Misija umetnika: Ne biti prisutan samo u dobru, već i u zlu

Dosta je bilo podizanja kula i punjenja trezora, dok mnogi nemaju osnovne stvari za preživjeti. Dosta je uspjeha pojedinaca, a vrijeme da razvijemo kolektivnu svijest. Čovjek što prije treba da shvati da nije jedinka, da nije sam, i da nas neće bogataši spasiti. Da je jedini način opstanka, pa i kvalitetnog života – suživot, zajedničko dobro. Mi smo jedan organizam, čovjek je po svojoj prirodi društveno biće. Vratimo se svojoj prirodi – to poručuje Vanja Solaković, umetnik i frontmen benda Činčila, u razgovoru za Danas.

Ova bosanska grupa nedavno je izbacila spot za pesmu „Gdje mi je glava“, koja se nalazi na njihovom poslednjem albumu „Bez oblika“. Govoreći o ulozi umetnosti u doba korone, Solaković primećuje da je muzika uvek pomagala ljudima i to najviše u teškim trenucima.

– Bluz je nastao u ropstvu, sve što valja u vezi sa muzikom je nastalo u teškim vremenima. Jedna od njenih glavnih uloga je da nas izbavi iz patnje. Ona će uvijek biti utjeha i najbolji prijatelj – zapaža Solaković, a povodom njihove muzike, tačnije spota za pesmu „Gdje mi je glava“, kaže da video prikazuje putovanje individualca i potragu za duhovnom slobodom.

Prema njegovim rečima, to putovanje slikovito se dočarava kroz hod iz mračnih, devastiranih ambijenata ka prirodi i prirodnoj lepoti, a pomenuti ambijent prikazuje mračnu prošlost ovog podneblja.

– Scene spota u kojima lik napušta mračne ambijente simboliziraju napuštanje boli i patnje prouzrokovane prošlošću i najavljuju potragu za pozitivnijom budućnošću – objašnjava on.

Solaković konstatuje da se tu jasno vidi tranzicija iz „mraka“ u „svetlo“.

– Završna scena u spotu prikazuje cestu i lika koji se nalazi u tom momentu sa svojim prijateljima, sa kojima na kraju odlazi unedogled, a to se ujedno može tumačiti i kao odlazak mladih iz države. Spot ima i drugu perspektivu, a to je da u suštini video prikazuje životni ciklus, te završna scena na cesti simbolizira čistilište i odlazak iz ovog oblika u drugi.

– Pjesma „Gdje mi je glava“ govori o ličnom preispitivanju, o potrazi za samosvijesti i istinom. Tematika se bavi univerzalnim pitanjem – koliko smo uopšte svjesni sebe i koliko smo pod utjecajem medija i okoline. Postojimo li izvan takvih okvira i jesmo li na kraju krajeva stvarno mi ti koji smo kreatori svojih odluka, budući da smo svi manje ili više dio globalne hipnoze – primećuje  Solaković.

On zapaža da je upitno da li mi uopšte imamo svoje „glave“, jer smo konstantno pod uticajem različitih informacija.

– Čije su uistinu naše misli? Nije čudo što živimo u svijetu u kojem je jako malo svjesnih ljudi. Mnogi su „ovce“ i horde koje slijede sistemsku manipulaciju, a uslijed toga se sve više gubimo, postajemo jedni drugima, pa i sami sebi, neprijatelji. Odvajamo se od svoje prirodne suštine, a i okruženja. Boravimo među betonskim, hladnim zidinama, što utječe, po mom mišljenju, direktno i na naše duše, jer tako postajemo zatvoreniji i hladniji – primećuje umetnik.

Solaković konstatuje da je sve ubrzano i da je u svoj toj brzini jako teško naći svoje misli, svoju „glavu“. Međutim, uprkos toj brzini, u prethodnom periodu izgledalo je da je zbog pandemije, u nekom momentu, svet stao. Solaković na to kaže da nije imao problem sa izolacijom.

– Nisam čovjek koji pretjerano boravi vani, volim se često zatvoriti u svoj kreativni krug i biti totalno sam. Mnogo sam crtao, pisao, svirao, komponovao, pa čak i djelovao preko društvenih mreža, sa željom da pružim podršku ljudima u teškoj situaciji. Po meni je jedna od važnijih misija svakog umjetnika, ne biti prisutan samo u dobru, već i u zlu – ističe Solaković.

On objašnjava da je na početku vanrednog stanja osetio ogroman „val panike i straha“. Zato je morao da pronađe način da se reši „negativnih vibracija“, i tako kreativnost maksimalno iskoristi.

– Svi koji su po prirodi kreativni u periodu izolacije su još više stvarali. Umjetnost ponajviše nastaje u teškim vremenima, jer su svi strahovi, nelagoda i tuga posebna vrsta inspiracije. Primijetio sam da su mnogi plasirali jako dobre stvari u ovom periodu, upravo zbog toga – konstatuje Solaković. Upitan da prokomentariše kako su se nadležni u Bosni snašli povodom izbijanja vanrednog stanja odvraća – Za moje čudo jako su brzo i dobro reagovali.

Ipak, njega „nervira“ to što su restriktivne mere ubrzo ukinute. To ga je zbunilo jer virus „nije na prekidač“ i nije mu jasno kako može tako brzo da nestane. Prema njegovim rečima, ostaje nam da se nadamo da drugog talasa neće biti, a on se nada i tome da su „ljudi iz krize izazvane pandemijom korona virusa izvukli pouku i da će zato raditi na izmeni sistema“.