo žaliti za tim istim sistemom, uviđajući sve prednosti koje smo imali nad ovim novim, nacionalnim režimima – sećao se Šerbedžija.

– Postali smo svjedoci da je supilovska i trumbićevska povjesna ilirska južnoslovenka avantura već po drugi put krvlju raskomadana, i kako se s nje cjede posljednje izneverene iluzije kao blatna žuta kišnica s raspadnutih vojničkih cokula. Opet nas zaglušujuće bombardiraju svojim ratnim stihovima neki novi pjesnici, pretvarajući ove naše dane i godine koje smo zajedno živjeli u promašene živote, zanose i uzaludne ljubavi. Ti brončani i glineni spomenici svojim gvozdenim nemilosrdnim stihovima ruše tanane veze među ovim našim južnim Slavenima, pokušavajući revidirati sve povjesne činjenice i promjeniti datume važnih događaja, izmišljajući pri tom nove važne datume, i stvarajući nove povjesti historije za ove nesretne narode, tjerajući ih sve skupa u svoja uska nacionalna dvorišta.

Ti, donedavno omiljeni pisci i pesnici Žike Pavlovića i Šerbedžije, kako je podsetio glumac koji je najvažnije uloge odigrao upravo u njegovim filmovima, još do juče su se zaklinjali u jugoslovenstvo, mašući pri tom svojim crvenim partijskim knjižicama.

– Oni nas žele uvjeriti kako su naši životi koje smo pod Titom u Jugoslaviji proživjeli, zapravo, utamničena beznađa i očajanja. S tugom prepoznajemo među njima i neke naše, Žikine i moje dojučerašnje prijatelje. Moj prijatelj Žika Živojin Žilijen Pavlović ostao je to što je bio. Pametan, mudar, postojan, častan i plemenit čovjek. Veliki pisac i filmski režiser. On je svoje umjeće objedinio s moralom, radio je iz uvjerenja i živio ta uvrenja. „Buđenje pacova“, „Kad budem mrtav i beo“, „Zaseda“, „Hajka“, „Crveno klasje“, „Zadah tjela“, „Doviđenja u sljedećem ratu“, „Dezerter“, filmovi su koji su svojom posebnom poetikom obilježili naše vrijeme.

Šerbedžija je podsetio i na zagrebački kafe „Korzo“, gde su se sedamdesetih i osamdesetih godina, kako je rekao, skupljali filmaši, liberali i poludisidenti, i gde je često dlazio s glumcem Ivicom Vidovićem.

– Tu se gotovo svakodnevno govorilo o Pavloviću i njegovoj filmskoj estetici. Ali i o njegovoj građanskoj hrabrosti, umjetničkoj aktuelnosti njegovih djela. Svojim filmovima od kojih su neki bili i zabranjivani, postao je uzor mnogim jugoslavenskim rediteljima. Bio sam ponosan i sretan što sam na neki način postao njegov filmski glumac, snimio sam glavne uloge u četiri njeova filma, postao sam zarobljenik Pavlovićeve estetike. Snimajući njegove filmove pokušavao sam uisitini živjeti život njegovih junaka – ako je trebalo piti, uistinu sam pio, ako je trebalo juriti zoru, jahati bjele noći, bivao sam žedni konjanik i ratnik do posljednjeg daha, osjećao sam se kao vojnik Živojina Pavlovića. Meni se i dan-adanas čini da sve što je dobro na filmu mora, ili bi trebalo, na neki način podsjećati na njegove kadrove – govorio je Šerbežija, koji je zbog progona nacionalističkih politika devedesetih godina napustio ovaj prostor, i iz Londona uspeo da ostvari značajnu internacionalnu karijeru.

– Snimao sam sa mnogimm slavnim režiserima, i volio sam specifičnost Stenlija Kjubrika, profesionalnost Klinta Istvuda, ali nikada nisam, i vjerovatno neću, osjetiti ono uzbuđenje koje sam imao pojavljujući se u Žilijenovom magičnom kadru. Živojin Pavlović je bio naš duhovni vođa, bio je naš uzor i naš ideal umjetnosti. Bio je moj glavni dasa, i ne samo moj, bio je glavni dasa svih onih koji su voljeli njegovu estetiku i ljudsku vertikalu iz tih vremena jugoslavenskog socijalizma. Ljudsku vertikalu i hrabrost, kao nešto najvažnije što nam se događalo u umjetnosti u vrijeme jugoslavenskog socijalizma, s kojim smo živjeli, odrastali i umirali.

„Đavolji film“ Živojina Pavlovića, istakao je Šerbedžiaj, bio je čelik koji ih je u tim olovnim vremenima kalio.

– Ali, bio je i čarobna paučina koja je vezala naše snove u najljepše iluzije, i svi koji smo bili dio njegovih slika nosimo tu umjetnost kao zaštitni znak vlastite hrabrosti i dostojanstva, i kao njegov posljednji pečat koji nas je i generacijski i umjetnički odredio, da budemo takvi kakvi smo bili, a kakvi još uvijek jesmo. „Đavolji film“ Živojina Pavlovića i dalje teče mojim venama i upravlja mojim filmskim pokretima. Hoću, zapravo, reći, ko je jednom zaista gorio, taj pamti plamen. Meni je taj plamen obasjao put – rekao je Rade Šerbedžija, a svoje emotivno i vrlo dirljivo sećanje na Pavlovića završio je suzama.

Miloš Miša Radivojević, reditelj koji je svojim ostvarenjima takođe ostavio dubok trag u crnom talasu, najslavnijoj epohi jugoslovenske kinematografije, i laureat Nagrade „Živojin Žika Pavlović“ za životno delo, započeo je sećanje na legendarnog kino poetu tekstom koji je napisao za ovu monografiju.

– Godinu dana pre nego štio sam snimio svoj prvi igrani film, daleke 1969. godine, gledao sam u Puli Žikinu „Zasedu“ – u maloj sali, film skrajnut u enterijer da ne uznemirava veliku Arenu i da ne kvari sliku sveta u kojoj smo živeli. Verujem da su se još neke moje mlade kolege i prijatelji, studenti i filmski radnici, pitali poput mene – ima li smisla započinjati tu veliku avanturu i eksperimet u vlastitom životu? Ulaziti u tu strašnu i neravnopravu borbu sa publikom i kritikom, a što je najgore, i sa jednom autoritarnom vlašću? – rekao je Radivojević.

– Mene je Žikina „Zaseda“ uplašila! Video sam sjajan, snažan, subverzivan, dubok-višeznačan- čudesan film, i nisam mogao da se ne upitam da li sam dorastao, sa svojim obrazovanjem i trudom, sa svim svojim poznavanjem i velikom ljubavlju prema filmu, sa svom „hrabrošću“ i „čvrstim uverenjima“ da li je to dovoljno? Dodirnuo me strah sumnje i malodušnsti. Shvatio sam opasnosti koje se kriju u tim suviše dobrim filmovima – govorio je Radivojević, sećajući se i jedne zimske noći.

– Bilo je to 1981. ili 1982, Žika me je u gluvo doba noći pozvao i rekao mi da je gledao moj zadnji film na nekoj kasnoj noćnoj projekciji. Moguće da je to bio neki od programa Festa. potom mi je rekao čudnu rečenicu kao nagradu:“ Osećao sam se kao da sam dva sata grebao noktima po betonu“. Inače, film je bio gotovo ozloglašen, naročito od strane kritike – primer ledene bezosećajnosti.

Kako je zapisao Radivojević, na filmskom nebu ovih naši balkanskih prostora ima dosta sjajnihn zvezda koje nas povremeno obasjajavju, ali ima i poneka crna rupa koje nas s vremenom privlači i uvlači. Jedna od njih je Živojin Pavlović. I Žika živi u večnosti.

Radivojević je dodao da je film otišao daleko od tih godina kada je Žika radio.

– Ali, u svima nama je ostao deo Žike – ti gradivni elementi, nosači, deo temelja, odnos prema istini, ta njegova hrabrost i to crnilo. To nije obično crnilo, to je Žikino crnilo. Crnilo koja je najdominantnija boja, i mi znamo da je Žika anticipirao tim svojim crnilom. Nije to bio običan pesimizam, i to što smo voleli to njegovo crnilo, to je jedino prisutno u nama. Mi od Žike ništa ne možemo da ukrademo, izuzev hrabrosti da se kaže istinu, a Žikina istina još uvek živi. Kao da nas je Žika pelcovao protiv neke crne kuge, i to što nam je dao jeste potreba da se borimo i da negujemo posebna, originalna osećanja. Ne obične suze koje mogu da se skinu papirnom maramicom, Žika nas je naučio na krvave, teške suze koje se slivaju u nas. Kada gledamo njegove filmove odlazimo bogatiji, jer se taj bol zadržava u nama i ostaje deo našeg iskustva – istakao je Miloš Radivojević.