Reditelj Ivica Buljan o premijeri predstave „Idiot“: Umetnost je danas poslednje utočište ljudskosti

Ispada da mi samo postavljamo pitanja u okviru kulture i kulturnih studija, kao da je glavni problem svijeta odnos prema postkolonijalizmu, klasnom pitanju i ugnjetavanim manjinama, od žena, LGBT – ija, migranata. Da, važan je, on je osnovni preduslov postojanja građanina i političke osobe. Desnica uživa u tome što nam je ostavila diskusije o kulturi, a za to vrijeme su razbili ekonomiju. Od Marksa naovamo bilo je vrlo malo ozbiljnih pokušaja koji bi uspostavili ozbiljnu analizu onoga što ekonomija znači – kaže za Danas Ivica Buljan.

Jedan od najznačajnijih hrvatskih i regionalnih reditelja poslednjih mesec i po dana angažovan je na inscenaciji romana „Idiot“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, poslednjem projektu Beogradskog dramskog pozorišta u ovoj sezoni, koji će premijerno biti izveden 30. decembra, na Sceni „Olivera i Rade Marković“.

U ovoj istoj kući, Buljan je aprila prošle godine režirao predstavu „Tiho teče Misisipi“, po istoimenom romanu Vladimira Tabaševića, a naša publika ga poznaje i po ostvarenjima „Grobnica za Borisa Davidoviča“, po motivima dela Danila Kiša (produkcija Bitef teatra, Hartefakta), kao i po brojnim gostujućim predstavama.

U razgovoru za Danas Ivica Buljan govori zašto je odabir „Idiota“ za njega kao velika enciklopedija, pre svega emocija, intelekta, filozofije, ali i amalgam u kom susrećemo sve ono što je teatar napravio u 20. i 21. veku, kako ćemo u isto vreme imati klasičnu, epsku predstavu s burnim pričama, zašto je dobar čovek u idiotskim vremenima maloumnik i prezren…

Moglo bi da se nasluti da vas remek-delo Dostojevskog možda posebno uzbuđuje, jer je u vreme kada ste bili direktor Drame HNK u Zagrebu, kraj sezone u ovoj kući 2019. obeležila premijera „Idiota“, u režiji ruskog reditelja Vasilija Senjina, na kojoj ste i vi bili saradnik. Zbog čega smatrate važnim da „Idiot“ danas bude na sceni?

-„Idiota“ dugo nosim uz sebe i u sebi. Ta se strast rodila davno. Započeta je jednom vrstom pobune koju sam prvo shvaćao kao nerazumijevanje tog genijalnog romana. Ja taj roman volim, ali ga nisam razumio i pitao sam se zašto ga ne razumijem. Najviše su me privlačili tekstovi koje ne razumijem, a koje pokušavam razumjeti. Režirao sam ne „Hamleta“, već „Makbeta“, jer mi je on šifrirana poruka što se događa sa mnom kad se prepustim častohleplju, kad uživam što me slave, ili kad sam nasmrt uplašen. Dvaput sam režirao „Edipa“, Senekinog najprije, pa od slovenskog pisca Iva Svetine. Ili, zašto sam postavljao nerazumljivog Senekinog „Tijesta“, tragediju o ocu kojemu brat za objed podmetne sinove koje je prije toga ritualno ubio. Za mene je režija učiniti napor da razumijem tekst. Studirao sam komparativnu književnost i ona određuje moj unutrašnji i svakodnevni život.

Odabir jednog od najvažnijih romana svetske književnosti može da nam ponudi, kako kažete, jedan totalni teatar. Možete li malo bliže da objasnite ovu vašu tezu?

– Fascinira me koliko može imaginacija doprinijeti i koliko ona uvijek doprinosi da se neko djelo prikaže kao istinito. Obrazovanje me je uz obavezu čitanja usmjerilo i na kritičko mišljenje. Kao romanistu, moji alati za analizu nalazili su se u djelima Fukoa, Barta, Deleza. Od domaćih kod Žižeka, Alenke Zupančič i Mladena Dolara. Dolar je na Filozofskom teatru u HNK u Zagrebu izrekao da je moja režija Krležinog „Vučjaka“ istinita, i to mi je bio kompliment. Nerazumljiv do kraja, ali dragocjen. U sklopu iste serije predavanja filozofa u kazalištu, o odnosu psihoanalize i teatra govorila je Julia Kristeva, a ja sam za tu priliku s Almom Pricom spremio scensko čitanje njenog monologa „Tereza, ljubavi moja“, o Svetoj Terezi Avilskoj, katoličkoj redovnici i prvoj feminističkoj autorici, kako je naziva Kristeva. Na predavanju je govorila o Dostojevskom jer je za dvjestotu godišnjicu njegovog rođenja planirala objaviti studiju u kojoj će revidirati pogled na velikog autora.

„Idiot“ je prvi put objavljen 1869. godine, i do danas je zadržao kultno mesto u svim verzijama – pozorišnoj, filmskoj, baletskoj, operskoj… Šta je ono što ga čini tako inspirativnim i provokativnim za druge umetnike?

– Ljubav, suparništvo, dobrota, radoznalost, patnja, žrtvovanje, praštanje, neodlučnost, milosrđe, nebrojene male i velike nesreće, bolest… samo su neke od tema koje Dostojevski otvara u svom delu. Ali, da nastavim o potrebi revizije vlastitih stavova. Kristeva je sa sobom iz Bugarske ponijela u Pariz Bahtinovu interpretaciju Dostojevskog, i obojica su od nje učinili važnu psihoanalitičarku. Moj zagrebački studij obuhvatao je Bahtina koji je Dostojevskog tumačio kroz polofonijski pristup i karnevalizaciju, i Kristevu, koju zanimaju pitanja depresije i melanholije. U Tabaševićevom i mom čitanju „Idiota“ bitna je uloga konteksta. Pokušali smo odgovoriti na pitanje ko i zašto govori. LJubov Dostojevski, prije sto godina, o prvoj velikoj godišnjici očeva rođenja, piše da se nada skoroj kritičkoj revalorizaciji njegovog djela. Kao čovjeka svog vremena, zanimalo me ne prenijeti istoricistički prikaz salona i ladanjskog života ruske buržoazije 19. stoljeća, već ono što je „Idiot“ upisao kao paradigmatsko ponašanje. Obrazovano čovječanstvo se počelo ponašati prema modelima koji su njime uspostavljeni. Kao da ne bi ni znali što je prava strast da ga nisu čitali.

Smatra se da je ovim romanom, kroz lik kneza Miškina, Dostojevski želeo da opiše idealno dobrog čoveka, da bi dokazao da je dobrota slična Hristovoj ipak moguća. Kakav je vaš doživljaj, šta je bila namera pisca, ako je uopšte postojala?

– Duboko sumnjam da je Dostojevski pisao „Idiota“ s namjerama. Ja nemam čak ni tematski okvir već polifono obrađujem važne motive. Oni su jasni, znamo ih iz lektire, uloga novca, važnost slučajnih susreta, ambivalentnost monogamne veze. A dobrota… Dobrota poput Isusa Hrista nije moguća. On je fikcionalni lik kao i Miškin. Možemo se zapitati kako je jedna bizarna jevrejska sekta uspjela ovladati svijetom. Čovjeka su učinili bogom. Bio je njihov, patio je kao i oni, činio je dobra djela, bio razapet i ubijen zbog toga. Na kraju, zbog dobrote je uskrsnuo. I Miškin bi tako mogao imati sljedbenike. U Pazolinijevom filmu „Evanđelje po Mateju“ sve se čini tako jasno. Napravljen je kao niskobudžetni dokumentarac o čovjeku koji je rođen u bijedi, djetinjstvo proveo kao izbjeglica, pa očarao sve oko sebe. Pazolini je režirao i „Teoremu“ kao njegov antipod. Hrist dakle odbacuje društvo i materijalizam, napada bogate i pomaže siromašnima. Govori kao sindikalni ili mirovni aktivist. Čim sam ušao u imaginativni svijet Dostojevskog, odmah sam postavio pitanje što ću učiniti s našim stvarnim svijetom. Religija nije ono što možemo odrediti unaprijed, nego ono što radi ljudima. Suprotnost Miškinovoj apsolutnoj dobroti je nesretni i zločesti Ipolit, sedamnaestogodišnjak koji umire od tuberkuloze, a tako je nesretno zaljubljen u Aglaju. Može li njemu netko dokazati da ima Boga? E, nema ga.

Knez Miškin je mladi muškarac koji se vraća u Rusiju posle dužeg boravka u švajcarskom sanatorijumu… Zašto je Dostojevski svog idealnog junaka stvorio kao krhkog i začuđujuće osetljivog čoveka, i da li samo ljudi koji su doživeli veliku patnju mogu da budu dobri?

– Što bi Miškin propovijedao danas u 21. veku? Kako bi današnji ugledni građani reagirali na provokacije takvog proroka? Moj prijatelj, režiser Milo Rau, sigurno bi ovako postavio pitanja. Knez Lav Nikolajevič Miškin, Idiot, je apsolutno dijete, čak i ako bi doživio stotinu godina. Njegovo djetinje samopouzdanje i „izvanredna iskrenost sijeku ljude“. Nadaren je za unutrašnju i telepatsku kontemplaciju – on je „duša svjetla“, „nesebična ljubav“, „nesposoban mrziti“, i „pozitivno lijep čovjek u ovom nemogućem svijetu, gdje ljudi neprestano proždiru jedno drugo“. Ipak je i smiješan, na trenutke glupav, nespretan, iskren frazer, razbijač vaza. Groteskan, dementan, epileptičan, uplašen svojim razumom koji mu izmiče. I onda, može li takav čovjek uopšte imati neku važnu ideju? Suština je da on nema osjećaj za mjeru. Korisni idiot da zabavi Apokalipsu bez Boga, njene smiješne ljudoždere koji se proždiru međusobno, kao što smo nekad jeli redovnike i djecu za vrijeme velike gladi u Srednjem vijeku. Otvoreno mu se rugaju, ali ga i prepoznaju kao „glavnu inteligenciju“, spontanu, različitu od sporedne inteligencije.

U prevrtljivom i licemernom ruskom „salonu“ događa se uzbudljiv i iskrivljeni ljubavni četvorougao – Miškin je rastrzan između dve žene, nevine Aglaje i „posrnule“ Nastasje Filipovne. Da li je Filipovna feministkinja?

– Majka Nastasje Filipovne u tuzi zbog muževljeve smrti izgorjela je s cijelim imanjem Baraškovih. Nastasja gori svojom „monstruoznom strašću“, ponosna je, ohola, zamišljena, eksplozivna i iscrpljena. Ali ona nije od ovoga svijeta. Ona kaže „Odrekla sam se svijeta, on već jedva da postoji“. Ušla je u ništavilo pa bludi: „Bog zna što živi u meni umjesto mene“. To je žena s visokim obrazovanjem, odlična u francuskom i u raznim znanostima, pa i u pitanjima prava, razumije se u bezbroj stvari, prije svega u vrijednost novca. Ona je za razliku od neobrazovanih muškaraca, istinska čitateljica. Na njenom je uzglavlju Floberova „Madam Bovari“. Živi u atmosferi prožetoj ukusom i elegancijom, ali bez zaštitnika koji joj je „naneo“ ono što naziva „izvornim činom“. Zarobljena u sramoti svoje „unakažene sudbine“, Nastasja hrabro ustaje kao feministkinja protiv Tockog, svog opakog dobročinitelja, „tog muškarca prema kojem gaji neljudsku odbojnost“. Pogotovo kad joj obznani da planira da joj ugovori brak s uglednim dužnosnikom. Ogorčena, ludo se baca u komediju i otrovni sarkazam, postaje kockar i sama je svoj ulog – iz gađenja, iz inata. Viče da „joj više nije stalo ni do čega, a još manje do sebe“. Povećava uloge, a njeni natjecatelji povećavaju okladu. Buntovnica koja ustraje u odbijanju braka, opire se i udaji za idiotskog kneza. Navodi pripovjedača da vjeruje da je njen uzavreli ponos daleko viši od ranga kneginje. Zapravo, Nastasja Filipovna je tragačica za nekom vrstom ljubavi izvan seksa, i to je spaja s Miškinom.

Ovaj ljubavni čvor Dostojevski okončava tragedijom koja kneza Miškina vodi natrag u švajcarsku bolnicu. O čemu nam, zapravo, govori ovakav kraj „Idiota“, zašto dobar čovek završava kao maloumnik, i zbog čega je toliko prezren u svojoj okolini?

– Dvojica muškaraca, Rogožin i knez Miškin, grle se preko mita o Nastasji Filipovnoj koju su ubili ili spasili. Oni su i ujedinjeni i suparnici u isto vrijeme. Rogožin do ludila obožava ovu ženu i uvjerava sebe da je može posjedovati samo ako je spriječi da ona postoji. Na kraju je žrtvuje, uvjeravajući sebe da je to i njena želja. Paskal Kinjar bi to nazvao hororom iskonske scene, to je seksualna noć u kojoj pulsira smrt. Kad je Nastasja Filipovna ritualno ubijena, muški blizanci nalaze mir u mazohističkom kolapsu. Atentator Rogožin se vratio u svoje ludilo, dopustivši konačno da ga pomiluje idiotska nježnost apsolutnog djeteta, kneza Miškina. Bez posrednika, bez objekta, bez drugog, bez trećeg. Tako je smrt trijumfirala nad erotskom implozijom.

Gde danas možemo da nađemo razloge i nadu da ne treba odustati od dobrote, da je dobrota vrednost iako naša društva zapostavljaju vrline, i da je zaista jedino utočište ljudskosti?

– Svjestan sam da kad kažem dobrota, ja zapravo zagovaram suštinske vrijednosti kulture, u punom humanističkom smislu, i tako upadam u zamku prosječnog ljevičara. Ispada da mi samo postavljamo pitanja u okviru kulture i kulturnih studija, kao da je glavni problem svijeta odnos prema postkolonijalizmu, klasnom pitanju i ugnjetavanim manjinama, od žena, LGBT – ija, migranata. Da, važan je to problem, i osnovni je preduslov postojanja građanina i političke osobe. Desnica uživa u tome što nam je ostavila diskusije o kulturi, a za to vrijeme su razbili ekonomiju. Od Marksa naovamo bilo je vrlo malo ozbiljnih pokušaja koji bi uspostavili ozbiljnu analizu onoga što ekonomija znači. Marks je svoju nauku nazvao „Kritika političke ekonomije“. Činjenica je da je neoliberalna revolucija bila uspješna u depolitizaciji ekonomije. Radim ovu ogradu kako bih rekao da nisam eskapist ako kažem da je za mene kultura, ili još točnije umjetnost, posljednje utočište ljudskosti. Književnost, film, kazalište, glazba… meni govore što jest istina. Umjetnost uvijek govori šta je istina jer ulazi u dijalog s onim što je dato, prihvaćeno, što se ponavlja. Ne mislim da je suština svijeta da pronađe konačnu istinu, ali možda se ta suština pronalazi u neprekidnom raspravljanju o tome što je najbolje za život. A to se može najbolje posmatrati kroz fikciju sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti, i kroz fikciju koja ima pretenziju da bude istinita.

Na strani emancipacije

Pisac Vladimir Tabašević, s kojim ste sarađivali tokom režije predstave “Tiho teče Misisipi”, po motivima njegovog istoimenog romana, angažovan je u „Idiotu“ kao dramaturg i vaš saradnik. Kako ćete postaviti vašu verziju ovog romana, i u kom će smeru ići vaše intervencije na tekstu?

– Na početku radnog procesa obećali smo samima sebi da nećemo ići putem standardne adaptacije romana. Bili smo suzdržani i skeptični u davanju obećanja vezanih za pronalaženje lijepih teatarskih rješenja, a i odbijanje je valjda neki umjetnički gest. Slavoj Žižek je u jednom intervjuu rekao da filozofija nije tu da bi rješavala probleme, već da je dovoljno velika stvar ako uspe da formuliše pravi problem. Način na koji kreiramo scene predstavlja više nego pola rješenja. Tamo gdje nam se čini da tradicionalne adaptacije imaju genijalna psihološka rješenja, intuitivno osjećamo da je problem pogrešno postavljen. Individualna psihologija lica ne postoji, ona je uvijek utkana u neku društvenu strukturu. Problem nikada nije problem pojedinca niti psihologije, već način kako se strukturiraju društvene veze. Određen tip društvenog diskursa prouzrokovao je i problem subjekta, depresiju, melanholiju. To znači da treba staviti pod znak pitanja same ove strukture. Izvukli smo probleme koje suvremeno društvo generira. Na njima je Tabašević analizirao likove i postavljao određene dijagnoze i za one likove koji su u klasičnim adaptacijama pretvarani u funkcije, kao Lebedev, Gavrilo Ardalionovič, Ipolit. Tako smo, nadam se i vjerujem, ostali na strani emancipacije.

Autorska ekipa

Antologijske junake Dostojevskog na Velikoj sceni BDP „Olivera i Rade Marković“ oživeće: Aleksandar Jovanović, Mirjana Karanović, Miodrag Krstović, Bojana Stojković, Vesna Čipčić, Iva Ilinčić, Jana Milosavljević, Luka Grbić, Marko Todorović, Milan Zarić, Milan Kolak, Miloš Petrović Trojpec, Nedim Nezirović, Tamara Aleksić i Nikola Malbaša.

Roman je preveo Jovan Maksimović, a u autorskoj ekipi predstave su i scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, kompozitor Mitja Smrekar, dok je za scenski govor i ovog puta angažovana dr Ljiljana Mrkić Popović.