Šafak

Sada mi to izgleda čudno, neprihvatljivo, neoprostivo, ali su tada moji putevi bili određeni ambicijama i karijerom, pa su mnoge važne stvari protekle bez mog učešća.

Tako je, dok sam bio na svom drugom usavršavanju u Americi, baka otišla i sahranjena bez mene.

Ne sjećam se da se bakino prezime ikad pominjalo tokom njenog života.

Кao da nije ni imala prezime, jer joj nije bilo potrebno.

Кomšiluk i njeni rođaci su je uvijek nazivali imenom: Esma, Esma.

Ja sam, valjda, nekako podrazumijevao da se baka prezivala Uzunsoj, isto kao i naši najbliži rođaci u gradu.

I tek 1995, po povratku iz Amerike, kada sam obišao njen grob, s nišana sam pročitao: Esma Iğlıoğlu.

Tako sam saznao da je bakino prezime izvedeno od riječi vreteno, da je ona i zvanično, pred turskom državom, bila: Esma od vretena.

Ta zelena slova su se pred mojim očima pojavila kao zagonetka urezana u kamenu.

Tada sam se, vjerovatno prvi put nakon djetinjstva, prisjetio jedne od njenih priča.

Jednom mi je pričala o njihovom doseljavanju u Tursku.

Stigli su na granicu u zoru.

Za njima je ostalo dugo putovanje tokom kojeg ih je zadesio niz nepredviđenih teškoća, koje su se nadovezale jedna na drugu, pa im je na momente izgledalo da je cilj nedostižan.

Stajali su na granici, u mraku, umorni i izgužvani.

Daljina prema kojoj su se zaputili zarila se rumenom svjetlošću.

Bilo ih je dvadesetak: muškarci, žene, djeca i dvoje staraca koji su jedva izdržali ovo putovanje koje se oteglo preko svake mjere.

Turska Republika im se ukazala u obličju graničnog službenika koga su posmatrali sa strahopoštovanjem i zebnjom.

Bio je mršav i nizak, ali se u uniformi, sa strogim mrkim brkovima, doimao mnogo krupnijim nego što je bio.

Najprije im se učinio neljubazan i krut, ali se uskoro ispostavilo da je druželjubiv i vesele naravi.

Pjevušeći, pregledao je njihove papire, umetao nerazumljive šale i to ih je malo raskravilo.

Nakon što su sve formalnosti s papirima obavljene, carinik je iznenada postavio sudbonosno pitanje koje ih je zateklo potpuno nespremnima: kako ćete se nadalje prezivati?

Novi zakon Turske je nalagao da prezimena koja su donijeli iz zavičaja imaju ostaviti na granici i zaputiti se u pravcu rumene zore noseći nova.

U grupi je nastala pometnja.

Sva prezimena koja su predlagali, carinik je odsječno odbacivao kao nepodobna.

Nije dolazilo u obzir ništa što se završava na „ić“.

Ispostavilo se da su po novom zakonu neprihvatljiva i sva prezimena koja bi ukazivala na porijeklo, zavičaj ili mjesto iz kojeg potiču.

Mogli su izabrati bilo koje prezime, sve što postoji i što ne postoji na bijelom svijetu, i bila su zabranjena samo ona prezimena koja bi se mogla objasniti i opravdati, koja bi imala veze s njihovim porijeklom i prošlošću.

Кada je već tako, mamilo ih je da uzmu neko prezime blistavo i moćno, nešto veličanstveno za budući život i za potomke, koji će ga ponosno pronijeti kroz vjekove.

S druge strane, težak seljački život pun preokreta učio ih je skromnosti i oprezu: bilo je razumno predvidjeti da će ih izabrano prezime obavezivati i da bi nova domovina u nekom trenutku mogla pred njih ispostaviti zahtjev da ga opravdaju.

Pometnja je narastala i pretvorila se u glasnu prepirku u koju su se uključile i žene, unoseći još veću zabunu.

Za to vrijeme se zora preobrazila u jutro.

Izmaglica nad poljima se podigla, sunce se čitavom svojom loptom ukazalo na obzorju, a grupa se ni za pedalj nije približila odluci.

Carinik ih je čekao neko vrijeme, sve dok mu nije dodijalo, pa je odluku preuzeo na sebe:

– Vi ste prvi koji ste mi došli danas. Pojavili ste se ovdje u cik zore i zato ćete se od sada i prezivati po zori: Šafak!

Autor je romansijer čiji je roman „Povratak na Zejrek“ objavljen u izdanju Arhipelaga.