Reditelj filma “Sigurno mjesto”o svom ostvarenju zasnovanom na istinitoj priči o tragičnoj borbi njega i njegove majke da spasu brata i sina od suicida

To je “protkol gubitka”, otkrivanje samotnog bola usled traume iznenadne smrti bližnjeg, tragična borba brata i majke da spasu brata i sina od suicidnih pokušaja. To je film koji preporučujemo, o kome se priča… To je ostvarenje za koje oni koji su ga pogledali i kojima se dopalo kažu da se gleda na “vlastitu odgovornost”. To je film koji “ide u detalje i uvlači se pod kožu”.

Na Filmskom festivalu u Lokarnu “Sigurno mjesto” je osvojilo nagrade za najbolju režiju, najboljeg glumca (Goran Marković) i za najbolji debitantski film, na 28. Sarajevskom festivalu Srce Sarajeva za najbolji igrani film i za najbolju mušku ulogu, koju inače Lerotić i igra, te nagradu Međunarodne konfederacije umetničkih bioskopa CICAE i nagradu Cineuropa. Na nedavnom Zagreb Film Festivalu nagrađen je posebnim priznanjem u međunarodnoj dugometražnoj konkurenciji, kao i na filmskom festivalu u Kotbusu.

Film „Sigurno mjesto“ u kome i „glumite“ baziran je na vašoj ličnoj traumi. Govori o vašem bratu koji je izvršio samoubistvo. Da li vam je bilo teško da donesete odluku da o tome snimite film, sećate li se dilema koje ste imali, momenta kada ste prelomili da uđete u ovaj proces?

– Psihički poremećaj i smrt brata sučelile su me sa stvarima koje su mi do tada bile nepoznate i nezamislive. Kada sam iz metapozicije, kao autor, s nekim odmakom pogledao u to što se dogodilo, bio sam na neki način čak fasciniran da je takav užas uopće moguć. Da stvari mogu tako brzo, tako radikalno izmaknuti kontroli. Da se to dogodi bez ikakve najave ili upozorenja. Nisam siguran koliko je to nekome tko takvo što nije doživio uvjerljivo. Ali meni je zapravo baš taj aspekt najšokantniji. Ta iznenadnost. Kojom brzinom osoba može potonuti u stanje u kojem je pod koprenom psihičkog poremećaja više ne prepoznaješ. Nakon tog iskustva imao sam dojam da sam bio na nekom mjestu na kojem nikada prije nisam bio. U nekom takoreć paralelnom svijetu. Da sam vidio neku istinu o životu za koju prije nisam znao. U početku sam samo pisao i nisam vjerovao da ću na kraju ikada s tim nešto napraviti. Činilo mi se prebolno. Pisao sam film govoreći si da ga nikad neću snimiti a završilo je tako da čak i glumim u njemu. Nije tu bilo neke svjesne točke prijeloma.

 Da li vam je na bilo koji način pomogao rad na ovom filmu? Ako da, i ako ne, zašto?

– Mislim da mi rad na filmu nije pomogao direktno. Rad na filmu i činjenica da sam izgubio brata se ne neki način mimoilaze. Mislim da bi čak bilo opasno raditi film kao terapiju, a da se prethodno nisam zaista zagledao u taj gubitak, priznao ga, odtugovao ga koliko je to moguće. S druge strane radeći film sam nastavio raditi ono što bih inače radio. Gubitak, takoreći, nije ugušio moj profesionalni interes, nisam se cenzurirao. Tako da je rad na filmu na neki način bio vrsta retraumatizacije, ali mi je istovremeno koristio jer sam nastavio raditi ono što volim. Metaforički – rana ostaje ista, ali tkivo oko nje ne propada, dapače nastavlja rasti i razvijati se. Naposljetku, svako stvaranje ima, patetično rečeno, neku ljepotu, čak i kad je izvor iz kojeg se stvara rana. Ali mislim da je krivo romantizirati proces snimanja filma u smislu poistovjećivanja s terapijom. To bi bila strašno rizična terapija.

Filmovi s teškim temama kakav je ovaj, o bolesti i smrti, obično u sebi imaju neku tačku oslonca za koju možemo da se pridržimo. Ovde ne. Čini se da vam je stalo da to kažete, da na neke stvari ne možemo da utičemo, da ih kontrolišemo…

– U dobu kada se pretpostavlja da se svaka pojava može racionalizirati, objasniti, jednim od brojnih reklamiranih metoda sanirati – duševna bolest nam kao rođenje ili smrt ukazuje na misterij ljudske prirode i bolnu ograničenost našeg spoznajnog aparata. Duševna bolest u obitelji je tema koja se, obzirom na dramatičnu učestalost u stvarnosti, rijetko obrađuje u filmu. Smrt se pak često uprizoruje kao žanrovski jednodimenzionalan usputni motiv ili u korelaciji s nadolazećim, obično perspektivnim “novim početkom”. Likovi koji dožive iznenadan gubitak obično postaju jači pa se stječe dojam da smrt ima manje apsurdnu, a više katarzičnu i poticajnu dimenziju. Smrt kao nevidljiva, sveprisutna sila koja se ukazuje iznenadno i moćno, smrt kao besmisleni događaj iz kojeg se ne može ništa naučiti, koji čovjeka ne čini pametnijim i hrabrijim, smrt kao motiv koji ne slijedi linearni kauzalitet i kojem se ne može utvrditi razlog rijedak je motiv i najčešće u razradi ne uspijeva nadići sentimentalno mračnjaštvo. Htio sam naprosto, između ostalog, o smrti, duševnoj bolesti i traumi pričati iz vlastite perspektive i iskustva.

Kako je došlo do toga da vi glumite, da li je bilo teško da nađete glumca koji će tumačiti vašeg brata i glumicu koja će tumačiti vašu majku, kako je izgledao taj deo rada na filmu?

– Tražio sam glumca koji bi odigrao lik starijeg brata, ali nikako nisam bio siguran da je odabir dobar. To je očito bila neka moja slijepa pjega. Vjerojatno mi je iskustvo tog lika toliko blisko da mi se sve osim mene samog u toj ulozi činilo zbunjujućim. Činjenica da ja igram starijeg brata sigurno usložnjava gledalački doživljaj, ali tu odluku nisam lako donio. Snježanu Sinovčić i Gorana Markovića „našao“ sam nakon nekoliko mjeseci kastinga ali mi nije bilo lako odlučiti, reći: “ok – nas troje – to je to”. Htio sam to vidjeti. Imali su strpljenja i volje da kroz više mjeseci probamo sve ključne scene i da zajednički zaključimo možemo li to napraviti.

Koliko vam je bilo važno da ovim filmom skrenete pažnju na inače tabuiziranu temu suicida i mentalnog zdravlja?

– Nisam radio ciljano s tom namjerom. Film zrcali stanje u sustavu, ali se ne iscrpljuje u tome. Mislim da je film puno kompleksniji. Ono što se dogodilo jest to da se o njemu često piše iz tog društveno-kritičkog rakursa. U Hrvatskoj ne postoji osmišljena strategija brige o psihičkom zdravlju. Na nju se čeka od 2016. kada je prestala vrijediti stara strategija, koja, uzgred budi rečeno, nije nikada implementirana, tj. nisu napravljeni planovi provedbe, niti je osiguran novac. Dakle, od 2016. do danas nije donesena nova strategija brige o mentalnom zdravlju. Očito ne postoji politička volja za to. To se naravno onda ogleda, među ostalim, i u nedostupnosti psihoterapije, nepostojanju psihosocijalnih intervencija u zajednici u svrhu oporavka i uključivanja u život osoba sa psihičkim poremećajima, nebrige za obitelji koje skrbe o svojim bolesnim članovima, manjku rada na destigmatizaciji osoba sa psihičkim poremećajima, itd.

Kazali ste jednom da postoje pogrešne predrasude o suicidu da je to nekakav čin slobodne volje. Zapravo, sve je mnogo kompleksnije…

– Egejsko more je nazvano po Egeju koji se u njemu namjerno utopio. S druge strane, sve do Francuske revolucije su se otkidali udovi onima koji bi pokušali suicid, a katolički svećenik je sve do 1983. mogao uskratiti crkveni ukop samoubojici. Povijest suicida je istovremeno povijest glorificiranja, mistifikacije, ali i brutalne osude. Često se ne uzima u obzir da do samoubojstva najčešće dolazi iz duboke unutarnje prisile, a rjeđe iz slobodne volje.

„Sigurno mjesto“ pokazuje da neretko institucije, kojima je u opisu posla da pomognu mentalno izazvanim osobama to ne samo da ne umeju, nego ponekad čine niz pogrešnih koraka. Koliko se u javnosti govori o protokolima kroz koje prolaze ove osobe kao i članovi njihove porodice kojima je takođe neophodna podrška?

– Nisam se sustavno bavio tom temom, imam samo vlastito iskustvo, gdje se često nisam mogao načuditi ponašanju liječnika. Nevjerojatan je taj nedostatak komunikacijskih vještina, nepoštivanja pacijenta kao osobe, arogancije, pa i nemara. Nekako se nadaš da su to iznimke. Brine me najviše što imam dojam da nisam usamljen u tom iskustvu. I ne znam koliko se može takvo ponašanje amnestirati rutinom, potkapacitiranošću i lošim plaćama. Svakako, rekao bi da problem postoji i da ne vidim bavi li se itko njegovim sustavnim rješavanjem.Osobe u psihičkim smetnjama teško da se mogu zauzimati sami za sebe a obitelji se često srame psihičkih problema svojih članova i ne govore o svojim iskustvima tako da je neprimjereno ponašanje liječnika još manje vidljivo pa i podložno javnoj kritici. U Hrvatskoj je u jednom trenutku jako puno trudnica putem medija svjedočilo o svojim negativnim iskustvima u bolnicama. Takve članke o iskustvima na psihijatriji nema tko pisati.

U kom rasponu je reagovala publika na vaš film?

– Jedan gledatelj je rekao da film trebaju pogledati svi, ali samo jednom u životu. Netko drugi je rekao da je to film koji treba gledati na vlastitu odgovornost. Da ga ne može preporučiti, iako misli da je izvrstan. U toj mjeri ga je uznemirio. Drugi u filmu vide i ljubav i smisao i ne izlaze samo potreseni iz kina, nego u njemu pronalaze neko utočište i nadu, način na koji se može nositi s teškim situacijama.

Zašto ste film nazvali „Sigurno mjesto“ budući da se ovaj naslov može na različite načine tumačiti i šta vam je bilo važno da poručite ovim filmom?

– Likovi u filmu nikad nisu na istoj lokaciji dvaput, u stalnom su pokretu. Htio sam naslov koji na neki način putuje s njima. Koji visi iznad filma, ponekad kao nada, ponekad kao poruga. Sviđa mi se što je jednostavan ali na neki način u dijalogu s filmom postaje višeznačan / ambivalentan, kontradiktoran, neuhvatljiv.

 Vas i vašeg brata je povezivao film. „Razgovarate“ li s njim i dalje o tome?

– Često prizovem svog brata u svijest. To je neki dječji refleks – jer to je samo ideja o njemu, ja razgovarajući s njim pretpostavljam njegove odgovore. Ta ideja o mom bratu ili, u nastavku “on”, je uvijek sa mnom. Zanimljivo je što je on još uvijek na istom mjestu gdje smo se rastali. Ima trideset godina i uvijek će ih za mene imati. Tako da imam sve mlađeg i mlađeg brata. I kada budem star razgovarat ću s njim koji je tek na početku pravog života.