Saradnja dva bliska letnja festivala

Odlična organizacija oba festivala (autobusi koji su vozili budvansku publiku granična hrvatska policija propustila je da prođu ispred beskrajne kolone automobila, a na Debelom brijegu sačekali su nas predstavnici dubrovačkog festivala) upotpunjuje izvanredan pozorišni događaj koji smo imali priliku da vidimo.

„Glembajevi“ u novom čitanju poznatog reditelja Zlatka Svibena (studije pozorišne režije i radiofonije završio je u Beogradu, u klasi profesora Dimitrija Đurkovića) imali su pet premijernih večeri u okviru Ljetnjih igara, a izvođenjem za publiku Grada teatra preksinoć je završeno i njihovo ovogodišnje prikazivanje u Dubrovniku, koje je ispraćeno odličnim kritikama hrvatskih medija. Krležino kapitalno dramsko ostvarenje sa Svibenovim potpisom je i prva inscenacija tog dela na Dubrovačkim ljetnjim igrama. Njegova priča o Glembajevima, ljudima koji su u šizofrenoj zbilji postali pomaknuti od stvarnosti, zatočenicima vlastite svesti i savesti, ubicama, varalicama, lopovima i manipulantima, počinje u Atrijumu velelepne dubrovačke Umjetničke galerije. Smešteni su u epohu – radnja se odvija 1913, uoči raspada Austrougarske monarhije, ali i danas, vek kasnije. To je, po svemu, priča našeg doba – kriza egzistencije, nesposobnost definisanja vlastitih identiteta, socijalna previranja koja su nove bogataše stvorile iz redova ratnih pljačkaša, profitera, ubica, kriminalaca, varalica…

Iz Atrijuma, gde se upoznaje sa Krležinim junacima, publika lagano kreće stepeništem, gde je dočekuje hor „mrtvih duša“, koji peva stihove „Smrt, to je čaša sna, smrt, to je gorak ukus maka“ (songovi koji se čuju tokom cele predstave dodatno aktuelizuju Svibenovu adaptaciju), a ovaj svojevrsni pozorišni spektakl nastavlja se u fantastičnoj scenografiji na terasi Umjetničke galerije, gde su na kamenom zidu smešteni i portreti Glembajevih. U gotovo četvorosatnoj drami u tri čina, Svibenov lajtmotiv „Glembajevih“ ipak nije socijalna sfera, jer se on jednako bavi fenomenima žene i smrti, kojim se i Krleža bavio u svom delu.

Veliki glumački ansambl, koji predvode velikan jugoslovenskog i srpskog glumišta Predrag Ejdus u ulozi Ignjata Glembaja, Anja Šovagović Despot kao baronica Kasteli, Mijo Jurišić u ulozi Leonea, kao i: Bojana Gregorić Vejzović (Anđelika), Damir Lončar (Fabricio), Mladen Vujčić (Pub), Vladimir Posavec Tušek, Amar Bukvić, Robert Bošković, Lujo Kunčević, Perica Martinović, i hor „mrtvih duša“ (sastavljen od mladih glumaca Stjepan Lać, Džon Gečević, Luka Bjelica, Šiško Horvat Majcan, Marina Bažulić, Marija Kolb, Karmen Sunčana Lovrić, Maro Drobnić, Vedran Komerički), publika je ispratila višeminutnim ovacijama.

Za Zlatka Svibena, kako je izjavio posle izvođenja predstave, dolazak publike Grada teatra koja je ispunila više od polovine gledališta, predstavlja i pomak više, i najbolji putokaz kako kulturna saradnja na ovim prostorima, i saradnja dva bliska letnja festivala koja su i najznačajnija na ovom prostoru, treba da se nastavi.

„Kad sam počinjao rad na ovoj predstavi, nekako sam u glavi odmah imao Predraga Ejdusa, ali za lik Fabricija. Sarađivao sa s njim u Beogradu, znam njegove sjajne glumačke kapacitete, a kada mi je rekao da je tri godine igrao Ignjata u ‘Glembajevima’ u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, ta uloga je odmah bila njegova. Smatram da ‘mešovitim’ ansamblom, okupljanjem najboljih glumaca iz regiona pozorišna umjetnost samo dobija na kvalitetu. Ako je reč o samoj predstavi, taj zatvoreni glembajevski svijet je jedan čvrsti mitski svijet, svijet koji se kontinuirano zasniva na relacijama spram porodice i spram Žene, ali isto tako i spram Smrti. Stoga se u inscenaciji drame pojavljuje nemala povorka mrtvih duša. Osim pomenutih tema, prisutna je i socijalna, koja je danas u doba propadanja velikih firmi i korporacija ponovno aktuelna i dokaz da je takva propast, doslovno preko noći, posve moguća.“

Za Predraga Ejdusa, angažman na Dubrovačkim ljetnjim igrama bio je „veliko iznenađenje“.

„Nisam očekivao ovaj poziv Svibena, mada sam ga poznavao i sarađivao s njim pre petnaestak godina. Sve je došlo odjednom, iako sam jako voleo lik Ignjata Glembaja i igrao sam ga pet godina, ali nisam imao ni primisao da bih mogao ponovo da ga igram, i to u Dubrovniku. Posebno mi je drago kako je publika reagovala na ‘Glembajeve’ u ovih pet premijernih večeri, sam rad na predstavi je bio izvanredan, osim Anje Šovagović nisam poznavao druge glumce, ali smo se vrlo brzo upoznali, ušli u korak i divno sarađivali. Mislim da sam u ovoj predstavi napravio jednog malo drugačijeg Ignjata Glembaja, zahvaljujući pre svega Svibenovim idejama, ali u osnovi je to taj lik, samo sa drugim nijansama. Ovaj prostor u Umjetničkoj galeriji je jako inspirativan, iako tehnički komplikovan, ali Dubrovnik je za glumce mitsko mesto. Volim Dubrovnik, voleo sam ga još iz davnih vremena, i često sam dolazio, kao mlad glumac gledao sam ovde antologijske predstave i učio profesiju, kasnije sam i sam igrao. Ne mogu da kažem da su sada ista vremena, mnogo toga se promenilo, ali Dubrovačke ljetnje igre opstaju, sa svim svojom vrednostima koje imaju“, istakao je Ejdus.

Anja Šovagović Despot kaže da je Predrag Ejdus igrao sa njenim ocem, Filipom Šovagovićem, i da je i ona sada imala privilegiju da bude njegova partnerka, ali i da postanu prijatelji:

„Jako smo se zbližili tokom rada na predstavi, pili smo jutarnju kavu, prelistavali novine, komentirali događaje, razgovarali o likovima koje igramo, gdje mi je gospodin Ejdus svojim savjetima bio dragocjen, tako da je to bila i prilika za sjajno druženje.“

Za Mija Jurišića, glumca splitskog HNK, uloga Leonea Glembaja je prva dramska premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama. Na premijeri je dobio uvjerljivo najveći aplauz publike.

„Susreo sam se s Krležom samo na prijemnom na Akademiju, što je bilo daleko ispod mog shvaćanja lika i djela tog čovjeka. Za razumijevanje Krleže tek sam sada dospio u neke godine kada mogu malo pronicavije obuhvatiti što taj čovjek piše i o čemu govori. Činjenica je da su Leonea igrali mnogi glumci koji su ostavili velik trag u kulturi ovog prostora, pa ući u te ‘cipele’ nije bilo lako. Na početku sam bio dosta uplašen – Leone, kojeg zovu i hrvatskim Hamletom, ima toliko rukavaca da, za koji god se odlučite, ne možete fulati. Možete ga igrati agresivno, povučeno, intelektualno, superiorno, brzo, sporo…. Posebno mi je drago što mog oca, Ignjata Glembaja, igra Predrag Ejdus, i što sam mogao stati na scenu zajedno s njim“, istakao je Jurišić.