Režimi u Hrvatskoj i Srbiji stalno proizvode vanredna stanja

Manifestaciju će zvanično otvoriti Viktor Ivančić, ovogodišnji gost selektor.

Hrvatski urednik i pisac izabrao je filmove: „Požar na moru“, u kome aktuelni berlinski pobednik Đanfranko Rosi prikazuje paralelnu stvarnost italijanskog ostrva Lampeduza, čiji stanovnici svakodnevno pomažu, spašavaju, žive uz migrante, zatim dokumentarac „Pod suncem“ koji nas vodi iza misterioznih zidova ozloglašene Severne Koreje kroz svakodnevni život osmogodišnje Zen-Pi i njene porodice, kao i „Yo Yo Ma: Muzika stranaca“ sa humanističkom idejom i staromodnom porukom da je umetnost važna. O ovim naslovima i njihovim temama, ali i odnosu naših sredina prema migrantima, propagandi i političkom kultu, govori Viktor Ivančić u razgovoru za Danas.

* Koliko je Evropa daleko od Lampeduze u odnosu njenih stanovnika prema migrantima? Čini li vam se da je saosećanje koje je postojalo na početku migrantske krize u poslednjih godinu dana utihnulo i da pred zatvaranjem Evrope ima sve manje pobune?

– Rosijev film je odličan baš zbog distanciranog redateljskog postupka. Zbog jedne hladne, gotovo forenzičke analize paralelnih svijetova na Lampeduzi, gdje se svakodnevna životna rutina otočana miješa sa ljudskom dramom epskih dimenzija. Tačno je da Europa skida svoju liberalno-humanističku masku. Izbjeglica se u kolektivnoj percepciji sve više doživljava kao figura neprijatelja. Čak je i rasizam u dobroj mjeri normaliziran, postaje regularna politička kategorija, što znači da se sa ulica seli u parlamente. To se u Hrvatskoj posebno jako oseća. Hrvatsku je bio glas da je prije godinu dana uspješno rješavala problem migranata, a ona je to radila samo zato što izbjeglice tu nisu htjele ostajati. Vlast se tada trudila da ih što efikasnije preveze od jednoga do drugog graničnog prijelaza, njena je politika bila transportne prirode. Danas je, međutim, atmosfera drugačija, u javnosti dominira govor o nacionalnoj sigurnosti, o ugroženosti, o žilet-žici i naoružanoj vojsci na granicama…

* Film „Pod suncem“ uspeo je, kako kažete, da ogoli mehanizam totalitarne propagande u Severnoj Koreji? Koliko nam je ova priča bliska i poznata? Nije li u ovim našim neoliberalnim tranzicionim sistemima čak teže otkriti šta je istina a šta propaganda?

– Priča mi je bila jako bliska zbog toga što je Manskij dovoljno inteligentan da, kada je jednim subverzivnim postupkom ogolio totalitarnu propagandu, nije nad tim otkrićem moralizirao. U filmu je jasno vidljiv dvostruki efekt propagande, efekt koji računa na pripremljenost onoga kome je propaganda namijenjena. Meni je film, recimo, pobudio sjećanja na srpsko-hrvatsku propagandnu razmjenu u vrijeme rata. Tada smo na Hrvatskoj televiziji najnormalnije gledali najdrastičnije srpske ratnohuškačke priloge i tumačili ih kao golu propagandu, a u isto vrijeme hrvatska publika je iste takve propagandne hrvatske priloge prihvaćala kao suštu istinu. U Srbiji je bilo isto, ali obratno. Danas smo s istim efektom suočeni na mnogim društvenim poljima. Kompletna politika se pretvorila u kontinuirano djelovanje marketinga. Public relations i novinarstvo se studiraju na istim fakultetima, iako se radi o strukama koje bi trebale biti sukobljene. Nije nam, dakle, nužno potreban taj radikalno totalitarni okvir, ambijent totalitarne distopije, da bismo prepoznali kako su ljudi masovno spremni glumiti vlastite živote, prepustiti se pripitomljavanju i ugraditi u kulise sistema.

* Šta se sve dešava sa novinarstvom u ovim našim sredinama? Ima li danas pisana reč veliku snagu?

– Novinarstvo se strukturalno mijenja. Već sama činjenica da ono ne živi od vlastitoga proizvoda – dakle od prodaje tekstova – nego od marketinga, uvlači ga u široku mrežu lojalnosti, u ovisnost o ekonomskoj i političkoj moći, a to sam zanat, shvaćen na tradicionalan način, izobličuje do neprepoznatljivosti. Takva tržišna perspektiva je dugoročni suicidalna. Po mom mišljenju, jedina šansa da profesionalno i pošteno novinarstvo opstane bila bi da se ono tretira kao javno dobro – doslovno kao voda, struja, obrazovanje… – zato što svatko treba imati pravo na poštenu i objektivnu informaciju. Međutim, pretpostavka za to je da imate barem minimalno pristojnu državu, koja će distribuirati javni novac tako da bezuvjetno podupire nezavisne medije. Bezuvjetno znači da će podupirati i medije koji kritiziraju vlast. Budući da naše države nisu ni minimalno pristojne, onda to deluje kao utopija.

* Je l’ to problem – što ne živimo u pristojnim državama, pa se svaki kritički odnos prema vlasti doživljava kao državni udar, napad na premijera ili naciju?

– Ovi režimi, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, koncentrirani su na stalnu proizvodnju izvanrednog stanja. Jedino u atmosferi izvanrednog stanja oni normalno funkcioniraju, a tada je ostvarivanje nacionalnog jedinstva od prvorazrednog značaja. Zbog toga ta društva žive u nekim svojim mitskim svjetovima. Država se, barem u Hrvatskoj, uživa kao neka vrsta pseudoreligijskog kulta. Ona nije niti servis građana, niti geopolitička činjenica, niti bilo što treće, već najviše rangirana svetinja koja se doživljava na apsolutno fundamentalistički način. Ali ne kao što fundamentalisti doslovno tumače svete spise – što bi u ovom slučaju bio Ustav – nego se doslovno vjeruje u mitove što su uz državnost vezani, od sanjanja države od stoljeća sedmog, preko krvavih bitaka kojima smo obranili hrvatstvo, pa do fonda neprijatelja koje stalno moramo imati na raspolaganju.

* Ta ideja kulta uklapa se i u situaciji u Srbiji…

– Naša društva su bratska na taj način jer nisu iskočila iz nacionalističkih matrica. Nacionalizam je i u Hrvatskoj i u Srbiji postao takoreći način života, konzumira se s vjerničkom strašću, kao službena svjetovna religija. Čak su i ključni motivi toga narativa preuzeti iz židovsko-kršćanskih svetih spisa: uvijek su tu izabrani narod, obećana zemlja i mesija koji donosi spas. Na tom konceptu, lišenom bilo kakve modernosti, ovdje se već četvrt stoljeća vodi politika.

* Da li je zapravo u Hrvatskoj strah od jugoslovenstva veći od straha od četništva i u Srbiji od ustaštva?

– Da, to je točno. Hajka na Jugoslavene je utoliko veća što ih manje ima. Budući da jugoslavenstvo – ne u državatvornom smislu, nego kao oblik angažmana – nije ništa drugo nego varijanta antinacionalizma, ono predstavlja skarednost. Čak i kada se manifestira kroz čistu nostalgiju, ono biva tretirano kao psovka. Jugoslavena je, uzgred budi rečeno, na zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj bilo jedva nešto više od 300.

* Da li je sa odlaskom Karamarka i Hasanbegovića, nestala javna podrška proustaškoj ideji iz hrvatske vlade ili je samo promenila svoj oblik?

– Ne, promijenila se glazura, a sadržaj je ostao praktički isti. Radi se su sitnim kozmetičkim modifikacijama na istome tijelu. Ustašizacija hrvatskog društva, koja je počela 90-ih godina sa Tuđmanom, nije bila sentimentalne naravi, ona nije imala romantično-nostalgične motive, već je predstavljala državni projekt. Kao takav se zapravo zadržao do danas, samo što eskalira u većoj ili manjoj mjeri ovisno o vanjskim pritiscima ili unutarnjim potrebama. Politički ekstremizam odavno se preselio u politički centar, postao je dio mainstreama i potpuno je normaliziran. U tom smislu, sadašnja vlada jeste vlada desnog političkog centra koja ne preza od ekstremističkih metoda.

* Pomenuli ste Franju Tuđmana. Kako komentarišete vest o kojoj se mnogo govorilo ovih dana da je bivši general JNA radio u ministarstvu domobranstva Nezavisne Države Hrvatske?

– Nisam to pozorno pratio, ali bi se informacija skladno uklopila u njegovu biografiju, a također i u njegove „pomirbene“ propovijedi. Tuđman je ideju o navodnom pomirenju potomaka ustaša i partizana preuzeo od Maksa Luburića i Fransiska Franka, ali to je zapravo bila samo krinka za reafirmaciju fašizma. U to vrijeme po Hrvatskoj su nicale ulice koje su se zvale po ustaškom ministru prosvjete Mili Budaku, uništeno je više od tri tisuće partizanskih spomenika… Ustaštvo se i danas slavi bez opasnosti, postalo je dio svakodnevnog folklora. Ali ako dođete na Trg bana Jelačića sa petokrakom, srpom i čekićem i zapjevate pjesmicu o Drugu Titu i partizanima, u roku od deset minuta ćete vjerovatno biti premlaćeni.

* Ustaške ideje se možda najviše slave na tribinama. Vi ćete na Slobodnoj zoni govoriti i o dokumentarcu „Treći“ Arsena Oremovića. Zašto fudbal na ovim prostorima nikada nije bio samo fudbal?

– Moram reći da fudbal pratim jako slabo. Ono što mi je poznato je da je Hrvatski nogomet savez više-manje kriminalna organizacija s proustaškim sentimentima, čiji je predsjednik svojevremeno posećivao grob Ante Pavelića, a njegov prethodnik se hvalio stričevima u vojsci NDH. Paradoks je što protiv njih sa profašističkim parolama i amblemima sada nastupaju i navijači, tako da je cirkus kompletan. Ono što mi se u zadnje doba svidjelo jeste da su navijači Hajduka, bez obzira na njihove motive i na njihov skupni politički profil, skršili dogmu o tome da se obavezno mora navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Sa nekog aktivističkog aspekta, to smatram značajnim postignućem, makar su ga ostvarili takozvani huligani.

* Kazali ste da će period u Hrvatskoj pre priključenja Evropskoj uniji biti upamćen kao zlatno doba njene državnosti. Šta je Hrvatskoj donela EU?

– Politički radikalizam i fašizacija hrvatskog društva jesu prisutni od nastanka hrvatske države, ali su eskalirali upravo nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, dakle kada je nestala ona instanca koja je ovu državu disciplinirala ucjenama i političkom silom. Kad smo nakon velikih muka „ušli u klub“, konačno smo mogli da budemo ono što jesmo, jer princip mrkve i batine više nije u igri. Nekakav „civilizacijski iskorak“ vezan uz sami čin ulaska u EU nije se, prema tome, dogodio. Zbila se samo daljnja erozija mita o suverenitetu, zbog kojeg su svojedobno tisuće ljudi slane u smrt. Hrvatska kao samostalna država danas je u svakom pogledu, pogotovo ekonomskom i vojnom, pokorni vazal velikih sila, i uživala je mnogo više suvereniteta kao SR Hrvatska u SFR Jugoslaviji.

* A šta tu Srbiju onda čeka?

– Srbiju čeka Hrvatska. Welcome!