Šerbedžija: Misliili smo da nam niko ne može ništa, pa ni zaraza

Jer je od jednoga, po mnogim mjerilima i društvenim ukusima, „luzera“ i neambicioznog čovijeka u odnosu na život a i na svoju profesiju uspio učiniti pravoga heroja kada je trebalo u životu pokazati hrabrost, srčanost a i pamet – kaže glumac Rade Šerbedžija za Danas odgovarajući na pitanje kako je gradio i branio lik doktora Grujića u filmu „Variola vera“.

Ovo antologijsko ostvarenje Gorana Markovića, uz Soderbergovu „Zarazu“ je od početka pandemije ovde najgledaniji film, a replika o karakternoj osobini i organu se i mimo ovih okolnosti vazda citirala. Kada je Šerbedžija snimio ovaj film bio je već superstar. Njegovo ime na špici stajalo je uz Erlenda Josephsona, što je možda bio i anticipatorski znak njegove potonje inostrane karijere.

Ali za razliku od svojih holivudskih kolega ni onda, kao ni sada, nije izgubio dodir sa narodom. Ne zato što je naše gore list, nego što je takav. Pogotovo u kriznim vremenima. Tako je i sada kad može samo da se odmara u čudesno lepom mestašcetu Barbariga u Istri zajedno sa većim delom svoje mnogočlane porodice, on se sa svog fejsbuk naloga svako veče pojavljuje na našim ekranima. Malo kuva, hoda malo pustim ulicama i najviše govori poeziju. „Pravi udar sa ekrana u ovim vremenima“, kako je prokomentarisala jedna među brojnim vernim Šerbedžijinim pratiteljkama i pratiteljima na mreži.

* Kako se sećate vremena kada je sniman film „Variola vera“ i same atmosfere tokom rada na njemu?

– Ne sećam se točno godine kada je sniman film, ali bilo je, mislim, negdje sredinom 80-ih… Tada sam dosta boravio u Beogradu jer sam snimao neke sjajne filmove. Radio sam „Unu“ sa mojim drugarom Mišom Radivojevićem i čudesnom Sonjom Savić, zatim „Život je lep“ sa Borom Draškovićem, opet igrajući sa Sonjom i mojim drugarom Gagom Nikolićem…

Negdje u to vreme sam snimao i „Zadah tela“, jedan od filmova Žike Pavlovića koji su za mene uvijek imali posebno značenje jer sam se uz Gagu Nikolića osjećao njegovim glumcem. I onda je tu bila i „Variola vera“ Gorana Markovića.

Sa Goranom sam prijateljevao još od mladih dana. Početkom 70-ih on je bio u vojsci i kao vojnik je bio jedan od asistenata u „Užičkoj republici“… Tada smo se družili intenzivno i kada bih poslije dolazio u Beograd često bih kod njega u kući odsjedao… Napokon smo onda i snimali film zajedno. Gorana smatram jednim od najdarovitijih jugoslavenskih filmskih režisera. A naročito cijenim njegovo hrabro i dostojanstveno držanje u vremenima 90-ih godina kada je svojim kritičkim stavovima u odnosu na aktualnu politiku i srpskih i ostalih političara u regionu bivše Jugoslavije pokazao svoje pravo lice kao veliki umjetnik i veliki čovjek.

Snimao sam sa njim i film „Urnebesna tragedija“ u Bugarskoj, mislim da je to bilo 1994. godine… Žao mi je što nisam uspio snimati sa njim više filmova jer sam bio zauzet nekim drugim obavezama tada u inozemstvu.

A samog snimanja filma „Variola vera“ se sjećam sa nekom sjetom, ali i radošću… Bilo je to vrijeme kada sam se družio sa mojim drugarom Andrejem Popovićem, sa kojim sam svakoga dana bio u Klubu književnika ili Zlatiborcu (kafani blizu bolnice u kojoj smo snimali film).

* Kakav je vama lik doktora Grujića, da li vam je ta uloga bila izazov?

Lik dr Grujića je interesantan i po tome što je predstavljao onaj dio jugoslovenskog intelektualnog sloja ljudi koji su na neki način bili razočarani u društveni sistem tih godina u kome su carevali birokrati, ulizice i karijeristi… Sa lakoćom sam se uživio u taj lik jer mi je bio uistinu simpatičan sa svojim cinizmom, duhovitošću, a onda u teškim trenucima, kada je trebalo pokazati hrabrost i čovječnost, zadivio sve svojom hrabrošću i ljudskošću…

* Danas je posve drugačija situacija s pandemijom korona virusa, ali možete li da zamislite kako bi se ponašali u ovim okolnostima doktor Grujić i doktor Čole?

Pa siguran sam, isto kao što su se tada ponašali. Sa jedne strane imamo gomilu karijerista, oportunista, ulizica i imamo sistem koji se raspada, što je Goran sjajno pokazao u svome filmu. Ali današnja društvena klima je mnogo gora i povjerenje u državu i sistem je gore nego prije, a opet ima ljudi koji pokušavaju časno živjeti i raditi svoj posao i ja im se divim. Dobro, unatoč tome što smo svi na neki način uplašeni korona virusom, ipak je on mnogo manje opasan od smrtonosne Variola vere od koje se samo neki organizmi uspijevaju odbraniti…

* Sećate li se reakcija publike na „Variolu veru“ budući da su stvarni likovi uzeti kao prototipovi za junake filma, da li je i s te strane bilo reagovanja?

Film je bio dakako uspješan i ljudi su ga voljeli. Tada smo živjeli u nekome sigurnome svijetu i mislili da nam niko ne može ništa pa ni neka zarazna bolest… Film je tada bio zanimljiviji s obzirom na svoju političku i društvenu angažiranost i kritiku, negoli kao pravi horor film, iako je i u tome žanrovskom stilu postigao velike estetske uspjehe…

* Postoji li neka zanimljiva situacija sa snimanja ili anegdota koju biste podelili s čitaocima Danasa?

Eh, pa toga se uistinu ne sjećam… Ali biti u blizini Gorana Markovića i Andreja Popovića (kamermana i fotografa, prim A.Ć.) koji je u to vrijeme bio uvijek sa mnom, gdje god bih ja snimao filmove ili igrao predstave, jer smo bili nerazdvojni drugari, uvijek je značilo provoditi svaki dan sa toliko mnogo humora i veselja. Andrej je bio čovjek koga su svi pravi filmski radnici obožavali. Bio je beskrajno inteligentan i duhovit, ali na neki način i „luzer“, veoma sličan dr Grujiću… Volio je život i ljepotu samu (lijepe i pametne žene i automobile naravno), ali je u drugu ruku znao biti i hrabar i pametan, otmjen i pošten.

Pa nije čudo da je bio jedan od najbližih suradnika našega legendarnog filmadžije Želimira Žilnika…

* Kako provodite ove dane? Razmišljate li u ovim vanrednim okolnostima o nekim stvarima o kojima ranije niste, kako gledate na ovu pošast, mislite li da će ona promeniti čovečanstvo u pozitivnom smislu ili ste pre pristalica stava Rajka Grlića, koji je u intervjuu našem listu rekao da korona, nažalost, neće smanjiti ljudsku glupost?

Slažem se sa Rajkom da ništa ne može smanjiti ljudsku glupost jer ona je, kako kaže Krleža „…svemirska sila nad nama“, ali imam osjećaj da će se ipak nešto promijeniti i da će ljudi (nažalost malobrojniji) smoći više hrabrosti i odlučnosti da se bore protiv te ljudske gluposti a naročito protiv onih sila koje upravljaju i vladaju našim životima u smislu aktualnih vlasti i politika koje nas već godinama opijaju tartifovskim lažima i stvaraju neko imaginarno društvo u kome caruju korupcija i neka orvelovski izgrađena birokratija, koja se svojim unutarnjim zakonima parazitski održava na grbači vlastitoga porobljenog naroda, koji nije niti svjestan paranoidne situacije u kojoj živi, odnosno preživljava…

*Na inicijativu svoje supruge (Lenke Udovički) krepite nas ovih dana poezijom koju govorite sa svog fejsbuk naloga. Ljudi su oduševljeni. Prvo ste snimali sami a sada vam u tome pomaže najmlađa ćerka Milica. Kako vi lično doživljavate ovaj medijum, da li vam znače komentari koje vam publika šalje?

Ja se zaista ne snalazim u tim suvremenim tehničkim dostignućima digitalnih i kojekakvih drugih tehnoloških čudesa… Znam da je postojalo nekoliko različitih stranica na internetu sa mojim imenom i prezimenom ali sve su one bile bez moga znanja i odobrenja, osim jedne koju je pokrenula agencija iz Slovenije koja mi je organizirala koncerte. I sada je Lenka predložila da otvorim svoju pravu facebook stranicu i da govorim poeziju za sve naše ljude koji čitaju i prate te stranice na internetu… I zaista sam sretan da su ljudi to tako oduševljeno prihvatili i da imam već na stotine tisuća ljudi koji mi šalju svoje pozdrave, komentare i iščekuju svaku večer moje nove pjesme i objave na internetu. Osjećam to kao neku svoju građansku dužnost da u ovim teškim vremenima pomognem svojoj raji da ih lakše prebrode… A njihovi komentari su uistinu dirljivi i u ovoj našoj interakciji znače mi mnogo. To je za mene jedan sasvim novi medij i način komunikacije, ali važno je da se u ovim novonastalim uslovima, iako smo zatvoreni, ne zatvorimo sebe, već da nastavimo da komuniciramo.

* Govorili ste o tome da se određena poezija čita (kontemplira), a određena recituje. Postoji li neki stih koji posebno volite da izgovarate, koji osećate kao da ste ga vi napisali iako je tuđ?

Postoje mnogi stihovi koje nosim u svome pamćenju kao svoju popudbinu kroz život… Ali jedan od najvažnijih je Ujevićev stih iz „Pobratimstva lica u svemiru“ – „Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom i ono sve što ti bje, ću i što sni, gori i u njima istim žarom, ljepotom i čistotom…“

* Snimili ste više od 200 filmova, ali kao i mnogi veliki glumci ne volite da gledate sebe na velikom platnu. Zašto i na koji način stičete uvid u to da li ste, po svom mišljenju, nešto dobro uradili ili u koga imate najviše poverenja da vam u tome pomogne?

Istina je da ne volim sebe gledati na filmskom platnu… Ali nisam jedini… Kažu da ni Pavle Vuisić nije gledao svoje filmove… Ne znam odgovoriti na pitanje zašto ne gledam svoje filmove… Nije to od straha ili od nelagode… Jednostavno, nemam želju da ih gledam… nekako mi se to čini neprirodno… Ja uživam dok ih stvaram… Volim više da snimam krupni kadar u filmu nego li bilo koju svoju ulogu u kazalištu… A što se tiče moje procijene o kadru koji sam snimio ili predstavi koju sam odigrao, mislim da još uvijek imam dobru samokontrolu i da sam sam sebi najbolji sudac… A, vjerujte da sam veoma zahtijevan…

* Kako izgleda profesionalna saradnja sa vašom suprugom, pozorišnom rediteljkom Lenkom Udovički? Da li je Lenka stroga rediteljka, koliko ste vi poslušan glumac?

Lenka i ja se slažemo dobro i u životu i na sceni… jednostavno, među nama postoji neka kemija koja nas održava ovakve kakvi jesmo i ja ne bih želio ništa u tome mijenjati… čak i neki mali nesporazumi koji nam se dogode kada radimo zajedno na nekoj predstavi su korisni i dobrodošli, jer obično iza toga pronađemo neka zajednička zanimljiva rešenja… Ona nije stroga redateljka, veoma mnogo ima povjerenja u glumce i voli ih, ali je zaista veooooma zahtjevna…

* Šta je vama ključno kada sarađujete sa rediteljima – uputstva ili podrška? Verujem da odgovor može biti da su važne obe stvari ali da li se to menjalo tokom vaše karijere, to jest, da li se vaš odnos prema rediteljima menjao? Da li postoji neka uloga koja je za vas lično bila lomna, da li ste se posle nje bitno intimno promenili?

Vrlo rijetko sam imao nesporazume sa režiserima… Obično unosim u projekat pozitivnu energiju i slijedim upute režisera… A što se tiče mojih uloga, one se u kazalištu pamte po nekim dobrim predstavama… Kad se okrenem iza sebe, osjećam neko zadovoljstvo jer mogao bih nabrojiti nekoliko zaista uspješnih predstava koje se pamte… Ipak najbliži od svih mi je moj Kralj Lear, kojega eto već 20 godina igram svako ljeto na Brijunima i u kome sam godinama pronalazio nove nijanse i rješenja, tako da je to samo po sebi uistinu posebno i jedinstveno iskustvo…

A filmova je isto tako bilo za pamćenje čini mi se… U svakom slučaju tu su svi moji filmovi sa Žikom Pavlovićem… Tu je i uloga u filmu „Before the Rain“, koja mi je na neki način otvorila vrata svjetskoga filma… Sve u svemu, mogu reći da nisam uzalud trošio vrijeme baveći se kazališniom i filmskom umjetnosti… Zadovoljan sam čovjek…

* Toliko ste mnogo uloga igrali tako da i nemate nekih posebnih želja kada je reč o pozorištu. Ipak, kazali ste da je Jerotije iz „Sumnjivog lica“ nešto što biste voleli da igrate. Zašto?

Ma to sam se šalio, iako obožavam Nušića i posebno taj komad i tu ulogu…

* Pretpostavljam da vas u ovoj situaciji zanimaju vesti i situacija u zemljama nekadašnje zajedničke države. Mislite li da bismo ovu krizu lakše prebrodili da smo Jugoslavija?

Naravno da bi je lakše i brže i bolje prebrodili, jer Jugoslavija je u tome pogledu bila ozbiljna država sa visokim zdravstvom i kulturom i znanošću…

* Imajući u vidu da hrišćani po gregorijanskom i julijanskom kalendaru proslavljaju Uskrs, kakve su vaše želje, nade, eventualno poruke?

Ja želim da čestitam svim ljudima koji slave ovaj praznik – sretan Uskrs i puno zdravlja i sreće… Želim im i mir u dušama i srcima njihovim… A želim čestitati i svima onima koji slave 1. maj, jer uskoro dolazi…

Dve decenije Ulysses teatra

Upitan kako će biti obeleženo 20 godina Ulysses teatra, kako u retrovizoru vidi njegove početke, razvoj, ključne momente Šerbedžija odgovara:

– Planirali smo da se napravi kazališni projekat na temu samoga romana „Uliks“ velikoga Džejmsa Džojsa. Projekat koji bi okupio brojne kazališne i ne samo kazališne umjetnike; oni bi kreirali scene/instalacije koje bi se simultano igrale na različitim lokacijama na tvrđavi a publika bi birala šta i kada tokom večeri da vidi… Nešto nalik kazališnoj galeriji. Nadam se da ćemo uspjeti sve to napraviti. A što da kažem o našemu brijunskome kazalištu? Sretan sam da smo u ovih 20 godina napravili jedan zanimljiv teatar koji je postao prepoznatljiv u Hrvatskoj, u regionu, a bogami i u svijetu…

Osnovali smo ga moj prijatelj Borislav Vujčić, Lenka Udovički i ja 2001. godine… Počeli smo sa „Kraljem Lirom“ kojega igramo eto već punih 20 godina… Najveći dio predstava je režirala Lenka, koja je i umjetnička direktorica Ulyssesa, ali su kod nas režirali i Paolo Magieli, Tomaž Pandur, Dino Mustafić, Aca Popovski, Staša Zurovac… Ja sam režirao dvije predstave… jednu korežirao sa Darkom Rundekom. Režirao je i mladi režiser Aco Švabić, gostovale su brojne značajne predstave iz regiona i šire, imali smo uvijek i bogat muzički program, od Josipe Lisac do Dubioza kolektiva. Igrale su kod nas i svjetske zvijezde poput Vanese Redgrave, Lean Redgrave, Amande Plamer, Ralph Finnesa, i naši poznati glumci: Ratko Polič, Mira Furlan, Zijah Sokolović, Josip Pejaković, Ivica Vidović, Miodrag Krivokapić, da pomenem samo neke iz moje generacije, a od mlađih: Nebojša Glogovac, Ozren Grabarić, Katarina Bistović, Maja Izetbegović, Ermin Bravo i još mnogi, mnogi drugi fantastični glumci i glumice iz čitavoga regiona…

U zadnje vrijeme radimo koprodukcije jer je tako lakše napraviti predstave a i to stvara bolje uslove za život predstave tokom godine. Upravo igramo, čini se sa velikim uspjehom, našu zadnju predstavu „Tko se boji Virdžinije Vulf “ koju smo napravili sa Beogradskim dramskim pozorištem… Lenka je završila u Beogradskom dramskom i predstavu „Ružni, prljavi zli“… Nažalost, zbog korone nije izašla premijera, ali predstava je gotova i čim se bude moglo zaigraće u Beogradu…

Imamo sreću da je na čelu Ulysses teatra kao producent naš prijatelj Duško Ljuština bez čijega iskustva i vještine sigurno ne bismo uspjeli provoditi takav teatar sve ove godine. Aleksandra Ćuk