Reditelj Dalibor Matanić: Kad netko zna dobro raditi svoj posao i kad je dobar glumac, nebitno je odakle je

Jedna devojka se udavila, druga je umrla od predoziranja, a za glavnog osumnjičenog za ove smrti se ispostavlja da je nedužan – i mrtav.

Dok se inspektor Vladimir i novinar Stribor bore da reše ova ubistva u Hrvatskoj, u Kijevu nestaje nećaka ukrajinske filantropistkinje Olge.

Olgin muž Ivan Hrvatić, jedan od najuticajnijih ljudi u Osijeku, odlučuje da pomogne u istrazi.

Međutim, nestala devojka pronađena je mrtva u Osijeku, ne u Kijevu.

Ona je sad već treća žrtva.

Čini se da serijski ubica deluje u Hrvatskoj.

Vladimir, Stribor i Olga naposletku će doći do istine, ali će pre toga svako od njih to skupo platiti.

Scenario je napisao Marjan Alčevski (autor prve regionalne HBO Europe serije „Uspeh“), producenti su Miodrag Sila i Nebojša Taraba, a režiju potpisuje Dalibor Matanić.

U seriji glume poznata ukrajinska glumica Ksenija Mišina, Goran Bogdan, Darko Milas, Sandra Lončarić, Leon Lučev, Zlatko Burić, Tihana Lazović i brojni drugi.

Serija je nastala u saradnji HRT-a i produkcijske kuće Drugi plan, u koprodukciji sa Beta filmom i javnim servisom ZDF/Arte, Star Mediom i striming servisom OLL.TV.

U intervjuu za Danas Dalibor Matanić govori o radu na seriji, ali i o izazovima u bavljenju režijom u današnje vreme.

Po čemu se ova serija razlikuje od ostalih projekata koje ste radili, a radili ste ih mnogo?

– Recimo, serija “Područje bez signala” je na neki način bila u umjetničkom prostoru čija priča na prvi pogled teško može proći negdje vani, ali kad je ljudi vide, odmah se zaljube u nju, jer je veoma delikatna. A “Šutnja” je serija koja ide na veoma poznati teren, svako zna nešto o krimićima, odnosno svako misli da zna nešto o krimićima, svako o tome ima neko svoje mišljenje. Zato je bilo izuzetno iskustvo raditi tu seriju. Nakon “Novina”, koje su na svoj način obrađivale temu korupcije, napada na medije i medijske slobode, preko “Područja bez signala”, koje je bilo umjetnički izričaj, “Šutnja” je na jedan novi način ušla na teren krimi serija koji je svima poznat.

Ukrajinski glumci su za nas otkrovenje, kako je bilo s njima raditi?

– Kad smo radili kasting u Kijevu, vidio sam da su tamo glumci veoma dobri. Bili su prijateljski nastrojeni. Zadatak odabira je bio jako zanimljiv, bilo je zanimljivih opcija. Bilo je zadovoljstvo s njima raditi, a posebno mi je drago što su se tako dobro povezali s našim domaćim glumcima, nije bilo nikakvih zidova ni barijera. Znate što, kad netko zna dobro raditi svoj posao i kad je dobar glumac, nebitno je odakle je.

Serija “Ćutanje” nastala je prema tri romana Drage Hedla „Izborna šutnja“, „Ispovjedna tajna“ i „Kijevska piletina“. Koliko je književnost dobar predložak za TV seriju?

– Dobro književno djelo je dobra startna pozicija. Mislim da je to dobar okidač, a onda je potrebno dosta kreativnog rada i kreativnih druženja, u našem slučaju još od “Novina” napravili smo mali kreativni hub: tu su scenarist, producent i ja. Uvijek pribegavamo nizu brainstorminga i analiza tako da je to uvijek nadogradnja literature prema kojoj radimo. Naročito je zanimljivo recimo imati, kao što nam je Ivica Đikić bio scenarist u „Novinama“, ljude koji barataju politikom i jako dobro poznaju zbivanja u društvu. Drago Hedl je recimo jedan od zadnjih ostataka pravog istraživačkog novinarstva i poštenog novinarstva u Hrvatskoj. Za mene je on prvi na listi, tako da je za mene bila čast i zanimljivo je bilo raditi prema njegovim slučajevima. Ono što sam htio jeste zadržati taj njegov bunt, u smislu da kad je napisao tekstove, sve se utišalo, pa je napisao knjige pa se sve utišalo, htio sam ovom serijom postići da se stvari malo ne utišavaju.

Koliko serije mogu doprineti afirmaciji istraživačkog novinarstva?

– Dogodila se neka vrsta magnetizma i sa „Novinama“ i sa “Šutnjom”. Nekako je realni život počeo pratiti našu fikciju. Mislim da ima smisla raditi takve stvari, bez obzira što je istraživačko novinarstvo trenutno na margini, ima previše različitih interesa, o čemu smo govorili u “Novinama”. Ali, mislim da se vredi boriti kao što se Drago Hedl bori. O tome govorimo u “Šutnji”. Ja uvijek pokušavam to da radim.

Neke od serija koje ste radili su na striming platformama, šta mislite da ih je privuklo da ih otkupe i emituju kao što je to uradio HBO?

– Uvijek gledam kako napraviti svoj neki unikatni kod, od svega, od režije, rada s glumcima, tretmana teme. U slučaju “Šutnje” sam se vodio neklim svojim lepim azijskim uzorima kao što je legendarni film “Sjećanje na ubojstvo” Bong Džun Hoa, to je neka vrsta tretmana gde su glavni akteri nemoćni. Pokušavao sam stvari sagledati iz drugačijeg kuta, jer svaka baba zna za CSI, tako da je trebalo naći nešto po čemu će ovaj dio Evrope biti autentičan i parirati strancima. Nema tu nekakvog recepta, radim uvijek ono što volim raditi.

Snimate filmove, koliko su se filmovi preselili u TV serije?

– Mislim da je to bilo neminovno, pošto je naročito u Americi sva ta filmska industrija i sav taj korporativni svijet natjerao kreativce da odu u televiziju. Ali, možda će se to vratiti u neki novi film koji će zadržati autorsku komponentu. Mislim da za televiziju treba raditi kao za film, ja tako radim. Filmski jezik je jezik koji razumije cijeli svijet.