Rundek: Nisam ja neki veliki slušalac muzike

Razgovor započinjemo utiscima s koncerta.

To je bila neka vrsta ostvarenja mojih dječačkih snova. Da budem kao Frank Sinatra sa velikim džez orkestrom, pa mi je to bilo inspirativno. Kupio sam i novo odijelo!

Moglo bi se reći da svakim novim albumom i koncertnim formatom širite muzičke horizonte. Da li novi zvuk dolazi iz Vašeg ličnog kantautorskog eksperimentisanja i želje da se oprobate u novim vodama ili se nameće kroz susrete sa novim muzičarima?

Ja nisam završio škole da mogu sebi raspisati aranžman u detalje, niti sam takav neki control freak da bih želio da sve bude kao što sam ja zamislio. Obično smislim par glavnih tema, refren, skicu versa, neki poticajni rif, i onda zajedno tražimo kako od toga napraviti muziku. Ja sam tu autor više u smislu da prepoznam ono što bih htio, a ne da propisujem ljudima. Drugi ljudi u tom procesu doprinose mnogo svojim prijedlozima.

Kako izgleda proces snimanja u studiju? Da li u studio ulazite sa potpuno dovršenim pesmama?

To sada prestaje biti posao i postaje neka vrsta egzistencijalnog izazova. Ima tu nečeg samurajskog – kao kad su uspoređivali neke albume Milesa Davisa s japanskim umijećem crtanja kaligrafije i ideograma. Netko meditira deset godina i u jednom trenutku kaže – to je sad taj trenutak. Iscrta ih i nema popravljanja. Tako da smo nekako s godinama i ja i ljudi sa kojima radim stekli i iskustvo i hrabrost da se upustimo u takvu vrstu izazova. I mislim da on daje nekako najmagičnije rezultate.

U pesmama evocirate Kubu, Kurdistan, Kostariku… Da li su pesme jedan od načina da otputujemo u krajeve u kojima nikad nismo bili?

To ti je kao u književnosti. Toponimi daju neku vrstu konture, usmjeravaju maštu, i ne moraju biti vrlo konkretno obrađeni.

Često ste na turnejama. Da li Vam teško pada život u koferu?

Kad je baš turneja u pitanju, kad se nižu gradovi dan za danom, onda to zna biti naporno. Ali još uvijek se dječački veselim putovanjima. Čovjek kad putuje je nekako drugačije prisutan, pažljivije i prati. Uvijek kad stignemo negde, pokušavam uloviti barem sat ili dva da obiđem grad. Nekako mi se čini da te impresije posle hrane i sam koncert.

Vaš rad je uticao na mnoge mlade umetnike, ali retko čujemo o muzičarima, književnicima i rediteljima koji su Vas inspirisali. Možete li nam navesti neke?

Nikad nisam bio fan, niti sam težio tome da imam neke uzore, čija bih onda imena automatski i zapamtio. Nisam ja neki veliki slušalac muzike. Moj brat je recimo učio sa slušalicama na ušima, a meni to nikako ne bi moglo uspjeti, jer kad slušam muziku, nemam mjesta za neke druge misli. Muziku slušam mnogo štedljivije nego neki normalni slušaoci muzike, jednostavno zbog toga što mi puno više pažnje odvlači. Nije to pitanje neke analitičnosti u smislu zanatlije koji gleda kako je netko drugi napravio neku mašinu, nego u smislu nekog tko poznaje medij i može uživati u puno više slojeva i elemenata tog medija nego netko ko ga gleda samo kao cjelinu.

U pesmi « Plavi avion » pominjete Četa Bejkera i Bili Holidej…

Oni su valjda dvoje od četiri jazz muzičara čija imena znam. (smeh) Oni su mi povezani uz malo precizniju atmosferu nego neki drugi, ne zbog toga što sam puštao njihovu ploču sto puta, nego su se nekako s vremenom njihov zvuk i poetika iskristalizirali iz više nasumičnih slušanja.

Godine 1991. ste se odselili u Francusku. Po čemu pamtite te pariske godine? Kako je novo okruženje promenilo Vašu percepciju i uticalo na Vaše stvaralaštvo?

Došao sam iz situacije u kojoj je počela takozvana balvan revolucija u Hrvatskoj, u kojoj su u centar Zagreba padale rakete, ubijale balerine kraj HNK (Hrvatsko narodno kazalište, prim. aut.), situacije ratne propagande, proizvodnje straha, velike medijske manipulacije, puno ludila i svih vrsta primijenjenih laži. Tako da je to bio jedan apokaliptičan događaj, sve što smo vjerovali se rastakalo. I onda, kad sam došao u Pariz, gledao sam te ljude kako naivno hodaju ulicom i ne znajući da je kraj svijeta već nastupio.

Ono što je bilo jako lijepo u Francuskoj tih prvih godina je da sam se naučio biti točan, da ne kasnim na dogovore, naučio sam se s više poštovanja i zahvalnosti odnositi prema drugim ljudima. Francuska ima puno aspekata, ima ksenofobiju, ima i rasizam, ali i jedan odgojen socijalni osjećaj solidarnosti koji treba cijeniti.

Kakvo je Vaše iskustvo sa francuskom birokratijom?

To je bila jedna specifično francuska vrsta torture. Nije to nešto što pripada Zapadnoj Europi generalno, nego baš Francuskoj. Da zakoni nisu pisani da se poštuju doslovce nego uvijek ostaje 20% marže za « débrouillage » (snalaženje, prim. aut.). To je sistem koji je napravljen da odustaneš. A ako ne odustaneš, onda si prošao. Samo trebaš naučiti nova pravila igre. Ako to vidiš kao neku novu igru koja od tebe zahtijeva malo više strpljenja i malo manje oholosti, sve može.

Već na prvom albumu mešate različite jezike u pesmama. U « Makedo » refren pevate i na hrvatskom i na francuskom dok ste neke pesme, poput « Apokalipso » prepevali na francuski.

Ja sam u tih dobrih desetak, petnaestak godina, i mislio i živio na više jezika, tako da je to bila moja realnost. Kako ću drukčije pjevati nego na jeziku na kojem živim, a koji je sastavljen od francuskog, engleskog i hrvatskog, tj. našeg jezika?

A Cargo Orkestar je zapravo nastao promišljanjem o tome da smo mi jedan multikulturalni bend koji se bavi transportom utjecaja između nas, pa na turneji između mjesta na kojima sviramo. Taj Cargo je zapravo imao smisao jedne kulturne transmisije.

I danas živite na relaciji Pariz – Zagreb – Brač. Da li Vam je neophodno da stalno budete u pokretu ili je to način da pronađete ravnotežu između grada i sela, Francuske i Hrvatske?

Meni to prija. Nekako mi se to čini dosta inspirativno. I muzika je sama po sebi putovanje. Kad je neko slikar, nema potrebe za tim. Može u krugu od kilometra pronaći dovoljno stvari koje ga vizualno dovoljno inspiriraju da ih prevodi u sliku, a muzika je već po sebi neko trajanje, i kroz prostor i kroz vrijeme.

Kad živiš na selu, ti si zapravo i socijalno izloženiji nego što si u gradu. Jedna od prednosti grada je ta anonimnost velegrada – situacija u kojoj te nitko ne pozdravlja, nitko ne gleda kako si se obukao. Kad živiš u selu od 200 stanovnika, više ćeš ljudi pozdraviti jednog dana nego u gradu. Zbog toga ja na Braču najviše volim kasnu jesen, zimu, kad padne noć u 16h30 i kad više ne mogu ići u polje. Tada mogu zaroniti u neku tišinu, u neki mrak.

Godinama punite dvorane a da pritom ne igrate na kartu nostalgije, što dokazuje i veliki broj mladih u publici. Kako to objašnjavate?

U bilo kojoj dobi, ti zapravo u sebi nosiš sve ljudske dobi, samo što se nekako fokus mijenja i tvoje iskustvo i situacije te potiču da ističeš neke aspekte. Meni je prekrasno kad imam ne samo mlade ljude, nego i dijecu, i kad komuniciramo na nekoj razini koja je izvan dobi.

Još u 19. veku je Henri Dejvid Toro u « Valdenu » pisao o povratku životu u skladu sa prirodom i sa minimalnim sredstvima. Da li se, skoro dva veka kasnije, samoodrživost nameće kao ekološko i ekonomsko rešenje za planetu ili je ovaj vid funkcionisanja utopija u današnjem društvu?

Ja mislim da će to vrlo uskoro biti puka nužda, a na nama je sad da to praktično istražimo. To je kao u duhovnosti : sve velike duhovne tradicije potiču na to da Čovjek kao osobnost, kao ego, umre prije nego što fizički umre, ne bi li se mogao svjesno spojiti s Apsolutom. Oni koji su sad svjesni situacije u kojoj smo će probati naći načina da održivo prežive prije nego što na to budu mačem i vatrom prisiljeni.

Sad kad je moderna civilizacija već slomila i selo i klanove i obiteljske zajednice, tendencija je da se traže novi načina udruživanja koji su vezani uz opstanak i čisto fizički, pa i kulturalni, a to su vrlo komplicirane situacije. Počinješ uviđati u kojoj su mjeri kulturalna restriktivnost, rigidnost, neki običaji koji su izgledali kao primitivna i praznovjerna izmišljotina bili vrlo funkcionalni da se zajednica održi u skladu s prirodom. A to je jedan proces koji je često vrlo bolan, jer smo naučili individualno misliti, misliti kroz svoje potrebe, komocije, nagone, kroz neke okvire koji su prilagođeni potrošačkoj civilizaciji. Kad ona pukne, naći ćemo se raspuhani, jer nećemo imati te kulturalne oslonce koji omogućavaju opstanak u puno prirodnijem, manje automatiziranom, tehnologiziranom ambijentu.

U Francuskoj se sve više spominje pojam « collapsologie », osjećaj prisustva kolapsa koji je rezultat više raznih procesa, od ekološkog do financijskog, od iscrpljivanja resursa do kraja naftne ere. Puno znanstvenih pristupa koji se bave raznim aspektima stvarnosti dovode do iste točke u kojoj smo sad na samom pragu jednog civilizacijskog i prirodnog kolapsa, koji će dovjesti do ogromnih promjena, a koji se ovdje ni ne spominje. Svijest o tome da je i socijalni i prirodni ambijent na rubu puknuća, tu spoznaju, tu slutnju, tu emociju ovdje ne prepoznajemo. Tako da kad krenu prve promjene koje vode prema tom kolapsu, to će ovdje biti šokantnije nego tamo gdje su se ljudi već počeli za to pripremati.

Objavili ste dve zbirke « Duhovi » i « Uhovid » u kojima su pretežno reči pesama. Da li možemo da očekujemo zbirku poezije i prozne radove?

Ne pišem puno poeziju bez pjevanja. Napisao sam možda desetak pjesama s osjećajem nužde da napišem pjesmu za papir. A ostale pišem prije svega zbog toga što pjesme trebaju riječi, pa moram biti i pjesnik.

Mislim da proza nije moj medij, jer jako važem riječi. Da bih napisao jednu stranicu, trebala bi mi možda dva tjedna ili dva mjeseca, pa nemam više dovoljno vremena da bih napisao ni kratku priču, a kamoli roman.

Tekstovi mnogih Vaših pesama su vrlo koncizni…

Te pjesme evociraju neku prozu koja je iza. Kao što je Graham Greene rekao da kad piše scenarij za film, mora prvo napisati roman da bi po njemu napisao scenarij. Tako da iza mnogih mojih pjesama stoji jedan cijeli roman koji se sažeo u nekoliko strofa.

Nedavno su se u Beogradu održali « Dani Darka Rundeka », a objavili ste i album međimurskih pesama sa Andrejom Kurelec-Košavić i Ekipom « Ftičeki ». Na čemu još trenutno radite?

Trenutno mislim o tome kako da svedem Ekipu (Rundekov prateći bend, prim. aut.) na kvartet za neke manje svirke. Uskoro imam i koncerte sa Cul-de-sac, mojim free jazz bendom, i Andrejom. Kad sve to prođe, lagano ću završavati pjesme za novi album s Ekipom. Ujedno moja suputnica Sanda Herzić završava prijevod « Jezika ptica », na kome sam joj pomogao, a koji će uskoro biti objavljen u izdanju Planetopije. To je jedan perzijski spjev koji je u 12. stoljeću u Iranu napisao Attar, Rumijev inspirator i učitelj, i koji je osnova na kojoj su nastala mnoga sufijska bratstva i učenja.