INTERVJU Mario Knezović: Strah ne treba da rukovodi ljude, već spoznaja da smo prolazni

Mario Knezović, muzičar i osnivač benda, kaže za Danas da iščekuju njihov novi album ,,Najgori”, kao i peti singl i video koji ga najavljuje. Do sada su sa albuma objavljene pesme: ,,Kuda idu svi ti ljudi”, ,,Treba mi keš”, ,,Čovjek želi da je ptica” i ,,Čovjek zvani činjenica”.

Knezović je takođe glumac, koji je igrao uloge u ostvarenjima: „Kljun“, „Kokoška“, „Cirkus Columbia“, „Take Me Somewhere Nice“, „Djeca“, „Bog postoji, njeno ime je Petrunija“, „Quo Vadis, Aida?“…

Te 2000.-te godine kada je nastao Zoster je dobio naziv po oboljenju koje se pojavljuje kada čoveku opadne imunitet, te naziv grupe referiše na društveno opadanje imuniteta, pa smo o društvenoj situaciji, ali i muzici i filmovima, razgovarali sa Mariom.

Kako vam danas izleda socijalni imunitet, koju biste nam, regionalno, dijagnozu postavili?

– Ne znam, muka mi je od dijagnoza više. Živimo život i želimo stvarat, pravit nove pjesme. To je sve. Umorili smo se od dijagnosticiranja društva. Zamišljamo da je sve u redu, sve super. Mislimo o tome kakvu bismo muziku pravili. Tako je danas. U fazi smo zbunjenosti, promjene su stalne, nepostojano je kad ćemo sve (u društvu) urijedit, sjest i gledat kako je sve dobro – kao kad središ stan i upališ film.

Ipak, šta bi prema vašem mišljenju bio lek protiv „oboljenja“ poput mržnje, pohlepe, sujete, gramzivosti… ?

– Uzrok mržnje, pohljepe, sujete, gramzivosti je uvijek strah. Ljudi su pohlepni iz straha, zavidni i sujetni… Ono na čemu treba raditi je na uklanjanju straha od života, sraha od ljudi, od toga da će me neko prevariti, da neću imati dovoljno za život… Dakle, tek kad uklonimo strah, možemo živjeti punim plućima.

Skoro smo proslavljali Prvi maj, praznik rada i radničkih prava koji se sveo na masovnu roštiljijadu i zagađenje prirode, sa nula svesti o poziciji radničke klase u trenutnom hiper-kapitalističkom društvu, posebno na Balkanu. Kako vi gledate na ovaj praznik i radnička prava, pa generalno i ljudska?

– Prvi maj oduvijek pamtim kao dan za roštilj (smeh). Danas je drugo vrijeme, imamo umjetnu inteligenciju i pred nama se otvara neka nova budućnost koja ne znamo kakva će biti, očito. Ne znam šta bi rekao za radnička prava, sada je sve u praksi i u stvarnom životu drugačije nego što je bilo prije 100 godina, kada su neke stvari bile jasnije – ovi su bili ovi, a oni – oni. Bilo je lakše izabrat stranu. Današnji svijet nije bipolaran, već multipolaran, stvari su glat kompleksnije od crno-bijelo, vruće-hladno, sjever -jug. Nisam pametan.

Svojevremeno ste nastupali na festivalu ”Živjeti slobodno”, povodom obeležavanja ”Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom”. Zašto je značajno obeležavati ove praznike, ako uzmemo u obzir da u svetu jača desnica?

-Važno je obijeležavati te datume, ali u korespondiciji sa današnjim vremenom. Puno je kompleksinje, jer danas puno više znamo, ali ne znamo šta s tim, i to nas zbunjuje.

Večeras nastupate u beogradskom Domu omladine, pa umesto da nam najavite koncert, koji će nesumljivo biti sjajan, pričajte nam o vašoj strasti prema muzici, lajv nastupima i stvaranju generalno, šta vas „vozi“ u ovom pozivu?

– Najviše mene vozi stvaranje. Kada se ono iz moje glave materijalizira i postane zvuk koji čujemo. To mora bit uzbudljivo, donijeti nove stvari, stavljat me u nove pozicije u kojima nisam bio. Većinom je vezano za zvuk i interpretaciju djela kog radimo. To je nešto što me „drajva“ od početka do danas. Koncerti su uzbudljivi pogotovu kad dođe novi materijal koji prezentirarmo ljudima. Zanimljiva je ta interakcija sa publikom, ti novi momenti koji su nepredvidljivi i ne znamo šta će donijet, ali u tome i jeste čar. U nepredvidljivosti.

Vi, pored muzičkog, imate i glumački poziv, karijeru u brojnim filmovima i serijama. Koje su razlike između ova dva umetnička akta, kako vas jedan a kako drugi poziv pokreće?

– Gluma je nešto što drugi od mene traže, obično je redatelj onaj koji odlučuje ko će mu glumiti u filmu ili seriji. To nije u mojim rukama, ja sam tu izvršilac zadataka. U muzici sam ja onaj koji odrijeđuje tempo, šta će i kako biti. Upotpunjuje me da sam nekad u službi neke slike i ideje drugog, a da s druge strane imam ono što mene pokreće – vlastite ideje koje želim realizirat. Imam sreću da sam počeo da se bavim glumom, jer mi upotpunjava muziku. U glumi me odmara to što to nije moja vizija već redateljeva – odmara me od muzike i vlastitih ideja, a s druge strane muzika je tamo gde sam ja i glumac i redatelj i scenarista. Pjesme koje pišem – pišem iz likova, iz nekih karaktera. Nekad su to negativci, nekad pozitivci, nekada oba, jer svi imamo i dobre i loše strane. Film mi daje karakter koji uhvatim i vozim kroz ulogu, kroz kordinate koje su mi zadate kroz scenarij.

Koje biste vaše uloge izdvojili, i zašto?

– Poslednju seriju što sam radio – „Kotlina“ sa Danisom Tanovićem, bio sam nekako baš uživao u tome.

„Quo Vadis, Aida?“ je jedno od umetničkih ostvarenja koji se posebno izdvaja ne samo zbog kvaliteta već, na žalost, i zbog polemike do koje je doveo na Balkanu. U čemu vi vidite značaj ovog filma?

– „Quo Vadis, Aida?“ je dobar film, imao sam privilegiju da budem deo ekipe koja je nominirana za Oskara, iako moja uloga nije presudna za to. Nažalost, teme kojima se ovaj film bavi su teme koje nas opterećuju. Njima se trebamo bavit na jedan način koji bi trebalo biti izlječujući. To su stvari o kojima treba pričati, ali ne na način koji će uzrokovati još više sukoba i nevolja, nego onako iz srca – iskreno, zato što te stvari opterećuju naša društva. Ljudi su izgubili vjeru u bolje, i opet se vaćamo na strahove. Mi smo manje-više društva izašla iz rata, strašne stvari su se događale, i ljudima je strah ušao u kosti. Izgubili smo vjeru u institucije, i nju treba vratiti, na tome treba raditi, jer velika većina ljudi želi živjet pošteno i čestito, sa povjerenjem u institucije. Da nije strah ono što ih rukovodi, nego spoznaja da smo prolazni i da znamo razaznat ono što nam treba i ono što nam stvarno ne treba, u životu.

Da li smatrate da vaše stvaralaštvo doprinosti, i koliko, međuljudskom boljitku?

– Ne znam koliko doprinosi, ne bih hteo ni da znam jer mi to stvara preveliku odgovornost koja me onda i cenzurira, jer bih previše razmišljao o tome. Iako riječ zna biti teška, ipak, mi pravimo muziku, igramo se riječima, zvukom. Ne bih htjeo da to bude nešto što može previše utjecati na ljudsko ponašanje, u stvari, hteo bih da je muzika nadogradnja, a ne nešto što će mijenjati tako radikalno stvari. Mislim da ih i ne mijenja, nego oplemjenjuje. Kao što je mene oplemjenila muzika, slušajući je. Tako što sam zavoljeo muziku – mene je oplemenila. Ne mislim nužno da je moje biće određeno samim time.

Machina je izvrstan bend, čast je i privilegija biti njihov gost

Za kraj, imate zajedničku pesmu sa jedinstvenim i sjajnim bendom Machina, recite nam nešto o saradnji?

– Velika nam je privilegija i čast što smo bili gosti na pjesmi „Seksi šaman“. Machina je jedan izvrstan bend, na žalost virtualan, jer ne nastupaju, ali ja ih jako volim.