Tportal o seriji „Sablja“: Serija o ubistvu Đinđića je toliko dobra da izaziva čvor u želucu

Kritika serije Sablja počinje napomenom da je u pitanju najambicioznija, najozbiljnija i najzanimljivija TV serija koja se pojavila na Balkanu.

„Društvo je onoliko demokratski zrelo koliko se u stanju suočiti sa svojim, recimo to metaforički, neopranim rubljem. Sa svojim zločinima, nekadašnjim i sadašnjim, i sa svojim zločincima, pogotovo onima koje je držalo blizu srcu i uglancanom establišmentu.

Ono društvo koje je u stanju reći: ‘Evo, ovo je naše smeće, mi smo ga proizveli, mi ćemo ga počistiti’ istinski je zrelo demokratsko društvo. Tako barem često kažu. Sudeći po onome što smo zadnjih par tjedana gledali u seriji Sablja, ispada da je Srbija takvo društvo.

A sada stanite i duboko udahnite prije nego što u ekran ispalite hrpu… khm… protuargumenata“, ovako počinje kritika Zrinke Pavlić.

Autorka kaže da je srpska produkcija serija definitivno zrela i spremna na takvo suočavanje, što se vidi iz užasa u sistemu sa kojim se serija direktno suočava.

Napominje da se to dešava kroz triler priču, čuveni slučaj ubistva Zorana Đinđića, izložen kroz perspektivu troje mladih ljudi koji su na neki način povezani sa tim.

„Riječ je o tri fiktivna lika koji nas, kao Danteov Vergilije, vode kroz cijeli pakao u pozadini Đinđićeva ubojstva. Njihovo je uvođenje u priču sjajno i korisno jer cijelu seriju odmiče od suhog dokumentarizma, uvelike pomaže u snalaženju i povezivanju bezbrojnih Buha, Muha, Legija, preko nekoliko Jovanovića i tko zna koliko Kumova (malo pretjerujem, ali znat ćete što želim reći kad pogledate seriju) u operaciji koja je uslijedila nakon Đinđićeva ubojstva, a koja se zvala ‘Sablja'“, nastavlja autorka.

Spominje i čuvenu Đinđićevu rečenicu da treba da se vidi sa Legijom i da je prikazano kako se zatvara krug od te rečenice do samog ubistva.

Recenzija je pisana na osnovu prve četiri epizode od osam i ističe se da je serija za pet godina nastajanja ispolirana skoro do savršenstva.

„Usput je i, naravno, uzburkala mnoge duhove u Srbiji, gdje su se počeli javljati razni važniji i manje važni sudionici s ove ili one strane operacije Sablja, inzistirajući na detaljima koji su bili ovakvi i onakvi, drugačiji ili drugačije protumačeni, zlonamjerni ili premalo naglašeni crnim markerom. Normalno je to, uvijek se događa kada se pokušavaju razjasniti mutni i gadni događaji čiji su sudionici barem dijelom još živi“, nastavlja autorka.

Dodaje se da su se autori ogradili od toga obaveštenjem da je u pitanju nešto zasnovano na stvarnim događajima, ali sa dosta izmišljenih likova i izmaštanih situacija koji ne odgovaraju nužno stvarnosti.

Potom dolaze hvale na račun glumačke ekipe i vrlo uverljivog scenarija.

„Na prvom je mjestu ovdje Dragan Mićanović kao Zoran Đinđić, koji je tako vjerno ‘skinuo’ Zorana Đinđića da – osim što mu nije BAŠ TOLIKO fizički sličan – na trenutke djeluje kao AI generirana verzija pokojnog premijera, samo ipak bolja nego što bi je stvorila umjetna inteligencija jer ne izgleda kompjuterski nego vrlo ljudski“, piše Zrinka Pavlić.

Ističe se i da ne smeta što dva lika glume ljudi 20 godina stariji nego što su oni bili u vreme odigravanja serije Sablja, odnosno da Sergej Trifunović kao Legija i Bojan Navojec kao Šiptar prikazuju odlične role.

Napominje se i da je glavni razlog uverljivosti serije uspešno prenošenje mučnog i beznadežnog osećaja da situacija nije rešena i da se stvari nisu promenile.

„S Đinđićem u Srbiji nije ubijen samo čovjek, premijer, osoba na čelu države. Ubijena je i nada da bi moglo biti drugačije, i autori ove serije to su sjajno, premda užasno mučno prikazali. Osjetit ćete to po čvoru u želucu, onom istom čvoru koji skoro svi u istočnoj Europi osjećamo skoro svaki dan. I tako godinu za godinom, sve dok ih se nije nakupilo više od dvadeset od Đinđićeva ubojstva. A među onima koji nam vedre i oblače životima od tada su se promijenili – samo modeli automobila i mobilnih telefona“, završava se kritika.