Njihov album „Someone, Somewhere in Somertime“ nalazi se na listi onih koje morate čuti pre nego što umrete. Najveći hitovi su im „Don’t you forget about me“ i „Belfast Child“, a dolaze iz Škotske, zemlje šuma, zamkova, fudbala i čudovišta iz Loknesa. Spadaju u red muzičara koji smatraju da je društveno-politička angažovanost u današnjem svetu moralna obaveza, pa su tokom svoje karijere mnogo puta nastupali u sklopu manifestacija takvog tipa – Bend Aidu, kao i koncertima posvećenim Nelsonu Mendeli.

Na svetskoj muzičkoj sceni imaju postojan status već tri decenije, a naziv benda Simple Minds odabrali su inspirisani pesmom Dejvida Bouvija. Kada govore o muzici, često im ponestane reči pa neizrecivo završavaju pokretom ruke u kojem dlan desne završi na srcu, što ne izgleda patetično. Njihova muzika upravo i gađa tu metu, ali nikad ne pucaju direktno, nego kroz zvučnu zavesu melanholičnih i pomalo emocionalno distanciranih tonova, koji najednom završavaju praskom potresno nežnih ili dramatičnih saga, začinjenih finom merom religijskog, spiritualnog i, tradicionalno, keltskog zvuka. U Beograd dolaze treći put i, kao dosad, ni ovog puta nisu izneverili publiku. Pevač Džim Ker (Jim Kerr) i gitarista Čarli Barčil (Charlie Burchill), u ekskluzivnom razgovoru za Danas u restoranu Pomodoro, kažu da su se posebno obradovali ponovnom dolasku u Beograd i svirci „for free“ na Birfestu.

Šta je za vas hedonizam?

Dž: Ne znam šta hedonizam znači. Znam, otprilike, ali se ozbiljno dvoumim između onoga što je hedonizam i dekadencija. To je dobro pitanje da se čovek zamisli. Rekao bih da mi živimo u dekadentnom svetu, ne kao hevi metal bendovi, nego kao ljudi koji stvaraju muziku. To donosi zabavu i jednu posebnu vrstu života koji je sam po sebi nagrada i to je za nas savršena slika hedonizma. Razočarani ste odgovorom? Slažem se i s vama da bi to mogle biti i druge, različite uobičajene stvari koje čine čoveku zadovoljstvo, osim seksa. Seks nije hedonizam, to je opstanak.

U kojoj meri je okruženje iz koga potičete uticalo na vašu muziku i na koji način?

Dž: Mi smo, kao ljudi, proizvod svog mesta. Svi smo odrasli u Glazgovu. Iako smo kao mladi jako puno putovali, uvek smo se vraćali u Škotsku tako da joj nesumnjivo pripadamo. Na nas su uticali ljudi s kojima smo se družili, dobre i loše vrednosti koje smo u svom okruženju stekli. Ali, uprkos tome što smo iz Glazgova, nikada nismo hteli da stvaramo škotsku muziku. Uvek smo mislili na Njujork ili London, maštali izvan mesta, gde smo bili. Mašta je uvek iznad svega, pa tako i rodnog grada, ali, naravno, to odakle smo ne možemo da izbrišemo. Škotska je uvek tu.

Č: A kad pitate o pozitivnim vrednostima, koje smo stekli kod kuće, to su uobičajene stvari, a pre svega briga o porodici.

Zanimljivo je da publika koja sluša U2 sluša i Simple Minds. Da li biste, s tim u vezi, napravili neku paralelu?

Dž: Pa, mi smo niži (smeh). Oni su veliki bend, nadam se da smo to i mi. Volimo U2 i jako se dugo poznajemo. Znate, kada postanete mnogo popularni, ljudi na vas gledaju kao na karikaturu, ali veoma je važno setiti kakvi su to zaista ljudi. Recimo, baš sinoć sam slušao jednu njihovu pesmu pet-šest puta, a to se radi kada je muzika dobra. Takvu muziku prave U2.

Pored muzike, vi, čini se, imate još jednu strast budući da na Siciliji imate hotel. Kako on izgleda i kako ste ušli u ugostiteljstvo?

Dž: Nadamo se da nam je hotel pun. Jednostavno, Čarli i ja smo želeli da naučimo da kuvamo.

Č: Volimo Italiju, moja devojka je Italijanka. Pre mnogo godina smo upoznali ovu zemlju, budući da smo kao mladi mnogo voleli da putujemo, ali nikada nismo bili u južnoj Italiji. Tamo smo se pronašli, kao pravi hedonisti – priroda i vreme su divni, ljudi su dragi… Nije to bio deo nekog velikog plana, prosto smo gravitirali ka tom području i, konačno, obojica svesno rešili da tamo živimo. Sada se čak i oblačimo kao Italijani.

Dž: Postoji u meni strast prema Siciliji. Kada mislite na Škotsku, onda mislite na šume, zelenilo i zamkove, a kada je reč o Siciliji, onda je to mitologija. Mesto u kojem se nalazi naš hotel je malo, nije u stilu rokenrol zvezda. Ambijent hotela čini mnogo drveta, mermera, i keramike, odnosno, svega onoga što su proizvodi Sicilije. Čarli i ja smo hteli da estetika hotela bude prožeta esencijom mesta u kojem je smešten zato što su danas svi hoteli lepi i isti. Čarli je baš ovde, u Beogradu, imao de žavi, učinilo mu se da je u Njujorku.

Onda jedno pitanje samo za Čarlija, koliko ćete gitara večeras koristiti za nastup, a koliko njih ukupno imate?

Č: Večeras šest, a ne znam koliko ih ukupno imam. Sakupljam ih godinama, i pronalazio sam veoma neobične primerke. Jednostavno, svaka drugačije zvuči. Neke su skupe…

Dž: Neke su skupe, neke si zaboravio, sve različito zvuče i sa šest njih možeš da budeš istovremeno. Kao žene, rekao bih, a omiljena mu je plava. Koliko Čarli ima gitara! E, to je hedonizam!

Žao mi je što vas prekidam u vedrom raspoloženju, ali čini mi se neizbežnim pitanje u vezi s poslednjim događajima u Velikoj Britaniji? Koji je vaš komentar na to?

Dž: Već sam davao neke komentare s tim u vezi na društvenoj mreži koji su naišli na mnogo različitih reakcija. Bio sam šokiran i, naravno, ne opravdavam takvo ponašanje, ali je sve to bilo suđeno da se desi. Sukobi su izbili u urbanim centrima Velike Britanije, jer se tu godinama oseća kriza i to posebno u vlasti. Nedostaje lider. Vlast je bez morala. U mafiji postoji izreka: kad riba smrdi, smrdi od glave, a takvo stanje stvari očigledno postoji poslednjih godina među bankarima, medijima, političarima. Iza toga se krije ekonomska kriza, dva rata za koje niko i ne zna zašto ih vodimo i onda su tu i ta nezaposlena deca koja ne vide vrednosti, jer ih i nema. Misle da se o njima niko ne brine, zašto bi se onda i oni brinuli? I ne zaboravite, u takvim događajima okidač je uvek isti – policija puca i ubija crnca, bez validnog objašnjenja. Sve je to strašno, tragično i pogrešno, ali neizbežno.

Vratimo se muzici. Rekla bih da u njoj postoji sofisticirana doza etno zvuka, koja ljudima iz ovog regiona zvuči irski, uprkos tome što ste iz Škotske. Kako razumete taj fenomen?

Dž: Mi zvučimo slovenski. Kelti smo, što, u stvari, znači da smo originalno Sloveni. Eto, to se krije zapravo iza svega. Lider keltskog benda odavde nam je tako rekao. Prethodno smo verovali da su Kelti iz Rumunije, ali nakon njegove teorije, mi drugačije mislimo. Sloveni smo i hedonisti smo. Neka to bude naslov. Lokalni sveštenici će biti oduševljeni.

Spomenuli ste neke „mejnstrim“ karakteristike Škotske, zamislite da ste vi brend menadžeri svoje zemlje i da treba da kreirate za nju novi imidž. Na koju biste kartu igrali?

Dž: Odlično pitanje. Čarli i ja smo čak nedavno pričali o tome. Prostor u Velikoj Britaniji se stalno smanjuje, rastojanja između gradova su sve kraća, a mislim da je to nešto što u Škotskoj postoji – prostor. Ljudi za to dobro plaćaju. Ne mislim na prostor „15 i 20 minuta od grada“, nego ste vi u središtu ničeg, u divljini. Tako da je odgovor na vaše pitanje – prostor i, naravno, čudovište iz Lochh Ness-a.

Rekla bih da vaša muzika i evocira razmišljanja o prostoru i prostranstvima?

Dž: Mi smo, doduše, iz Glazgova, gde je prostor skučen, ali prostor je deo našeg kolektivnog sećanja. I ranije su ljudi to primećivali kod keltskih bendova – prostor i pejzaž. Kod U2, recimo, a naš raniji član, koji je svirao klavijature i koji je hajlender, u pravom smislu te reči, potiče sa jednog malog ostrva, ličnost koja ne priča mnogo, ali je kroz muziku stvarao prostor.

Sloveni, budisti, hedonisti

Zašto ste nazvali bend Simple Minds?

Č: Imali smo pre pank bend, a na ime nas je inspirisala pre svega pesma Dejvida Bouvija. U to vreme pojavili su se bendovi kao Talking Heads i svi su uglavnom mnogo vremena trošili interesujući se šta to zapravo znači. Neki drugi bendovi su trošili vreme razmišljajući o svom nazivu, a mi smo bili fokusirani na našu muziku koja je u to vreme bila veoma eksperimentalna i zanimljiva.

DŽ: Desilo mi se u Indoneziji da mi je prišla jedna prelepa žena i rekla da voli našu muziku, kao i da veruje da je ime benda inspirisano budizmom i njegovom filozofijom o jednostavnosti življenja. „Budizam, dobro zvuči, mislio sam u sebi, gledajući u tu prelepu Indonežanku“ potvrdivši odmah njenu pretpostavku bez razmišljanja. Nisam ni pomenuo Dejvida Bouvija, jer je u budizmu sve u jednostavnosti.

Voda je život

Ugostiteljski duo iz Simple Minds ima različite poglede u vezi toga kada se pije vino. Čarli smatra da za takvo piće postoji mnogo prilika, a Džim kaže „kad si žedan“. Iako ne pije alkohol, rado spekuliše o tome ko pije kakvo piće. Uglavnom je saglasan sa teorijom da pivo piju jednostavni, kratko razočarani, a vino pravi, mada mu to pomalo zvuči kao reklama za vino. Konjak je po Džimijevom mišljenju za pretenciozne, tekila za lude, a voda, obojica se slažu, je život.

Brižne duše

Da žive u skladu sa svojom muzikom i da su pri tom veoma spontane i brižne osobe Keri i Čarli pokazali su to i jednim, zaista brižljivim gestom. Naime, ekipa Danasa morala je da požuri i vrati se radnim obavezama, pa se sa sagovornicima brzo pozdravila uz izvinjenje što ne ostaje na ručku. Krenuli smo žurnim korakom, a onda iza sebe začuli kako neko trči. Bio je to pevač Džim Ker sa parčetom pice i salvetom – da imamo za usput do redakcije. „Don’t you forget – hedonism“, prokomentarisao je i mi smo iskreno poželeli da se fotografišemo s njim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari