„Ko razumije, sve mu je jasno, ko ne, džaba mu je objašnjavati“: Povodom 30 godina Ratnog kina Apolo iz koga se rodio Sarajevo film festival

UNIQA osiguranje je ekskluzivni sponzor Sarajevo Film Festivala.

Atmosfera… Bila je atmosfera gladi za životom, za slobodom. Željeli su, valjda, nadali se da će opsadom da nas dovedu u animalno stanje borbe za opstankom u kom ćemo se međusobno klati, a proizveli su sasvim suprotno – priseća se reditelj Pjer Žalica povodom 30 godina ratnog kina Apollo koje će obeležiti svoj jubilej na ovogodišnjem 29. Sarajevo film festivalu (SFF).

Naravno, Žalica priča o atmosferi koja je vladala za vreme rata kada su Sarajlije, čekajući da malo utihne huk granata i pucnjava snajpera, žurili u bioskop gde su filmske projekcije plaćali simboličnom ulaznicom – cigaretom.

Bio je to poseban ritual odlaska u bioskop kakav je većini sada nezamisliv. Mnogi svetski umetnici – Suzan Zontag, Kiristajn Boltanski, Eni Lebovic, Marko Miler, bili su zadivljeni entuzijazmom i kreativnim snagom građana u opkoljenom gradu i pomagali im ili svojim dolaskom ili na neki drugi način. Ovogodišnji dobitnik Počasnog srca Sarajeva, reditelj i pisac Mark Kazins tetovirao je ime Sarajevo na svojoj ruci, a za vreme rata je donosio kutije s filmovima na VHS kasetama. Činili su to i mnogi drugi poznati reditelji, novinari, verovatno tronuti spremnošću Sarajlija da rizikuju vlastite živote zarad pokretnih slika.

– Dogodio se krik prkosa, urlik ponosa u kom smo nekako svojeglavo uživali – objašnjava Žalica. – Nismo dobili oružje da se branimo, kako ga dobija Ukrajina danas, ali smo dobili brojne prijatelje. Naša borba za normalnim životom u nenormalnim uslovima je postala simbol. Dolazili su nam važni gosti, da nam pjevaju, glume, naprosto žive sa nama. Mi smo se uključivali uživo u koncerte grupe U2, snimali smo filmove, pravili koncerte, pozorišne predstave, izložbe… I, naravno, imali smo kino. U prostorijima Akademije scenskih umjetnosti, u drvenoj sali scene, puštali smo filmove koje smo imali na akademiji, na VHS kasetama i koje su nam prijatelji slali iz vana, iz svijeta izvan opkoljenog grada. U kino se nije moglo ući sa glavne ulice, “Obale”, jer je tu iz šume sa obližnje planine Trebević tukao snajper. Tako da smo probili zid u zadnjem dvorištu da bi se ulazilo sa bezbjednije strane, kroz dvorište Prve gimnazije. Svaka projekcija je bila prepuna, i prožeta magijom zajedničkog iskustva nekog boljeg svijeta koji je nama bio oduzet brutalnom silom i oružjem. Ali, mi smo uživali, zato što smo zajedno i zato što smo na pravoj strani. Sjećam se da je cijela sala plakala dok smo gledali „Gole u sedlu“ uz stihove Birdsa:

The river flows

It flows to the sea

Wherever that river goes

That’s where I want to be…

U tom trenutku mi smo bili voda te čarobne rijeke, a kino Apolo njene obale… Ko razumije, sve mu je jasno, ko ne, džaba mu je objašnjavati. Kako god, kino Apolo je, uz sve druge elemente kulturnog otpora u opkoljenom Sarajevu bio duh Woodstocka i bratstva i jedinstva, ne u nekom politički okaljanaom, ideološkom, nego stvarnom smislu, onda kada su svi ljudi braća i sestre. U šta ja i danas vjerujem – konstatuje Pjer Žalica.

Neko je stradao na tom mjestu

Jedan od brojnih odlazaka u ratni bioskop Šejla Kamerić će zauvek pamtiti.

– Bilo je teško granatiranje u dijelu grada koji sam morala da prođem da bih došla do kina. Pratila sam to kroz prozor. Hvatali su me panika i tjeskoba. Bilo me je strah ali nisam mogla da ostanem u kući. Jednostavno sam morala u kino. Potreba da budem sa drugima i da se osjetim sigurno i da odlutam u film je bila tako jaka da sam čim sam vidjela da se granatiranje malo smirilo krenula pješice prema Obali. Put je bio uz zvuke metaka i detonacije koje su se čule u daljini. Na pola puta sam ušla u ulicu na kojoj je samo pola sata prije toga palo par granata. Sve je bilo još u dimu, hodala sam, to jest, jurila sam kao u bunilu. U jednom trenutku ispred mene je bila lokva krvi. Neko je stradao na tom mjestu. Stala sam i buljila u crvenilo krvi. Tad sam se sjetila da nisam ugasila plin u kući i da je to jako opasno. Trčeći sam se vratila, ugasila plin i ponovo pojurila u kino. To veče je igrao film “Night on Earth” Džima Džarmuša.

Godinama nakon, inspirisana tim doživljajem, napravila sam film “1395 dana bez Crvene”.

Prva misao koja se reditelju Srđanu Vuletiću javlja kad se pomene Ratno kino Apolo je da su građani Sarajeva i u najtežim vremenima žudeli za civilizovanim životom.

– Ratno kino Apolo je neoboriv dokaz da za preživljavanje nisu dovoljni hrana i voda… LJudi žele da žive dostojanstveno, i pune kino sale usred rata su potvrda toga. I sad se sjećam neke nepatvorene radosti kod publike, koju su uglavnom činili mladi ljudi, dok su gledali filmove. Čini mi se da su se ti filmovi zaista uklopili u tu banalnu sintagmu “bijeg od stvarnosti“, pogotovo imajući u vidu da svi oni koji su prisustvovali projekcijama rizikovali živote i da dođu i da odu iz kina. Sama publika je bila “šarena“, nisu se skupljali isključivo filmofili, već je to bio miks ljudi koji su se željeli podsjetiti na mir, normalan život. Ali nikako ne treba potcijeniti ni socijalnu dimenziju cijelog poduhvata i činjenicu da su ljudi dolazili da vide druge ljude… Jer, morate shvatiti, tad nije bilo struje, telefona, i vi niste znali da li su neki ljudi živi ili i ne, i svaka je projekcija nosila i mogućnost susreta sa dragim licima za koje niste znali gdje su i kako su – priča Vuletić.

Prema njegovim rečima, ono što se vrtelo u kinu zavisilo je od toga da li će neki strani novinari doneti neki novi film.

– Ako ne, onda su se vrtili neki klasici. Sjećam se da su “Sirove strasti” bile na “repertoaru“, a jednom kada nije bilo ništa novo vrtili smo “Easy riders“.

Kako kaže, obeležavanje tri decenije od osnivanja ratnog kina Apolo dobar je način da se javnost podjeti da je SFF svoje korene imao u aktivnostima s kraja 80-ih i filmskim retrospektivama u sklopu popularne “Obale” gde je bio i Apolo.

– SFF je logičan, finalni oblik jednog decenijskog djelovanja jedne sjajne grupe ljudi na čelu sa Mirom Purivatrom – zaključuje Srđan Vuletić.

Almir Palata Prle, tehnički direktor Obala Art Centra, koji je i utemeljio prvo ratno kino Apolo, priseća se da je prvi film koji je na ovom mestu pušten pred punom salom bio “Terminator 2”.

Što se tiče ideje za osnivanje bioskopa usred rata, kako jednostavno objašnjava, ona je došla “iz potrebe”.

– Iz potrebe za filmom. Možda i za bijegom od stvarnosti rata u mračni podrum sa velikim ekranom. Imali smo projektor i agregat, i veliku energiju grupe entuzijasta – kaže Almir.

Osvrnuvši se na “repertoar” iz tih dana primećuje da se vrlo retko dešavalo da na danima francuskog filma u nekom stranom gradu sala bude puna.

– U Sarajevu, 1994, u Ratnom kinu je sala uvijek bila puna sat vremena prije svake od projekcija. Potpuno nadrealna atmosfera. LJudima je očigledno to iskustvo gledanja filmova u kinu bilo važno, i vrijedno rizika – ističe Almir.

Odgovarajući na pitanje zna li možda kako specifične, ratne okolnosti utiču na percepciju filma kaže da će se time baviti teoretičari na ovogodišnjem 29. SFF-u.

– Upravo se sarajevskim ratnim kinom bavi i Mark Kazins, teoretičar i filmski autor, dobitnik ovogodišnjeg Počasnog srca Sarajeva, koji nam je kao tadašnji direktor Edinburškoga festivala donio filmove u Sarajevo 1994. Meni je lično drago što će upravo on doći ove godine u Sarajevo na Festival da zajedno obilježimo 30 godina od pokretanja prvog ratnog kina.

Almir dodaje da je prva ratna premijera bio film “Niske strasti”.

– Bio je to veliki događaj za naše kino. U julu 1993, u četiri sata po podne. Filmove smo puštali dva puta sedmično, u dva termina i uvijek je bila ili puna ili skoro puna sala. Na početku se ulaz plaćao cigarama a poslije toga nekom simboličnom kartom. Festivalski programi, kao što su bili Edinburški i Lokarno film festivali, te sedmice nacionalnih filmova su uvijek bili besplatni.

Publika je, kaže Almir, posebno reagovala na “Niske strasti”, tako da su se delili na one koji su bili na ovom filmu i one što nisu, a poznato je i da je bioskop bilo stecište mladih talenata koji će u potonjim godinama postati uspešne filmadžije, umetnici…

– To je bilo jedino mjesto na kojem su se javno pokazivali filmovi u opkoljenom Sarajevu. Svi koje je magija filma interesovala su prošli kroz naše kino – tadašnji ili budući studenti na Akademiji scenskih umjetnosti, danas naši najproduktivniji i najnagrađivaniji autori, naša su ratna publika – ističe Almir.

Što se tiče naziva bioskopa, on nije dat, kako se na prvu loptu možda pomisli, po raketi.

– Zvanično, prvo kino u Sarajevu bilo je kino Apolo, otvoreno 1911. Apolo, a ne kao raketa Apollo. Sa distance od 30 godina, mislim da je energija i entuzijazam koju smo mi imali u prvom ratnom kinu ista ona energija i entuzijazam koji su sagradili današnji Sarajevo film festival. Isti su to, manje-više, i ljudi. Jedna velika porodica – konstatuje Almir Palata.

– Rat je bio najgori period ali i u njemu je bilo najljepših trenutaka. Za mene su ti trenuci bili vezani za “Obalu”. Sigurnost, ljubav, druženje i umjetnost – to je bila suština – kaže poznata vizuelna umetnica Šejla Kamerić, koja je zajedno sa rediteljem Markom Kazinsom radila na dokumentarcu povodom 25 godina od ratnog kina Apolo.

Prema njenim rečima, svaki film u bioskopu je bio neverovatan doživljaj.

– To da smo živi i što smo na sigurnom, a imamo svijetlo projekcije, je već bilo nevjerovatno. Filmovi su nam pružali utočište i davali nadu. Baš tako kao što umjetnost i treba da radi. Osjećali smo život u potpunosti. Pa tako i film, muziku, pozorište, izložbe. Kultura, umjetnost, to je bila nužnost a ne privilegija. Stvarali smo i konzumirali umjetnost jer je to bilo način da preživimo.

Svi umjetnici koji su došli ili na neki način nam pomogli da lakše preživimo pakao rata su zauvijek postali dio naših života. Suzan Zontag, Kiristajn Boltanski, Eni Lebovic, Marko Miler, to su ljudi koji su bili svjedoci našeg preživljavanja u ratu. Oni su ti koji su svojom umjetnošću uticali na to kakva sam ja umjetnica danas – smatra Šejla.

Dodaje da je Mark Kazins tokom rata došao i doneo kutiju video-kaseta sa filmovima sa svog festivala.

– To je za nas bilo pravo blago. Dvadeset pet godina kasnije nas dvoje smo napravili kratki film „Prvo ratno kino Sarajevo“. U tom filmu je dokumentovano kako on tetovira ime Sarajevo na svoju ruku. Taj čin je ono što opisuje kako su nas obilježiili Obala, Apolo – zaključuje Šejla Kamerić.