Kako je propao jugoslovenski rokenrol: Priča od Beograda do Makarske

Uz dozvolu autora i medija za koji piše, njegovu kolumnu prenosimo u celosti.

„Septembar je dvijedvadesetčetvrte, završava sezona godišnjih odmora, vrijeme je da se vratimo ozbiljnim temama. Iz bogate globalne ponude – hoćeš bliskoistočni genocid, hoćeš evropske marševe ekstremne desnice, hoćeš posljedice inflacije – na ovim našim eksju-prostorima mediji su izabrali jugoslavenski rokenrol osamdesetih. Čudna odluka, priznajemo, ali šta da radimo. Posao je posao, duboko se ispričavamo, moramo im se pridružiti: eksjuzmi ili ostavi.

I kako to već na eksju-prostorima biva, tek što smo se vratili u osamdesete, evo nam i devedesetih. Priču nažalost ne možete ne znati: u sklopu turneje ‘Doživjeti stotu’ po raznim postjugoslavenskim centrima, od Sarajeva i Niša do Beča i Štutgarta, Bijelo dugme došlo je i u Split. Tamo su odsvirali standardni repertoar, pa su odsvirali i ‘Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo’, pa su se na platnu iza bine pojavile jugoslavenske zastave, pa je novinar lokalnog portala napisao da je načuo neke zvižduke iz publike, pa su na portalima koji su vijest prenosili zvižduci odjednom postali glasniji, pa je – da skratimo – već sutra ujutro tabloid 24 sata izišao s eksplozivnim naslovom: ‘Izviždali Bijelo dugme u Splitu!’

Mrežama su se ubrzo proširile snimke s koncerta na kojima, zbog nerazjašnjivog akustičkog fenomena, eventualno čujemo tek zvižduk ili dva, ali zato itekako dobro čujemo kako 15 hiljada ljudi u glas pjeva onu Breginu benignu polupolitičku poluprovokaciju iz sredine osamdesetih. Samo, bilo je kasno. Jer na scenu stupaju veterani hrvatskog rata i reketari hrvatskog poraća, uz podršku vladajućeg Domovinskog pokreta. A kada oni stupe na scenu, tko nije čuo zvižduke, slušat će oluju. Ili o Oluji, ili već nešto slično. Sad, okej, nisu desničari baš doslovno stupili na scenu, iako nisu bili daleko od toga: DP-ovci su recimo neuvijeno zaprijetili da bi idući put ‘građani mogli uzeti pravdu u svoje ruke i počistiti i binu i organizatora i pjevača’.

I bilo je tu, kao uvijek u sličnim prilikama, još izleta s one strane zdravog razuma, pa se tražila zabrana ulaska Alena Islamovića u Hrvatsku, zemlju čiji je inače državljanin, a udruga veterana 4. splitske brigade je na svojoj službenoj internetskoj stranici poručila: ‘Mrzimo zvijezdu petokraku, pa bila ona na Hejnekenu, zastavi ili pak Mišelinova!’ I bilo je, kao uvijek u sličnim prilikama, mnogo uzaludnih pokušaja dodvoravanja desničarima, pa se spominjalo da je Islamovićeva supruga zapravo Hrvatica i da je Bregović ‘Pljuni i zapjevaj’ napisao u Splitu.

I bilo je, kao uvijek u sličnim prilikama, pregršt komentara i tekstova koji su još uzaludnije ukazivali na besmisao zabraniteljske medijske ofanzive, na činjenicu da se petokraka već pojavljivala na koncertima drugih izvođača i da je Dugme ‘Pljuni i zapjevaj’ već pjevalo po Hrvatskoj, evo baš nekoliko dana ranije u Istri… Kao da se radi o Istri i nedavnoj prošlosti, a ne o Osijeku i bliskoj budućnosti: tamo, naime, 29. novembra ove godine, na sam rođendan države-kojoj-se-ime-ne-spominje, Bijelo dugme svira svoj prvi idući hrvatski koncert, što znači da se svi skupa možemo početi pripremati za novu rundu nacionalističkih prijetnji i nebuloza.

A dok čekamo 29. novembra i dok čekamo da netko veteranima splitske četvrte dojavi kako im na službenoj internetskoj stranici – taman pored onog napada na SFRJ, Hajneken i Mišelin – stoji zastava financijera, Evropske unije, s čak 12 petokraka, mali predah od besmislene afere donijela je druga rock’n’roll vijest. Neveseli povod – smrt Bore Čorbe – zakotrljao je od Skopja pa sve do Ljubljane, gdje je Bora umro, lavinu in memoriama, eseja i eulogija. I svi su se, u pravilu, obrtali oko one popularne dileme: možemo li razdvojiti lik i djelo, kolika je distanca između umjetnika i čovjeka? Pa se većina euloga – euloškinja, nimalo neobično, bilo je daleko manje – iznenađujuće brzo i lako opredijelila da u ime umjetničkog djela pređe preko umjetnikovih nedjela.

Kao: dobro, jeste Bora ispao žešći nacionalist, jeste tetovirao tog dvoglavog orla, početkom devedesetih snimao je duete s Bajom Malim Knindžom i pjevao kako će silovati Zagrepčanke, Slovence je zvao bečkim konjušarima i pisao stihove ‘Šiptari se kote, jebem te živote’, na posebnoj svečanosti radosno je primio titulu četničkog vojvode, od Milorada Dodika nedavno je dobio i nekakvo ordenje, ali takav vam je, ne znate ga vi, bio naš Čorba. Uvijek zajeban, uvijek direktan, redovno autentičan.

‘Budući autentični narodni čovek, bilo je predvidivo da će – kad se narod na svoju nesreću dogodio, Boro stati uz narod’, objasnio je u Kuriru Svetislav Basara, dodavši da se razliku od drugih Čorba barem nije pretvarao i da je, jadnik, čak i uz taj dogođeni narod stao ‘na sopstvenu štetu’. ‘Nacionalista, ali svoj. Nikada režimski patuljak’, zaštitnički će u Nedeljniku pridržati poljuljanu bistu Branko Rosić. I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od naznake kritike, sve bliže elementarnim pravilima žanra: o mrtvima, je li, samo najbolje.

Ali i sve bliže neizbrisivom utisku da se ovdje nije radilo samo o dobrom ukusu, nego i o starom dobrom žalu za vlastitom mladošću. Znate već, osamdesete: decenijama medijski glancan kult neponovljive muzike, neukrotivih autora, hrabre satire, podjebavanja sistema, kada smo išli u korak sa svijetom i hrabro se borili za slobodu izražavanja, davno prije ovog današnjeg kenjkavog doba u kojem svakoga nešto vrijeđa i sve nas ušutkuje teror kensl kulture. (Bacite pogled, usput, na to koliko se često kensl kultura spominje u in memoriamima Čorbi: skoro jednako kao ona dilema između djela i autora.) Eh da, samo što – rekli smo već – koliko god se mi puta nostalgično vratili u vaše ljepše i mlađe osamdesete, nakon njih nas baš svaki put dočekaju jebene devedesete. A neki heroji iz mladosti, baš svaki put, postanu hulje i protuhe.

I eto: Dugme i Čorba, Brega i Bora. Vukla se ta paralela, uostalom, po omladinskoj štampi i muzičkim rubrikama sve do raspada Jugoslavije, a kritičari i kroničari uporno su potencirali rivalitet, namijenivši beogradskom bendu ulogu izazivača sarajevskih šampiona, rolu jedne od rijetkih grupa koja je Dugmetu mogla donekle parirati tiražima ploča i rasprodanim dvoranama. Snimili su, na kraju krajeva, i onu zajedničku stvar „Pedikulis pubis“, malu seksualnu jugozajebanciju koju vrijeme – skupa sa stereotipima muške svinje iz Srbije, veselog Bosanca i Zagrepčanke koja čita Krležu – baš i nije pomazilo.

Ni imidž ni muzika ni poetika pritom im nisu bili slični: Čorba kao primordijalni, oznojeni roker s asfalta, iskren i izravan, brzog kafanskog vica i skrivenog mekog srca, a Brega beskrajno talentirani šarmerski mangup, opušteni gospodar situacije i vječni miljenik publike, koji će tu i tamo pokupiti tuđu muziku, ali tako da vam ipak ostane simpatičan. Pa zašto onda paralelu ne bismo vukli sve do sada, nakon što je Jugoslavija nestala?

S Bregom i Dugmetom smo u postjugoslavenskom periodu, ispada, dobili pametno upakiranu jugonostalgiju, dobro prilagođenu širokom tržištu, u kojoj samo najzadrtiji zvjezdofobi mogu prepoznati provokaciju. S Borom smo, opet, dobili provokativnog nacionalista, jednog od onakvih kakve je kasna Jugoslavija štancala u masama, koji su devedesetih potonuli u najdublji ideološki mulj i u kojima samo najzadrtiji nostalgičari ne vide probisvjete. Početkom septembra dvijeidvadesetčetvrte, čudnom igrom slučaja, paralela je tako došla do svoga kraja, a mi smo doznali kako je propao jugoslavenski rokenrol. I šta je, manje-više, iza njega ostalo: s jedne strane tržište jugonostalgije, s druge nacionalističke baljezgarije.

Prava je zato šteta što je većini naših medija promakla treća, završna vijest. Ili su je, ako im nije promakla, gurnuli u zapećak, prema marginama. Krajem septembra, naime, u Makarskoj je održano drugo izdanje Festivala Modro i zeleno koji, u sjećanje na nekadašnjeg člana Šarla Akrobate i frontmena Ekatarine Velike Milana Mladenovića, zajednički organiziraju beogradska Zadužbina Milan Mladenović, Grad Makarska i tamošnja turistička zajednica.

držana je tribina posvećena EKV-u, otvorena je izložba fotografija, na glavnom gradskom trgu zasvirali su Pips, Čips & Videoklips, Džonatan, M.O.R.T. i Ljubičice, ženska klapa iz Tučepi Fjoret otpjevala je „Zemlju“ – znate kako ide, ‘ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude’ – a dogradonačelnica Antonia Radić Brkan najavila je skoro otvaranje vidilice pod imenom Krug Milana Mladenovića na poluotoku Osejava, s pogledom na grad i njegovu uvalu.

Centralni događaj, međutim, bilo je proglašenje dobitnica i dobitnika Nagrade Milan Mladenović koja se od 2019. dodjeljuje autori(ca)ma i izvođač(ca)ima ‘sa teritorija svih bivših jugoslovenskih republika’, a poetiku im, kažu službene propozicije, ‘krase osobine svojstvene umetničkoj zaostavštini Milana Mladenovića’. Red je da pobrojimo laureate: glavna nagrada otišla je bendu Nemeček iz Hrvatske za pjesmu ‘Mirila’, beogradska kantautorica Tamara Milo dobila je priznanja za najinspirativniji vokal i najbolji tekst, a Ivan Fece Firči, jedan od nekadašnjih bubnjara EKV-a, za najboljeg kolegu po palicama izabrao je Viktora Stojanovskog iz makedonske Lufthanse. Ulaz na sva događanja bio je besplatan, kao dar Makarske svojim građanima i njihovim eksju-gostima.

I nigdje podešnjelih zabranitelja da prijete čišćenjem bine i organizatora, jer u Makarskoj se nitko nije igrao političkim amblemima, nego je pulsirala neka živa, nova, zajednička pop-kultura i družili se neki sasvim stvarni ljudi, a sa stvarnim ljudima i životom kao takvim zabranitelji ionako ne znaju šta bi počeli: njihova su domena smrt i simboli. Nije bilo potrebe ni za raspravama o odnosu djela i lika, čovjeka i umjetnika, jer malo kod koga su etika i poetika bili tako čvrsto povezani kao kod Mladenovića.

Može vam pritom, naravno, iz današnje vizure djelovati nevažno onaj angažirani pomak EKV-a na albumu ‘Dum-dum’ iz 1991., a Milanove antiratne svirke s Rimtutitukijem, na kamionu koji je kružio Beogradom, mogu izgledati kao naivna mirotvorna hipijana ekipe iz beogradskog kruga dvojke, ali onda opet: usporedite to s Bregovićevom evakuacijom na globalno tržište, kojem će zapakirati stereotipnu balkansku egzotiku, usporedite to posebno s Čorbinim četnikovanjem, pa će se utisak barem donekle promijeniti. Tako da ima neke logike i – doslovno – poetske pravde u tome što je ‘hermetični’, ‘alternativni’ opus Šarla i EKV-a ostavio trag dovoljno zabačen da na njega ne nabasaju ni masovna publika, ni profesionalni medijski senzacionalisti, ni nacionalistička bagra ravnomjerno raspoređena sa svih strana naših granica. A opet trag dovoljno jasan da njime pođe neka živa, nova, zajednička muzička scena, ma koliko mala i marginalna bila.

Dakle, Dugme ili Čorba, Brega ili Bora? Neka, hvala lijepa: Milan, Beograd, Makarska“, piše Boris Postnikov za Portal Novosti.