Sara Renar povodom koncerta za 10 godina karijere: Regionalnu scenu gledam kao jedinstveni entitet

Sara komponuje i piše pesme, izvodi muziku za pozorište i česta je gošća književnih manifestacija. Sarađuje sa svetski priznatim di-džej imenima, književnicima i pesnicima, radi muziku za multimedijalne projekte.

Dobitnica je raznih evropskih priznanja i stipendija.

Zagrebačka sirena savremenoj muzičkoj sceni naših prostora donela je progresiju lirsko-kompozicijske umetnosti – „magičnu vazdušastu tekućinu“ s jedinstvenom atmofserom na živim nastupima, nalik na teatar.

– Kako dolazimo u sklopu turneje od devet koncerata i to nakon što smo odsvirali pet koncerata po Bugarskoj i Rumunjskoj, dolazimo zagrijani, uigrani i jedva čekamo dati sve od sebe na toj pozornici! – kaže Sara na početku razgovora za Danas.

Draga mi je tvoja priča o tome kako si napustila posao u arhitekturi i prepustila se muzici, volela bih da je se ovom prilikom prisetimo.

– U jednom trenutku sam naprosto bila u ogromnom burn outu i shvatila da neću moći još dugo paralelno voziti dva kolosijeka – i uredski posao u zahtjevnoj struci i sve ozbiljniji pristup muzici. Imam ogromnu sreću da sam od početka imala veliku potporu svoje obitelji, pa je utoliko bilo lakše donijeti tu odluku. Nakon osvojenog Porina 2015. sam konačno presjekla i upustila se u prekrasnu i zastrašujuću avanturu koja i dan danas traje.

Proslavljaš deceniju karijere. Da li bi se prisetila momenata tj događaja koji su te pomerili, uzdigli da stvaraš, pobeda koje si izborila za ovih 10 godina?

– Uh, dobro pitanje! Svakako je jedan od velikih momenata bio osvojen Porin 2015., onda nastup prije Darka Rundeka u zagrebačkom Domu Sportova 2018, zatim pozorišna turneja 2022… Ovdje moram spomenuti i izazov rađenja projekta „Gdje povlačiš crtu“ 2017. kao hrvatski reprezent Euroradia za Rođendan umjetnosti – kroz rad na tom projektu su mi se otvorili umjetnički horizonti, baš sam puno naučila a ujedno je taj projekt i početak moje suradnje sa Vedranom Peternelom. Veliko priznanje mi je bilo i raditi muziku i nastupati u predstavi „San i Ludilo“, autorski projekt Gorana Matovića gdje sam naslijedila Arsena Dedića, a od recentnih pobjeda izdvojila bih audio book uglazbljene poeme Barbare Delać, „Gdje smo ovo, pričaj mi“ koji nam je upravo izašao na aplikaciji „book & zvook“.

Do sada si objavila (ako ne grešim) 4 albuma i 1 EP koji su propraćeni odličnim ocenama kritike i još bitnije velikom ljubavlju publike – kako iz tvog ugla izgleda stvaranje, šta tebi lično predstavlja muzika kao način izražavanja sebe i komunikacije sa svetom?

– Morala sam stati i pobrojati sva ta izdanja, haha! Tako je, a uz to dodaj još toliko albuma suradnje i multimedijalnih projekata. Meni je muzika zaista poziv, ogromna ljubav i neiscrpno područje za igru. Najdraži mi je medij izražavanja, da citiram ST-a iz Goribora, ta „magična vazdušasta tekućina“…

Poezija je tvoj veliki adut, kako „ističe“ iz tebe?

– Sve u životu je input – output i sva iskustva, bilo ona neka socijalno politička stvarnost ili vrlo osobni intimni događaji prolazi kroz isti podsvijesni filtar i ostavlja svoj trag u stihovima. Naravno, taj put nije uvijek direktan, neke pjesme me znaju zaskočiti i naglo iznenaditi, neke mi mjesecima ne daju mira…

Radila si za teatar, da li bi nam govorila o tom iskustvu?

– Rad u teatru preporučam svim muzičarima! Postoji taj elememt teatra u svakom koncertu, zatim su tu vrijedna iskustva dramatrugije, režije, kostimografije i mnogo, mnogo proba! Teatar je jedno veliko ponavljanje i disciplina koje paradoksalno daje veliku slobodu.

Kako se desilo da izvedeš poeziju Tina Ujevića?

– Od 2014. redovito sudjelujem na zagrebačkim posvetama Tinu Ujeviću koje organizira Goran Matović. On je još sedamdesetih sa Arsenom Dedićem napravio predstavu, odnosno poetsko scenski igrokaz „San i ludilo“. Velika mi je čast što je Matović upravo meni povjerio taj delikatan zadatak 2.0. verzije te predstave: što je Ujevićeva poezija u suvremenom kontekstu i kako zvukom odgovoriti na to pitanje?

Pripadaš izvođačima nove generacije koji su u regionu osavremenili muzički narativ i ulepšali živote svima nama koji volimo i pratimo scenu. Ono što mi s druge strane bude jako žalosno je što se u Srbiji kvalitet mladih muzičara u glavnom zanemaruje od strane medija, te samim tim ni većinska populacija ne može da se upozna sa stvaranjem nove scene. Kako je u Hrvatskoj?

– Hrvatska kao da ima disfunkcionalni odnos prema kulturi općenito. Bez javnih financija u zemlji od niti četiri milijuna stanovnika ništa što nije strogo komercijalno ne može preživjeti, u konačnici da nije ureda za izvoz glazbe „We move music“ te potpore Ureda za međunarodnu suradnju Ministarstva Kulture RH od ove turneje ne bi bilo ništa. Nažalost stanje na terenu je da velika većina freelance radnika u kulturi pregori jureći projekte i paralelno radeći i administrativne i menadžerske i produkcijsko – logističke poslove uz kreativni rad. S druge strane stvarno postoje neke pozitivne mjere kao što je spomenuti ured We Move Music Croatia, ili primjerice status samostalnog umjetnika – pa opet tu je nerješeno pitanje nadoknade mirovine samostalnih umjetnika kao rezultat antirecesijskih mjera iz prošlog desetljeća… Da nema ogromne ljubavi i vjere u ovo što radimo, ni ja a vjerujem ni mnogi moji kolege ne bi dugo ustrajali. Ali ne može se samo od entuzijazma živjeti…

Nove umetničke generacije brišu regionalne granice. Muzičari i umetnici iz ex Yu sarađuju, stvaraju zajedno, nastupaju na festivalima… i ta sinergija uglavnom je inspirisana DIY činovima umetnika. Kako ti gledaš na ex-Yu umetničku saradnju, njene lepote?

– Mislim da je ta suradnja predivna i uostalom logična! Dijelimo zajedničku povijest, jezik, iste polaznišne točke pop kulture. Internet je tu premostio barijeru „mainstream“ nacionalnih medija pa ja na regionalnu scenu stvarno gledam kao jedan jedinstveni entitet.

Rođena si 8. matra, pa te moram pitati kako vidiš borbu za prava žena u našim balkanskim društvima?

– Samo ću reći da ima tu još nažalost puno, puno posla…

Istakni pozitivne promene za koje su se žene izborile u tebi bliskim krugovima?

– Ako uspoređujem početak svoje karijere, muzičke producentice nisu postojale, to je naprosto bilo muško igralište. Danas je žena za muzičkim softverom, za miks pultom, kao i za svim muzičkim instrumentima sve češća pojava. Također osjećam da je u javnom prostoru ipak postalo važno kako se i na koji način komunicira sa i govori o ženama. Izborile smo se da se o seksizmu sve više govori i da ga se ipak sve manje tolerira. To nije nikakva cancel kultura nego minimum pristojnosti i uvažavanja što apsolutno pozdravljam.

Da te citiram – „Gde povlačiš crtu?“ ti lično ali i šta misliš, gde bi civilizacijski trebalo da je povučemo – šta ljudi dozvoljavaju i na šta žmure a ne bi smeli?

– Uh, to je vječna tema. Da znam odgovor na to pitanje ne bih radila taj album!

Za kraj još jednom da te citiram, tj parafraziram tvoj stih kroz pitanje – da li u ovom svetu i dalje „važna je ljubav“?

– Ljubav je najvažnija! Prva i posljednja točka 🙂

Nagrade i nominacije: Revolucionarni materijal koji zaslužuje posebnu pažnju

Muzičarka Sara Renar iza sebe ima pet diskografskih izdanja u kojima potpisuje tekst i muziku. Album „Djeca” iz 2014. godine nominovan je za nagradu „Porin” za najbolji debitantski album. Sledeće godine, 2015. za EP „Jesen” nominovana je u dve kategorije (najbolji ženski vokal i najbolji alternativni album), a „Porin” je osvojila u kategoriji najboljeg vokalnog izvođenja. „Tišina” iz 2016. za istu nagradu je nominovana za album godine i najbolji alternativni album, a album je zaslužio nominaciju i IMPALA za evropski album godine. Lajv album „Gdje povlačiš crtu” odjeknuo je u svim medijima kao revolucionarni i svetski materijal koji zaslužuje posebnu pažnju. Njen poslednji studijski album „Šuti i pjevaj” objavljen 2021. kritika je gotovo jednoglasno ocenila kao njen najbolji i najzreliji album u karijeri.