Radnička klasa živa zakopana u grobu političara

Društvo je sazidano od raznih, većih ili manjih apsurda s kojima se mi kao pojedinci nemoćno suočavamo – istakao je hrvatski filmski reditelj Vinko Brešan u intervjuu za Danas povodom njegovog novog filma „Koja je ovo država“.

Film je snimljen u srpsko-hrvatskoj koprodukciji i govori o priči koja prati nekoliko glavnih likova – suicidnog generala, jednog od ministara i grupicu penzionera – ljubitelja hrvatske fudbalske reprezentacije, koji iz grobova kradu leševe Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.

Premijerno prikazivanje bilo je prošle nedelje u Kombank dvorani, a Brešan objašnjava da je pre nekoliko godina došao kod njegovog prijatelja Mate Matišića s željom da radi komediju o beznađu, komediju o odustajanju.

– Odustajanje i beznađe sam tada smatrao, a i danas smatram, stanjem duha kod nas. Matišić mi je za mjesec dana došao s tri ideje: priča o generalu koji sanja da izvrši samoubojstvo, ministru koji se sam zaključa u zatvoru i ne želi izići i o dvije grupe ljudi koji ukradu lijesove Tuđmana i Miloševića. Tada me pitao koja od tih ideja mi se najviše sviđa. Rekao sam „ajmo raditi sve tri“ – kazao je Brešan.

Na šta ovo ostvarenje ukazuje, koje probleme u društvu kritikuje?

– Ja ne kritiziram društvo. Moja želja je samo oslikati društvo kako ga ja vidim. A ja vidim društvo sazidano od raznih, većih ili manjih apsurda s kojima se mi kao pojedinci nemoćno suočavamo. Vidim da živimo određenu kolektivnu noćnu moru iz koje se ne možemo probuditi.

Koliko je realna politička situacija na Balkanu uticala na sadržaj filma?

– Kada smo radili ovaj scenarij, Matišić i ja smo odlučili da nećemo tražiti realne događaje da bismo pokazali apsurd u kojem živimo. Odlučili smo pretjerivati vjerujući da će gledatelji dok budu gledali naše pretjerivanje prepoznati istinu. Ali dok smo mi napisali scenarij, dok sam ja snimio film, dok je došlo do premijere, stvarnost nas je nekako sustigla. Danas je sve što smo htjeli da bude pretjerano gotovo realno. Noćne more su postale stvarnost. Moja inspiracija nije neki stvarni događaj. Ja pokušavam stanje duha jednog prostora i jednog vremena vizualizirati kroz filmsku priču.

Ukazujete, između sna i jave, na način na koji treba postupati u određenim situacijama. Koliko u našim društvima ispravni postupci ostaju u domenu sna?

– Ne bih rekao sna, prije bih rekao noćne more… Narod ovdje živi svoju noćnu moru iz koje se ne može probuditi. No, čak i u noćnim morama pojavljuju se trenuci želje za dobrim.

U vršiocima javnih funkcija u filmu budi se griža savesti. Prema Vašem mišljenju, da li i u realnom životu oni osećaju grižu savesti?

– U filmu u snu jedan političar doživljava kajanje. Nažalost, on to doživljava samo u snu. U stvarnosti, ovoj filmskoj, kajanja nema. Nažalost, tako je i u životu. Kajanje ostaje u sferi mašte. Možemo se sjetiti više filmova koji obrađuju temu kajanja. Ne mogu se sjetiti niti jednog političara koji se iskreno pokajao.

O čemu govori „savest“ u filmu, na šta ukazuje?

– Na činjenicu da bi trebala postojati. I na činjenicu da postoji mnogo razloga da počne raditi.

Da li grobar u filmu predstavlja običnog čoveka koji vršiocima javnih funkcija „nikada nije prioritet“?

– Grobara u filmu glumi meni vrlo drag glumac Pjer Meničanin, s kojim sam radio nekoliko predstava. Na premijerama filma „Koja je ovo država“ on, premda je mala uloga, dobije gotovo najveći aplauz. Zato jer on u filmu predstavlja malog čovjeka, radničku klasu koja je živa zakopana u grobu političara. S njim se možemo identificirati.

Kao u filmu, tako i u realnosti, na našim prostorima uvek postoji neki političar koji će, kolektivnom krivicom, za sve da okrivi drugu stanu. Prema Vašem mišljenju, do kada će da traje ta toksična i neprijateljska atmosfera koju huškaju određeni ljudi?

– Meni je jedna od najvažnijih scena u filmu scena gdje se roditelji mrtve i nestale djece iz Srbije i Hrvatske posvade zbog politike. Kad je kraj toga, ne znam.

Kome je takva „neprijateljska atmosfera“ po volji i kakvu korist od nje imaju?

– Vlasti samoj. Bojim se da su ideologije mrtve. Kaste političara se njima koriste za održavanje na vlasti.

Postoji porast četništva i ustaštva u našim državama, da li možete da mi prokomentarišete tu situaciju, i prema Vašem mišljenju, ko se za nju zalaže i zarad čega?

– Nacionalizmi sami hrane jedan drugog. Tako preživljavaju.

Da li umetnost i saradnja među umetnicima može da menja iskrivljene sisteme „vrednosti“ i ljudima pruži ono što politika konstantno posustaje da im obezbedi, mir i bratsko-komšijske odnose?

Ja sam radio hrvatsko-srpsku priču i prirodno mi je bilo raditi srpsko- hrvatsku koprodukciju. Film je kolektivna umjetnost i posjeduje radost zajedničkog stvaranja. Nažalost, ne očekujte da filmovi promijene stvarnost. Filmovi mogu ispričati neku zanimljivu priču i najbolje što se može dogoditi jest da pojedinac još neko vrijeme razmišlja o filmu koji je vidio. No, filmovima se ne mijenja povijest. Da filmovi mogu mijenjati povijest ovaj svijet bi bio mnogo ljepše mjesto.

U filmu grupa grupa građana iskopava grobove Tuđmana i Miloševića kako bi ukazala na nestale i nepronađene grobove njihove dece. Koliko je taj problem i dalje prisutan u našim društvima i „šta treba da se desi“ kako bi se on razrešio?

– To je izuzetno velik problem u Hrvatskoj i, koliko znam, u Srbiji. Ne znam rješenja. Ja nisam političar već redatelj. Za početak treba postojati iskrena želja za riješavanjem.

Da li dresovi hrvatskih reprezentativaca imaju simbolično značenje i koje?

– Za početak imaju dramaturšku funkciju. Naši „junaci“, kradljivci Tuđmanovog lijesa, znali su da će ih snimiti sigurnosne kamere i namjerno su obukli dresove da svi znaju za koga oni „navijaju“. S druge strane Hrvatska je „nogometna nacija“. Ako sam već snimao film u kojem je u naslovu riječ „država“, smatrao sam potrebnim, makar indirektno se dotaknuti nogometa. Film sam snimao pet mjeseci prije Svjetskog nogometnog prvenstva tako da su u međuvremenu imena na dresovima (Modrić, Mandžukić, Rakitić i Perišić) postala planetarno poznata.

Glumci su fenomenalno „izneli priču“, kako ste ih birali?

– Odabir glumaca je po mom mišljenju možda najvažniji redateljev posao. Tražim ne samo najbolje glumce već i glumce koji imaju fizičke i psihičke predispozicije za ulogu koju trebaju igrati. Uzmimo primer Lazara Ristovskog. Dok smo pisali scenarij, znao sam da on mora igrati ulogu Karla. Lazar ima dovoljno godina da ga prepoznajem kao djeda, a s druge strane ima dovoljno energije, agresije i ludosti da mogu povjerovati da on može otvoriti grob i ukrasti lijes. On je osoba koja ne odustaje. S treće strane, on u sebi nosi određenu tugu. Kao što sam razmišljao o Ristovskom tako sam razmišljao o svakom glumcu. Od ministra do grobara.

Kada bi svi političari sa naših prostora, kao u snu u filmu, dobili ono što zaslužuju ili učinili po ispravnosti, da li bi iko ostao da vodi države?

– Ne bojte se, našli bi se neki novi.