Rajko Grlić povodom nikad snimljenog „Čuda u Poskokovoj Dragi“: „Teško da postoji film koji sam teže prežalio“

Najpre dodelom počasnih sedišta dvaneestorici velikana srpske i jugoslovenske kinematografije a potom otvaranjem prvog i jedinstvenog međunarodnog festivala nesnimljenog filma.

– Moje groblje nesnimljenih filmova nije malo. Ima velike i male nadgrobne spomenike a ovo što ćete večeras prikazati kao nesnimljeno je možda najveći nadgrobni spomenik tog groblja. Teško da postoji drugi film koji sam teže prežalio što ga nismo napravili – rekao je Rajko Grlić, reditelj „Čuda u Poskokovoj Dragi“ za koji zajedno s Antom Tomićem potpisuje i scenario, dok su Goran Bogdan i Ivana Rošćić viđeni za glavne uloge. Svi zajedno danas su razgalili publiku davanjem života ovom nesnimljenom filmu : Ante Tomić je čitao didaskalije, glumci replike, Rajko Grlić je govorio o čemu je sve maštao.

– Ideja je bila vrlo jednostavna. Ante je napisao jednu divnu šašavu avanturističku knjigu, i onda smo mi sjeli, i promjenili pola knjige i napravili scenarij za koji ja vjerujem da je možda najbolji koji smo nas dvojica ikad napravili. Napravili smo jednu veselu stvar – kazao je Grlić dodajući da to ima veze i sa kinematografijom na kojoj je odrastao.

– Ja sam odrastao na kinematografiji koja je voljela da je neko gleda. U kinematografiji koja je željela da kina budu puna. Ako je provedem, tri, četiri godine sastavljajući neku priču bi mi bilo strašno drago da neko sa mnom dijeli tu priču. U tami kino dvorane. Dok su generacije iza nas polako šrinkale i smanjivale priče. Sve manje i manje lica, sve više smo bili u stanjima, manje u pričama. Meni se čini da je film u našim krajevima izgubio veselje postojanja. I činilo mi se da je ova Antina knjiga i to što smo mi iz nje izvadili jedan divan predložak za jednu cirkusku predstavu. Tako da je ideja bila da se film vrti u šatorima, da TBF svira uživo, da budu titlovi kako bi se pevale karaoke , da se pije pivo i jede neka hrana, da se jednostavno napravi neko ogromno veselje oko filma, da se to što se film sveo u art formu malih festivala jednostavno razbije i da se ja oprostim od te kinematografije nekim velikim veseljem. To je bila ideja. Nismo je uspjeli napraviti ali smo joj se strašno veselili – zaključio je Rajko Grlić za početak.

A u nastavku Ante Tomić čita scenu koja otvara film : „Ekseterijer. Nebo. Noć. Nebo je prepuno zvijezda. Jedna od njih zasija jače i počne padati. Ispisuje se natpis: „Ovaj film je posvećen ulasku Hrvatske u Evropsku uniju“.

Publika se smeje.

Ante nastavlja, a u pauzama čitanja scenarija se razgovara.

Reditelj Stefan Arsenijević moderira. Goran Bogdan direktno sa snimanja kao u akcionom filmu, sa zakašnjenjem i izvinjenjem, zauzima svoje mesto na bini pored kolegice Ivane Roščić.

Publika ga pozdravlja aplauzom.

Grlić komentariše da glumci prosto moraju ući tako da budu primećeni.

Ante se slaže.

Tvrdi da Bogdan garantovano još od 14 sati čeka negde u blizini ne bi li dočekao da uđe u tom akcijaškom maniru.

I tako dalje.

Ne da se prepričati.

A kako bi bilo da je tek snimljen film?

 Počasna sedišta za dvanaest veličanstvenih

Počasna sedišta u Dvorani kulturnog centra Beograda reditelji su dobili prema afinitetima, to jest, ona mesta s kojih najviše vole da gledaju film. Slobodan Šijan i Rajko Grlić su u prvom redu sedišta 5 i 8; Đorđe Kadijević , šesti red sedište 13 ; Zdravko Štotra, sedmi red, sedište 9 ; Boro Drašković, peti red sedište 9 ; Miloš Radivojević 13. red sedište 1 ; Želimir Žilnik 11. red, sedište 7; Lordan Zafranović četvrti red, sedište 4; Srđan Karanović deseti red sedište 1; Goran Marković, osmi red, sedište 13; Emir Kusturica, osmi red, sedište 10; Darko Bajić, treći red, sedište 7.