Kada je muzička industrija u pitanju i načini njenog funkcionisanja, teško je pronaći bolji primer od „Slučaja Paramore“ da bi se ilustrovalo kolike su zasluge ove privredne grane što se u poslednjih desetak godina nije pojavio nijedan novi bend za koji se može reći da pomera ustanovljene granice i rok muzici vraća uticaj i značaj koje je imala u drugoj polovini dvadesetog veka.


Priča počinje 2002. godine kada se talentovana trinaestogodišnja Hejli Vilijams iz rodnog Misisipija seli u Tenesi, gde godinu dana kasnije biva primećena od agenata izdavačke kuće Atlantik Rekords, koji joj odmah nude dvogodišnji ugovor i pristojne uslove za snimanje debitantskog albuma. Oduševljeni pesmama koje je „čudo od deteta“ komponovalo i izvelo na audiciji, čelnici kuće su skrojili plan o snimanju pop albuma koji bi promovisao njihov novootkriveni adut, oslanjajući se na procenu da je pop – uz R&B i soul – jedan od retkih muzičkih žanrova koji u Americi još uvek ima prođu, što će reći i da (višestruko) vraća uložene pare. No, na njihovo iznenađenje, malecna Hejli to odbija uz obrazloženje da želi da peva u alternativnom rok bendu i snima pesme po uzoru na Blink-182 i Fall Out Boy. Ovaj neočekivani zaokret bio je posledica njenog poznanstva sa braćom Faro, Džošom i Zekom, koji su na nju uticali upućujući je na pop-pank i emo bendove, njoj do tada potpuno nepoznate. „Oni su prvi ljudi koje sam upoznala u životu a koji imaju istu strast prema muzici kao i ja“, uveravala je Hejli čelnike Atlantika, pa je plan o snimanju pop albuma nevoljno vraćen nazad u fioku.

Novoformirani bend se ubrzo pojavio u studiju, a menadžerima su knedle zastale u grlu kada su shvatili da bubnjar Zek ima tek trinaest godina, a najstariji član, basista Džeremi Dejvis, osamnaest. Zato je brže-bolje pala odluka da Paramore svoj prvenac objave pod etiketom sestrinske kuće Fueled by Ramen, jer je ona – navodno – bila specijalizovana za alternativnu muziku, a u suštini je Atlantik želeo da se ogradi od očekivanog neuspeha svog pulena Hejli, s kojom je jedino i imao potpisan ugovor (ispostaviće se kasnije da je ovaj detalj ključan u celoj priči). Paramore 2005. objavljuju „All We Know Is Falling“, koji se, na iznenađenje svih, popeo na osmo mesto američke rok liste, a njega je nasledio „Riot!“ (2007), koji je doživeo još veći uspeh, šireći glas o grupi i van granica rodne im zemlje. Gazde Atlantika je ovakav razvoj situacije i obradovao i onespokojio, jer su verovali da je alt-rok-pank faza mlađane Vilijamsove prolazna i da će se ona popu vratiti čim shvati da se od gitarske muzike ne može (tako dobro) živeti. Uz to, zabrinjavala ih je i činjenica da je Džoš Faro počeo da se meša u komponovanje i pisanje lirike (namećući sve češće biblijske teme), a kako Atlantik nije imao ugovor sa njim pojavila se bojazan da će pare od autorskih prava početi da odlaze u nekom drugom pravcu. A onda je „Brand New Eyes“ (2009) oduševio i kritiku i publiku (u mnogim anketama album je uvršćen među pet najboljih te godine), ostavljajući tad već ozbiljno prepadnute menadžere u uverenju da je vrag definitivno odneo šalu.

Nešto se moralo preduzeti, pa je pritisak na Vilijamsovoj – da je ona zvezda i da bi iz tog razloga trebalo da bude i pokretačka snage grupe – počeo da bude sve veći. I tako, nakon vrlo uspešne promotivne turneje 2010, braća Faro izjavljuju da napuštaju bend, a izdavačka kuća objavljuje pomirljivo saopštenje u kome se ističe „žal“ što Džoš i Zek više ne žele da budu deo Paramore projekta, uz želju da svoju sreću nađu na nekom drugom mestu kad već nisu mogli u bendu koji su osnovali. To je razbesnelo Džoša, koji se oglasio na blogu objašnjenjem kako je u poslednje vreme bio sputavan i ignorisan od strane menadžera kuće i kako se „nešto što je počelo potpuno prirodno vremenom pretvorilo u običan proizvod velikog izdavača“, pa je bend postao „samo rep kaputa Hejlijeve“. Nije izostao ni deo koji se bavio njegovim brojnim konfliktima sa Vilijamsovom (čitaj Atlantikom) oko lirike, a tekst je završen neuobičajenom rečenicom: „Neka je slava Bogu, Džošu i Zeku!“

Nakon što je sav prljav veš stavljen na uvid javnosti, mnogi su poverovali da će to označiti definitivan kraj Paramore bajke, a naročito oni koji su Džoša doživljavali kao centralnu figuru benda. Međutim, tako nisu mislili Vilijamsova i preostala dva člana benda (i Atlantik, naravno), pa je objavljivanje novog albuma više puta najavljivano još 2011, ali je tek pre godinu dana potvrđeno da su angažovana dva studijska muzičara i producent Džastin Meldal Džonsen da posao privedu kraju. Konačno, krajem januara 2013. Paramore objavljuju prvi singl „Now“, a sredinom marta i drugi „Still Into You“, koji su u velikoj meri potvrdili očekivanja da će trojka uploviti u mirnije vode mejnstrim popa i potpuno se odreći religioznih tema koje je forsirao Džoš. Sada, kada je pred nama i album „Paramore“ (čije bi ime, valjda, trebalo da sugeriše da je „sistem“ uspešno ažuriran, restartovan i ponovo podignut) gotovo da i nema sumnje da Atlantik u liku Hejli Vilijams vidu novu Gven Stefani, a sedamnaest (!) pesama „benda“ kao deo postepene tranzicije ka planu A koji, očigledno, više ne skuplja prašinu u onoj famoznoj fioci.

Dovoljno je poslušati „(One of Those) Crazy Girls“, „Fast In My Car“, „Ain’t It Fun“, „Grow Up“ ili pomenuti singl „Now“ da bi se shvatilo da na albumu nema ni kreativnosti, ni spontanosti, ni energičnosti koja se očekuje od ljudi na polovini treće decenije života i da je reč o precizno upakovanom i od strane „proizvođača“ strogo kontrolisanom proizvodu, koji promoviše veseli i razdragani „devojački pop“, pomalo u stilu No Doubt, pomalo Yeah Yeah Yeahs, a pomalo i Madone i Sindi Loper. Ono što je uočljivo je i veće prisustvo elektronike u odnosu na prethodne albume, koja bi, po planu, trebalo da privuče nove fanove koji se nisu „ložili“ na prošlu inkarnaciju benda, a dugogodišnji ljubitelji Vilijamsove će moći da uživaju i u njenim „packama“ braći Faro koje je posejala po celom albumu: „Let ‘em rise and rise, Cause one day they’re gonna fall“, „Fall in love with yourself, Because someday you’re gonna be the only one you got“, „I’m writing the future, I’m writing it out loud“ i sličnim.

Ono što (donekle) iznenađuje jeste da su mnogi ugledni muzički magazini (Rolling Stone, NME, Spin) albumu dali dobre ocene ističući njegovu vedrinu, kao da je reč o ostvarenju grupe koja nema nikakvu predistoriju i sebi tek krči put, što upućuje na zaključak da su se pipci Atlantika proširili svuda i da apsolutno ništa nije prepušteno slučaju. „Paramore“ je napravljen da donese pare i s obzirom da je već osvojio prva mesta lista u svim zemljama engleskog govornog područja, može se konstatovati da je svoju misiju u potpunosti i ispunio.

To što za godinu ili dve nikome neće značiti ništa, uopšte nije važno. Pojaviće se neka nova Hejli i ´ajmo opet sve iz početka.

Ocena: 5/10

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari