Kada je Ru Oven, predvodnica punk benda White City (Beli grad), izašla na pozornicu pred isključivo žensku publiku, niko nije očekivao da će to prouzrokovati masovnu vrisku i histeriju u prepunoj sali Francuskog kulturnog centra u Kabulu.

„Danas ste vi moje sestre. I danas ćemo da pokažemo momcima da umemo da se zabavimo same“, uzviknula je Ru sa scene, držeći svoju bas gitaru spremnu, ipak opušteno na ramenu. I onda se na sveopšte iznenađenje prisutnih, na prve zvuke muzike ovog sastava, koji pored Engleskinje Ru čine Australijanac Travis Beard za gitarom, i Šveđanin Andreas Stefansson za bubnjevima, salom zaorila vriska. Dok se oko 500 avganistanskih devojčica podignutih ruku i cikom, verovatno prvi put u životu predavalo zvucima punk rocka, nervozne učiteljice koje su nadgledale ove grupe srednjoškolki bile su u potpunoj nedoumici šta im je činiti. Da li je takvo ponašanje dopušteno u islamskim kanonima? Da li će ova muzika iskvariti devojčice? Da li će nastavnice biti kritikovane zato što su im dopustile da se opuste? I hiljade drugih sličnih pitanja koje Avganistanke, iako su neke od njih veoma progresivne, postavljaju sebi svakodnevno kako bi preživele i opstale u ovoj brutalnoj, mizogenoj kulturi. To je bilo prvog dana Sound Central festivala, koji se već treću godinu zaredom održava u prestonici Avganistana. Ovaj festival, čiji je tvorac već pomenuti Travis Beard, jedini je alternativni kulturni događaj u ovoj zemlji u poslednjih 40 godina.

Između 1978. i 2001. godine Avganistan je prošao kroz nekoliko ratova, i promena režima. Od autoritarijanizma, okupacije i revolucije, ispresecanih ratovima i totalnim kolapsima države, do fundamentalizma i totalitarizma. Tokom ovog vremena skoro dva miliona Avganistanaca je izgubilo živote, skoro milion je ostalo bez roditelja ili je postalo invalid rata. Dok je skoro trećina avganistanske populacije, koju prema procenama čini oko 30 miliona ljudi, zatražilo utočište u obližnjem Pakistanu i Iranu ili je postalo interno raseljena osoba. Ratne godine razorile su fizičku i društvenu infrastrukturu, skoro potpuno uništile ili ilegalizovale, enormnim uzgojem opijuma i marihuane, poljoprivredu zemlje u kojoj preko 70 procenata stanovnika čini ruralnu populaciju i potpuno prekinule obrazovanje jedne cele generacije mladih Avganistanaca. Padom talibanskog režima 2001, u godinama koje su usledile, tek još jedno istorijsko poglavlje u istoriji ove zemlje je započelo. A to novo istorijsko poglavlje obećavalo je oporavak od ratova, kroz stranu vojnu i političku misiju, izgradnju domaćih institucija, spoljnu finansijsku pomoć, i nove oblike političke i ekonomske organizacije. Dok je u stvari ceo koncept zapravo mešavina uvođenja neoliberalne demokratije, tržišne suverenosti i razrešenje konflikta na osnovu kog proces državne formacije može da se kompresuje u ubrzanu liberalnu tranziciju podržanu od strane međunarodnih organizacija.

Ipak, danas, dvanaest godina kasnije, preko sedam miliona devojčica ima i uživa pravo na obrazovanje, koje im je bilo oduzeto tokom talibanskog režima. I dok se fizička infrastruktura u zemlji svakodnevno obnavlja, politička ekonomija je dobrano zavisna od gospodara ratova, koji otvoreno ili iz senke kontrolišu zemlju.

Rock’n’roll koji obeĆava

Ne znajući u šta se zapravo upušta, Travis Beard je pre tri godine okupio šačicu tek nastalih avganistanskih bendova i sazvao prvi Sound Central Festival u Kabulu. Tek oko 500 slušalaca alternativne muzike okupilo se 1. oktobra 2010, u Babour Gardens (Kraljevoj bašti), impresivnom parku okruženom masivnim bedemima, na jedan ceo dan, da da podršku tim novim rockerima, koje su potajno slušali u Iranu i Pakistanu, Metalica, Tool, System of a Down, Pink Floyd, Bjork i tako dalje.

„2011. prvi put u životu smo iskusili festival. I bilo smo nervozni, i nesigurni u kvalitet našeg nastupa. Nismo znali kako će publika da reaguje. Nismo znali da li će sve proći bezbedno. Na kraju festival je prošao dobro, ali nije bio ništa spektakularno“, kaže za Danas Pedram Fušandži, bubnjar prvog i jedinog heavy metal benda u Avganistanu, District Unknown.

U Avganistanu i pored 133.000 stranih vojnih trupa, samo u 2012. godini bilo je 23.180 bezbednosnih incidenata, prema statistikama Ujedinjenih nacija.

Bezbednosnu situaciju na stranu, Pedram i njegov bend uspeli su da osvoje srca mnogih mladih Avganistanaca u poslednjih nekoliko godina, zahvaljujući Travisu i njemu sličnim.

„Kada sam počeo da sviram bubnjeve, nisam imao mentora, nakon šest meseci Andreas iz benda White City me je uzeo pod svoje. Travis je počeo da podučava našeg gitaristu. Ali ono što je najbitnije jeste da nijedan od njih dvojice nije pokušao da nam nametne njihov muzički pravac, već su nas ohrabrivali da pronađemo sopstveni zvuk i izraz“, dodaje Pedram, koji je inače diplomirani inženjer i dobitnik Fulbrajtove stipendije za magistraturu na MIT fakultetu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Od 2011. i Pedramovih muzičkih početaka scena je rasla i profilisala se. I što je Travis započeo, novi muzičari koji su dolazili sa Zapada su spremno podržali. Tako je američka čelistkinja Robin Ryczek otvorila svoju rock muzičku školu, jedino mesto gde mladi željni muzike mogu da nauče nešto o rocku. Scena danas pored rockera okuplja rapere, grafitere, skatebordere, poetry slammere, hip-hop muzičare i sve one koji su željni da se oprobaju o onim muzičkim pravcima, koji su mahom viđeni od strane konzervativnog avganistanskog establišmenta kao uvozni stilovi sa Zapada i samim tim nisu dobrodošli. Povrh svega, danas je Sound Central trodnevni festival, a jedan ceo dan festivala je posvećen isključivo ženama.

„Ljudi su počeli da prihvataju rock i nisu više samo pasivni slušaoci. Danas rock scena u Avganistanu je alternativna, ali više nije underground“, zaključuje Pedram, nakon što su nedavno on i njegov bend bili na tapetu BBC Persijskog servisa. Naime, lokalna pop zvezda Farhad Darya, nešto poput avganistanskog Čole, rekao je za BBC da su svi ti rock bendovi u zemlji mentalno poremećeni i isfrustrirani, a District Unknown je uzvratio civilizovanim pismom u kome izražava razočaranje u njihovog tinejdžerskog idola Farhada Daryau.

A Šta posle 2014?

Nakon što su NATO trupe 2010. godine najavile svoje povlačenje iz Avganistana do kraja 2014. godine, ljudi, kako stranci u zemlji, tako i lokalno stanovništvo, broje dane. Da li do novog početka ili kraja niko još uvek ne zna. Pored toga, Avganistan očekuju predsednički izbori sledeće godine, koji po pravilu u ovoj zemlji niti su mirni niti demokratski. A broj bendova širom zemlje raste, kao i broj poštovalaca alternativnog muzičkog zvuka.

Na ovogodišnjem festivalu, koji je održan od 30. aprila do 4. maja, na sceni Francuskog kulturnog centra (FKC) u Kabulu, čulo se i punka, i heavy metala, i hard cora, i jazz rocka, i folka, i neverovatno zanimljivih ženskih hip-hop nastupa, i još zanimljivijih rap nastupa. Preko 2.000 mladih došlo je da bude deo festivala. A sala FKC je odzvanjala i brujala čitava tri dana vriskom i uzbuđenjem mladih Avganistanca, koji su konačno dobili šansu da bude deo sveta. Sound Central je SVET.

Jelena Bjelica je bivša novinarka Danasa. Od 2011. živi i radi u Avganistanu za Ujedinjene nacije. Ona je takođe ambasadorka dobre volje za Sound Central Festival (soundcentralfestival.com).

Ellie Kealey je fotografkinja koja živi i radi u Avganistanu od 2009.  Ona je takođe producentkinja za multimedijski projekat  Kabul At Work (kabulatwork.tv).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari