Da politika i muzika ipak mogu „ruku pod ruku“ najbolji dokaz je frontmen irske grupe U2 Bono Voks. Iako se prvenstveno proslavio po kultnim numerama, u poslednjoj deceniji prošlog i prvoj dekadi ovog veka postao je poznat i po političkim govorima koje drži na svojim koncertima ali i aktivnostima na terenu pošto praktično ne postoji svetsko žarište gde nije bio ili svirao.

– Bono Voks bi bez problema mogao da bude predsednik ili premijer bilo koje države. On je apsolutno prirodno nadaren da se bavi politikom. Sjajan je u ophođenju sa običnim ljudima, veoma je pametan i inspirativan govornik. Ima ogroman motiv i želju da stalno ide napred, da traži nove izazove, nikada nije nezainteresovan ili opušten kada priča o ozbiljnim temama. Pouzdano znam da bi bez problema sarađivao i sa Džordžom Bušom, jednim od najtvrđih pregovarača koje sam upoznao u političkoj karijeri. On svakoga može da ubedi u ispravnost svojih ciljeva – izjavio je juče Toni Bler, bivši britanski premijer.

A da Toni Bler nije jedini političar koji ozbiljno shvata Bono Voksa najbolje svedoči primer da je pevač irske grupe jedini muzičar koji je lično razgovarao sa ruskim predsednikom Dimitrijem Medvedevim, a da mu posle toga na privatnoj žurci nije i odsvirao par pesama. Pol Dejvid Hjuson, kako glasi pravo ime Bono Voksa (u prevodu sa latinskog – dobar glas), od Medvedeva je tražio, a potom i dobio, podršku za što brže rešavanje rastućeg broja obolelih od HIV virusa na afričkom kontinentu.

Političke aktivnosti U2 nisu kod svih naišle na odobravanje. Irskoj grupi se zamera i to što je turneja „360 stepeni“ najskuplja u istoriji muzike (samo na binu „Kandža“ dnevno se potroši 300.000 funti), odnosno da se od njih pre očekuje da toliki novac potroše u humanitarne svrhe za koje se zalažu. Pojedini fanovi Bono Voksu zameraju što značajan deo koncerta prođe u priči o svetskim problemima, ali i što karte za nastupe irskih rokera nisu uvek prilagođene životnom standardu područja u kojima sviraju. Fanovi iz Srbije godinama mu zameraju što ih je nepravedno zapostavio (u okviru aktuelne turneje „360 stepeni“ održao je čak dva koncerta u Zagrebu), a političari što se otvoreno stavio na stranu Bošnjaka tokom rata u Bosni i Hercegovini i što nije osudio bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine. Zamerke na njegovu političku angažovanost imaju čak i kolege muzičari, a među najotvorenije kritičare spada Brajan Džonson iz grupe AC/DC.

– Kada sam išao na koncerte U2, nisam to činio da bi mi neki smarač sa bine objašnjavao kako je teško deci u Africi i da ja treba da razmišljam o njima. Žao mi je, drugar, ti to radi ako želiš, potroši novac na njih, ali ne moraš drugima da pričaš o tome. To me jednostavno ljuti – rekao je Džonson, naglašavajući da se pravi humanitarci nikada javno ne hvale svojim radom jer naprosto „to rade iz srca, a ne da bi im se drugi divili“.

Politički dar Bono Voksa došao je do izražaja i kada je 2004. uhvaćen u Sen Tropeu u intimnim trenucima sa dve Francuskinje koje tek što su napunile po 18 godina. Poznati pevač je priznao da je „običan čovek“ i da kao takav i on ima „trenutke slabosti“, a onda se u javnosti pojavila i Alison Hjuson (sa kojom je u vezi od 1975, a u braku od 1982.) koja je izjavila da je sigurna da je muž voli i da je ne vara. Zagovornici teorije zavere reći će da Bono Voksa sigurno čeka politička karijera i da se javnost putem medijske kampanje polako priprema za taj momenat. U prilog tome ide i nedavno priznanje britanskog javnog servisa BBC da je album U2 „No Line on the Horizon“ neopravdano više bio u etru u odnosu na druge izvođače, a afera je epilog dobila u smeni pojedinih urednika.

Ali, to je Bono, gde je problem – tu je i on, bez obzira da li su u pitanju ratna žarišta, izbeglički kampovi ili područja pogođena elementarnom nepogodom. Pamtićemo ga po velikim hitovima koje je napisao ili će tek napraviti za U2, ali i po pesmama koje je stvorio inspirisan značajnim istorijskim i društvenim događajima iz kojih su nastali „Sunday bloody Sunday“, „Miss Sarajevo“, „Song for Haiti“…

U2 iskorišćava političare

Postoje i oni koji tvrde da je Bono Voks samo pijun u rukama svetskih moćnika koji popularnost U2 koriste zarad svojih političkih interesa.

– Cena mog angažmana, ali i angažmana cele grupe je visoka. Događalo se da političari koriste U2 za svoju promociju, ali su za to ipak morali da plate visoku cenu, pa je na kraju ispadalo da U2 iskorišćava njih. Nismo naivni i imamo svoju vrednost. Nekada se i članovima benda ne sviđa kada pričam sa nekim ne baš omiljenim političarima, ali kada vide rezultate tih razgovora shvate da su bili neophodni. Najsiromašnijim zemljama je optisano 70 milijardi dolara, tri miliona Afrikanaca je dobilo lekove protiv side, a to je sve urađeno zahvaljujući aktivnostima U2. To je naša cena i zbog toga ću se sastati sa bilo kim – rekao je nedavno Bono Voks.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari