Raspevana mladost po ideji Viktora Orbana 1Foto: Sari Amber

Predstava “Raspevana mladost” iz Mađarske, autora Judite Berec, Bencea Đerđa Palinkaša i Matea Sigetija, kroz pevanje, odnosno operetu čiji je libreto sastavljen od izjava političara u javnom prostoru i medijima, preispituje problem izgradnje nacionalnog stadiona Puškaš Arena u Mađarskoj, koji je zamenio nekadašnji Narodni stadion na tom istom mestu, posvećen upravo narodu, odnosno ljudima, a ne naciji.

Na nekadašnjem ulazu u stadion nalazila se skulptura grčkog vajara Makrisa Agamemona, po imenu “Raspevana mladost” (Singing Youth), koja je preživela period kada su mnoga umetnička dela, nastala u doba socijalizma, uklonjena iz javnog prostora, dok stadion posvećen narodu nije. Na njegovom mestu je, uz korišćenje drobljenog betona, od kog je bio napravljen, na zahtev mađarskog predsednika Viktora Orbana 2019. godine izgrađen novi stadion, ovog puta posvećen naciji. Obe „Raspevane mladosti“, i statua i predstava, svedoče o poslednjih sedamdeset godina turbulentne mađarske istorije i o tome koliko su umetnost i muzika istovremeno bile ključan faktor kako promovisanja ideologije vladajućih struktura, tako i pobune mladih. O tome u intervju koji sledi govori autorski tim predstave “Raspevana mladost”, koja je izvedena u okviru 57. Bitefa.

Predstava počinje citatom Viktora Orbana iz 2018. On glasi: „Jedna era je uvek više od političkog sistema. Eru određuje njen karakterističan kulturni milje. Era je predak intelektualne prirode, neka vrsta zajedničkog raspoloženja, možda i set ukusa, načina ponašanja… Zadatak koji je sada pred nama je da ugradimo politički sistem u kulturnu eru. Stoga je logično i ni najmanje ne iznenađuje da je najuzbudljivija debata našeg vremena eksplodirala upravo u eri kulturne politike.” Zašto je baš on služio kao polazna tačka?

Judit Berec: O tom citatu se već mnogo pričalo u medijima, pogotovo u sferi kulture, jer je tako otvoreno prikazivao smer u kom će politički sistem krenuti. Tako su Orban, njegova partija, njegovi sledbenici, pokazali da će nastaviti da grade ovu kulturunu eru, koja je još više od političkog sistema koji su do tad otprilike dovršili.

Politika i kultura međusobno su se prožimale tokom istorije. Čak se i ako govorimo o događajima poput kulturne revolucije u Kini, i oni se dešavaju u ciklusima. Izgleda da se upravo ovi ciklusi nameću kao zaključak vaše izvedbe. Da li umetnici treba da ih prihvate ili da im se odupru? Da li bi to bila zaista kulturna revolucija?

Judit Berec: To je dobro pitanje. Mislim da pokušaj da se promeni kultura ili da se izgrade kulturni narativi podrazumeva da se uvek bude na čelu sticanja i zadržavanja moći. Samo je pitanje o vrsti narativa, šta leži u srcu tih narativa? Da li su te ideje nešto sa čim možemo da se identifikujemo, što možemo da podržimo ili, pak, nešto što čemu bi trebalo da se suprotstavimo?
Smatram da tako umetnici, a i ljudi uopšte, treba da reaguju na ovakve promene. Postoji neka vrsta strukture, jedan zatvoren svet u kom živimo, ali treba da identifikujemo kakve ideje postoje ispod tih sistema. One su ponekad subverzivne, ponekad sakrivene, a nekad i vrlo očigledne.

Mate Sigeti: Mislim da nije pitanje prihvatanja ili neprihvatanja ovih promena, već više toga šta smo uradili i da li smo ih prepoznali. Treba se zagledati u dubinu tih promena, reagovati na njih ili im se usprotiviti. Tako vidim i položaj umetnika.

Da li se nešto promenilo u statusu umetnika od pedesetih naovamo?

Bence Đerđi Palinkaš: Zvanična kulturna politika vlade podrazumeva angažovanje određenih umetnika. Tako je bilo nekad, tako je i sad. U predstavi govorimo o Agamemnonu Makrisu, grčkom umetniku koji je živeo u Mađarskoj. Bio je deo zvanične kulturne politike i izrađivao je javne statue. Želeli smo da saznamo o čemu je razmišljao i zašto je hteo da izgrađuje taj sistem.

Kad već pominjemo Agamemnona, šta mislite, kakav život bi on imao danas kao umetnik? Kakav bi bio njegov položaj da je odlučio, i da li bi uopšte odlučio da se preseli iz Grčke u Mađarsku i da nastavi da radi tamo?

Mate Sigeti: Činjenica da nije rođen u Mađarskoj bi definitivno učinila njegovu situaciju težom. Ne bi automatski postao mađarski državljanin. Ali, kao umetnik, i dalje bi verovatno imao izbor da ili izgradi karijeru zasnovanu na umetnosti koja odgovara vladinoj estetici ili da bude protiv toga.

Ali, sa ovom drugom opcijom, sigurno ne bi sebi olakšao život – bio bi stranac u državi koja primarno podržava mađarsku umetnost, koja se zasniva na mađarskim korenima i tradiciji i koju uglavnom podržava država. Naravno, umetnost je mnogo bogatija od toga. Danas ima na stotine i hiljade umetnika koji bi bili zanimljivi i u mnogim drugim oblastima. Ipak, oni bi se više namučili jer bi njihove teme bile eksperimentalnije i manje podobne, prihvatljive za sistem. U tom smislu on bi sigurno imao dosta problema.

Umetnost je danas definitivno manje ujedinjena nego pedesetih. Sada nema nekog strogog okvira kojeg umetnik mora da se pridržava. Ipak, postoje zahtevi na nivou etike. Postoji izbor. To je kao da biramo da li ćemo imati stabilnu karijeru pridržavajući se nacionalnog sistema saradnje ili ćemo uraditi nešto mimo tog šablona.

Raspevana mladost po ideji Viktora Orbana 2
Foto : Zsofia-Sivak-

Da li je reakcija publike na vašu predstavu drugačija u inostranstvu u odnosu na Mađarsku?

Mate Sigeti: Mađarsku publiku, koja nije navikla da vidi sve tako eksplicitno politički prikazano u pozorištu, prirodno je privukao politički prizvuk i aktuelnost. A u inostranstvu, gde ne znaju nužno detaljno sve o politici i novom sistemu koji se gradi u Mađarskoj, usuđujem se da kažem da su se više fokusirali na samo dramsko delo. Pronašli su globalno značenje u svim temama koje smo izvukli na površinu, nalazeći relevantnost i za sebe same, a ne samo za Mađare.

Smatram da bi morala da postoji jasna razlika, jer mnoge figure i imena koja smo spomenuli u predstavi, kao i izvori citata, neće reći ništa, ili gotovo ništa, publici u inostranstvu. Zato su se oni više fokusirali na muziku, na dramaturgiju, koreografiju, na sve spoljašnje faktore, samostalno dekodirali poruke i pokušavali da dođu do poruke koja je globalna i ne tiče se isključivo mađarske politike.

Ovogodišnji slogan Bitefa je „Snago, ne pristaj da budeš nečija”. Šta snaga znači za vas?

Mate Sigeti: Snaga ima svoju ulogu u socijalnim interakcijama, u svakom odnosu, počevši od onih privatnih, pa sve do političkog nivoa, gde je reč o hijerarhijama moći između partija i klasa. Idealno mesto bi bilo ono u kom se snaga može pretvoriti u nešto što ne stvara neravnopravnost u društvu, već mu daje moć.

Idealni kontekst ili idealni odnos je onaj u kom su obe strane podjednako jake, a njihova snaga ne narušava ravnotežu. Naša je odgovornost da ovo pokažemo, da to negujemo u sebi i da pokažemo snagu u odnosu na ono što je naizgled fizički jače od nas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari