Ugodna zaglušujuća buka

Scenskom produkcijom provlačio se izvrstan light-show, koreografija je bila dosta siromašnija u odnosu na onu originalnu iz 1988, na platnima u dubini stagea izmjenjivali su se uglavnom motivi naslovnica pojedinih singlova, dizale se lutke ovisno o naslovu čiji su dio bile, na platnu se izmjenjivali kadrovi s koncerta i neki uobičajeni, koji su pratili pojedine pjesme, a bilo je tu decentne pirotehnike. Sve profesionalno i kvalitetno odrađeno.

A nakon uvodne „Doctor Doctor“ u 21:01, dugogodišnjeg intra na koncertima, počelo je s kadrovima ledenjaka na video-projekciji, nakon čega je nastala ludnica, delirij, sveopće oduševljenje, a dvorana kao da je eksplodirala od tolike količine adrenalina. Da, na stage je nakon matrice početnog dijela pjesme „Moonchild“ izašao Iron Maiden i tu kao da je sve postalo manje važno.

Ako smo napomenuli da je bend ostavljao dojam nešto manje emocija nego obično, sve je to nadomjestila fantastična publika, koja je cijeli koncert provela s uzdignutim rukama, aplauzima oduševljenja, često pjevala u zboru s valjda 18000 glasova, recitirala, bila 101 posto uživljena u ono što se događa oko nje i u nemali broj trenutaka svojim pjevanjem, a poglavito skandiranjem nadjačala sam bend. Bila je to buka, ugodno zaglušujuća buka. A događala se velika stvar. Usprkos tome što je tonac skoknuo po čips u obližnji dućan i zbog gužve se očito nije mogao vratiti, totalno uživljena, izluđena publika i super kvalitetna svirka napravili su od ovog koncerta upravo no što se očekivalo – spektakl. Da, spektakl. „Can I Play with Madness“ fino se uklopila u uvodni dio, „The Prisoner“ je bio jedan od prihvaćenijih naslova u kojoj je Bruce prvi puta pozvao Zagreb da 'vrišti za njega', sa zborskim intoniranjem uvodnom dijela iz publike koje je gotovo nadjačalo matricu iz razglasa, a na „2 Minutes To Midnight“ na binu je doletjela i hrvatska zastava. Genijalna izvedba „Afraid To Soot Strangers“ bila je prvi high-light večeri, a na „The Trooper“, na kojeg je Bruce izašao u tradicionalnom crvenom mundirskom odijelu i s britanskom zastavom s kojom je umotao Janicka, ekipa je jednostavno do kraja poludjela. Nema sumnje da, koliko god nekima bila dosadna, ta se pjesma očito mora naći na setlisti, s istom reakcijom i razmišljanjima kao i slučaju „Run To The Hills“, u kojoj se pojavio Eddie u vojničkoj uniformi sa šeširom i sabljom, na koju je postavio hrvatsku zastavu, također bačenu iz publike. Ovacije je doživjela i „The Number of The Beast“, praćena vatrometom i lutkom demona s pocrvenjenim očima u pozadini stagea, a posebno još jedna genijalnost, „Phantom of The Opera“, koja je, usprkos kratkotrajnom zacviljavanju iz razglasa, odsvirana i otpjevana kao u najboljim danima benda. „Wasted Years“ je popraćena s nešto malo manje strasti, izuzev refrenskog joj dijela, a „Seventh Son Of A Seveth Son“, e to je bilo – to. To je dokaz zašto je Iron Maiden najveći. Pjesma koju su godinama mnogi zazivali, mnogi željeli da bend ponovno svira, ukazala se na ovoj turneji i pokazala što znači i kako se svira jedan epski naslov. Magla na pozornici, visoka razina atmosferičnosti, figura Eddia s unutarnjeg omota „Seventh Son…“ ploče, ozbiljni i precizni, gotovo pa briljantni performeri, vokal koji para gusti zrak, Bruce kao neki čarobnjak s plaštem i zalizanom kosom, i u povećem interludiju kao mini ukras, u desnom kutu uzdignuti, crnim plaštem ogrnuti i zamaskirani klavijaturist-orguljaš koji bi trebao biti Michael Kenney. Perfektno, monumentalno, gotovo pa nevjerojatno i nestvarno dobro.

Ostatak koncerta, koji je okončan sa suzdržanijom „The Clairovoyant“, frenetičnom „Fear of The Dark“ i emotivnom „Iron Maiden“ uz Eddia sa „Seventh Son…“ izgledom prošao je u jednom dahu i nakon sat i pol Iron Maiden je polako 'pakirao kofere'. Pakirao jeste, ali nije zapakirao, jer je cijela dvorana tražila bis i dobila ga, najprije uz mitski „Churchill's Speech“ i još jednu veliku stvar „Aces High“ u kojoj je Bruce glumio pilota s kapom na glavi, dio vrhunskog bisa bila je i „The Evil That Men Do“, a kraj je stigao uz „Running Free“, u kojoj je Bruce predstavio članove benda, te najavio ponovno dolazak u Hrvatsku. Tako je završio još jedan koncert Iron Maidena u Hrvatskoj, nakon kojeg će sigurno biti mnogo kontradiktornih stavova i razmišljanja. Nekima je bilo super, nekima nije nešto, nekima ništa valjalo. I svi će imati pravo. Oni koji su oduševljeni zbog nadasve sjajne, neponovljive atmosfere kakav je mnogim bendovima nedosanjani san, nezadovoljni koje je duboko razočarao zvuk, sparina ili nešto treće, također će imati argumente da potkrijepe svoje stavove. No kad se svima sve to slegne i sretnu se na nekom drugom koncertu, na kavi, u šetnji, gdje li, niti trenutka neće dvojiti u odluci hoće li ili ne doći na idući koncert Iron Maidena. Jer, i to je snaga Iron Maidena. Pomiriti naizgled nepomirljivo.

(preneto sa sajta www.muzika.hr)