Porto Morto: Beograd je nakon Zagreba, grad koji zauzima najveći dio našeg kolektivnog Porto-srca

Bend čine Roko Crnić (glas, bas gitara), Hrvoje Klemenčić (klavijature, glas), Matija Brajković (gitara), Matej Perić (bubnjevi), Marijan Uroić (udaraljke), Antun Aleksa (trombon, glas) i Marin Živković (saksofon) i mnogi ih smatraju predstavnicima novog talasa u regionu.

Za svoj poslednji album “Portopop” kažu da je „verzija nešto modernijeg ili možda malo progresivnijeg popa, fini balans između zvuka tradicionalnog rokenrol benda i električnog estetskog vokabulara moderne pop muzike koja zapravo nije uobičajena za jedan višečlani bend, koliko je namenjena za solo izvođače“.

A upitani šta trenutno stvaraju biraju da nas manje-više drže u neizvesnosti do 2024.

– Zadnjih godinu dana se bavimo pitanjem minimuma. Našeg, vašeg i svačijeg. Koliko nas on definira te je li nečiji minimum ujedno tuđi maksimum. Rezultate tog istraživanja objaviti ćemo u našem novom albumu kojeg ćemo prezentirati sredinom 2024. – kažu momci iz benda pred beogradski nastup za Danas.

Da se vratimo na početke, Porto Morto je član i jedan od osnivača JeboTon kolektiva – recite nam više o prozivci Jugotona haha (šalim se). Naime, prisetite se tog perioda i atmosfere i pobuda za nastanak kolektiva. Nekih anegdota možda?

– Baza Jeboton ekipe okupila se oko 2011. godine. Motivacija je bila pronaći svoje mjesto na tadašnjoj glazbenoj sceni za koju smo smatrali da je prezasićena šundom i rokenrolom iz davnina (tu se možda krije prozivka Jugotona hehe). Htjeli smo se iskazati kao mladi ljudi koji znaju što rade i imaju što za reći. Atmosfera u kolektivu je tada, kao i danas, bila dosta hektična i živa, suluda na dobar i loš način. Nama je iskreno nevjerojatno da to sve i dalje stoji na nogama, mogli bi reći čak i jačim nego ikada. Čak za Novu godinu pripremamo jedan pametniji i organiziraniji Jeboton. Možemo reći – Jeboton 2.0.

A anegdota ima za cijeli zasebni intervju, tako da ne znam ni od kud da krenem.

Kolektiv JeboTon je nastupao čini mi se prošlog ili pretprošlog leta ispred muzeja Jugoslavije u Beogradu, pa sam htela da iskoristim priliku da pitam za vaš stav o Jugi, ali i o trenutnoj simbiozi muzičke, umentičke scene i supkulture, ekipa iz ex – Yu zemalja. Kako biste opisali saradnju sa kolegama/drugarima?

– Naš krug ljudi je većinski rođen taman prije, za vrijeme, ili nakon rata te svi dijelimo taj neki moment gdje možemo pojmiti posljedice i težinu događaja, ali istovremeno imamo i odmak od toga te želimo stvarati svoju budućnost i prosperitet pišući po čistoj ploči. O Jugoslaviji najviše znamo iz priča roditelja i starijih, a to jako varira ovisno o društvenom kontekstu u kojem se pojedinac nalazi.

Mi i gotovo svi naši glazbeni prijatelji učestalo nastupamo po ex-Yu državama. Tim putem upoznali smo prekrasne ljude i s nekima od njih se doslovno srećemo češće nego što viđamo neke prijatelje iz Zagreba. Svaka država ima neku svoju zanimljivu umjetničku scenu i uživamo pratiti kako se ti glazbeni naboji razvijaju. Imam potrebu reći da imam osjećaj da je baš Beograd, odmah nakon Zagreba, grad koji zauzima najveći dio našeg kolektivnog Porto-srca.

Tekstovi vaših pesama su sjajna opažanja, sa brojnim elementima poput metafore i ironije, a bez da pesma bude lišena dobrog zezanja i vajba, – jednom rečju sjani su kao i vaša muzika koja je takođe višeslojna i eksperimentalna, a ujedno prožmana savremenim muzičkim trendovima. Zato ću citirati mačku čiji je deda svirao trep, iz vašeg spota za pesmu Super Ljepilo, i pitati vas „šta je ovo?“

– “Ovo” je rezultat koji proizlazi iz čarobne kombinacije promišljenih, pre promišljenih i impulzivnih odluka. Kad osjetimo da smo ulovili svoj zvuk, malo ga promotrimo, pomirišimo, pa ga pustimo da dalje bježi i opet krenemo u lov.

A s obzirom da su kalupi muzičkih žanrova danas razbijeni i prevaziđeni, mogli bismo da se pozabavimo pitanjem vaših inspiracija.

– U bendu nas je mnogo i svatko se odrastajući naslušao određene glazbe. Trenutno nas motivira novi zvuk, nova glazba koju svi zajedno pokušavamo protumačiti i dokučiti koristeći naše različite podloge. Tu nitko nije u prednosti i svi mogu dati neki zanimljiv uvid u situaciju.

Da li biste nam ispričali kako je došlo do saradnje sa Darkom Rundekom ikonom novog talasa i legendom ex -Yu prostora, koji se ne samo pojavljuje u vašoj pesmi Hodaj, već i ako se ne varam imate i druge zajedničke projekte?

– Darku je bio zaniljiv Porto. Roko je krenuo svirati s Darkom. Snimili smo Hodaj. Sve u svemu, dobri smo si s Rundekom i njegovom ekipom. Vajbamo. Snimili smo i neke fora sessione koji bi trebali izaći uskoro.

Vaš izuealni identitet je takođe artističan, simboličan i autentičan ali i uvrnut i provokativan – od kućica za pesmu Kuća, preko kostima i autfita. Recite nam više o „estetici“ benda, ko je zadužen za nju, koje ideje komunicirate kroz estetiku? Koliko i zašto vam je značajan izgled benda koji uz muziku stvara celinu na više nivoa?

– Roko je često začetnik vizualno-kreativnih eskapada. Već prije dosta godina nas je počela intenzivnije zanimati vizualna reprezentacija benda – uniformnost, pokret, spotovi i čitava ta struktura. To nam se jako sviđa jer dodaje dimenzije u umjetničkom prostoru. Vizualno se može podcrtavati ono što se pjesmom htjelo reći, ali mogu se otvarati i potpuno nova tumačenja tekstova i melodija. U odjevanju nam često pomaže naša prijateljica i izvrsna dizajnerica Ira Rumora.

Pesma Fatamorgana je jedan od primera te komunikacije na više nivoa – genijalna je i muzika i reči i spot. Pa bih volela da razgvaramo o idejama tj mislima koje su vam se motale po glavi dok ste stvarali ovo delo?

– Zanimljivo je da je prva verzija te pjesme nastala prije više od 10 godina i čak se mogla čuti na nekoj od prvih Jeboton kompilacija. Tad je bila puno više light. Ono što je od tada ostalo je dio teksta i melodije refrena. Napravili smo zaokret na neki distopijski svijet. Asimilirani u gubljenje, kašnjenje i ne mogućnost realizacije. Malo asocijacije na Borgove.

Kad smo već kod te pesme, Fatamorgana me asocira i na priču o strepnji da će veštačka inteligencija da zameni umetnike i da im preotme posao, pa me zanima kako gledate na tu pretnju – da ljudski izum veštački zameni ono „najljudskije“ u nama, – sposobnost ali i potrebu da izrazimo sebe kroz stvaranje, a opet da to stvaranje, tipa AI postane pretnja nama samima?

– Sigurno neću prestat svirat zato što i AI zna svirat. Fala bogu pa umjetnost nije natjecanje. Inače, diplomirao sam računarsku znanost te sam koristio slične tehnologije i upoznat sam s tim temama, ali takve alate još nisam koristio za stvaranje glazbe ili nešto slično. Trenutno AI vidim kao zanimljiv instrument. Čak bi rekao i da mi je dosta uzbudljivo ispratiti kamo to točno ide.

Za kraj, vaši nasupi su za sjajna iskustva koje treba doživeti, a najskorija prilika za to je Dom omladine. Zanima me, kako se vi osećate dok radite nastupe, šta vam je bitno u sinergiji između članova benda i publike, kako vas vozi muzika, šta za vas predstavlja taj čin deljena muzike sa svetom?

– Nastupi su kulminacija kreativnog procesa, glavna nagrada kao rezultat rada, truda i zajedništva. Obožavamo pripremati live set i trudimo se uvijek rearanžirati pjesme kako bi zadržali svježinu i bili zanimljivi sebi i publici. Zadnjih godinu dana već pripremljene stvari pokušavamo dovesti do najviše moguće razine i uz to smo veoma fokusirani na tehnički dio nastupa. Nakon ovih ljetnih gigova osjećamo kao da nikad nismo bolje rezonirali s publikom i jedva čekamo tu energiju dovesti u Dom omladine.