Selma Spahić za Danas: Zastrašujuća je tačka u kojoj se svijet sada nalazi

Reč je o savremenom dramskom omnibusu koji je nastao po tekstovima koji imaju snažan feministički i autorski pristup – „Pod suknjom“ Kristine Kegljen, „Aktivistkinje“ Katje Gorečan i „Svet zaslužuje kraj sveta“ Tijane Grumić, a kako je istaknuto na konferenciji za novinare, ovi tekstovi su pobedili na konkursu u okviru pozorišnog projekta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Skriveni glasovi iz senke pandemije.

Projekat je urađen u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih i festivalom Borštnikova srečanja iz Maribora, uz podršku Kreativne Evrope u okviru programa Shadow Pandemic. Druga premijera zakazana je tokom maja u Zagrebu, u junu u Mariboru gde će „Kraj sveta u tri čina“ imati 11 izvođenja, a tu su i gostovanja u Trstu i Budimpešti.

Prema rečima Snježane Abramović Milković, direktorke ZKM, deo projekta započet je 2022. godine u nameri da ova kuća, kao pozorište koje je društveno aktivno, skrene pažnju na porodično nasilje i femicid, teme kojima se bavi i BDP.

– Ideja je bila i promocija ženskog dramskog pisma. Objavili smo konkurs u sva tri grada i održali dramaturške kolegijume o ovoj temi u širem društvenom kontekstu, uz učešće pravnica i psihološkinja, kao pripremu za autorke koje žele da se prijave. Na javni poziv pristiglo je ukupno 69 dramskih tekstova, a zadata tema je bila nasilja nad ženama, bez obzira na specifični okvir pandemije – objasnila je direktorka ZKM.

Abramović je istakla da broj tekstova koji su bili u konkurenciji govori o tome koliko je neophodno i važno da se ova tema pokrene u javnosti i da izazove društvene reakcije. Kao primer navela je Hrvatsku u kojoj se nasilje nad ženama i femicid tiho tolerišu, a svakodnevica nam pokazuje da je slična situacija na celom našem prostoru.

– Ovi tekstovi nisu stereotipni, ne pokazuju nasilje u banalnom svetlu već obuhvataju širi spektar problema, a u ceo proces uključene su grupe adolescenata u sva tri grada. Oni su učestvovali u čitanju teksta, razgovoru s rediteljkom i dramaturškinjom, pratili probe. Cilj je da mlade senzibilišemo na ovu temu. Mislim da se tu pokazuje snaga pozorišta, koliko je ono bitno i kao edukativno područje – istakla je Snježana Abramović Milković.

Rediteljka iz Sarajeva Selma Spahić, poslednjih godina jedna od najangažovanijih i najnagrađivanijih u regionu (u Ateljeu 212 u njenoj režiji s velikim uspehom igra se predstava „Kao i sve slobodne devojke“ po tekstu Tanje Šljivar), kaže za Danas da su nju podjednako privukla sva tri autorska jezika.

– One su jako različite spisateljice, i bilo mi je izuzetno važno da dramske autorke koje su u teatarskom smislu često marginalizirane, radim na velikoj sceni, i da ih radim, u pozitivnom smislu nekako monumentalno, na platforrmi koju one i zaslužuju. Katja Gorečan je poetesa skoro, vrlo autentična slovenačka autorica, koja piše jednim ubitačnim pjesničkim ritom. Kristina Kegljen iz Zagreba piše prekrasnim poetskim jezikom u tako gustim slkama da ne možete da izbjegnete da vam se pred očima ne stvaraju ti pejzaži.

Naravno, Tijana Grumić, beogradska autorka koja je ovdje dobro poznata, toliko je fenomenalna u kombniranju potpuno različitih svijetova, koje poslije poveže u jednu koherentnu cjelinu od koje vam se stisne želudac. To su stvari koje su meni bile bitne, nešto što me je prosto nagnalo da radim ove tekstove.

Već samim naslovom “Kraj sveta u tri čina” ovaj omibus sugeriše publici teške teme i ozbiljna pitanja vezana za ono što danas globalno živimo, što se ne odnosi nužno samo na nasilje nad ženama i femicid.

– Taj naslov “Kraj svijeta u tri čina” djelimično je ironičan. Između ostalog, svinja u ovoj predstavi kaže: Neko vam se nakašlje u lice, pa pomislite da je svijetu kraj”, i zato što govori iz jedne vuzure, rekla bih ne- ljudske, ali u pozitivnom smislu, to ima ironiju. Kao da nam treba neki ugao koji će nam otvoriti oči koje možda mi, ili biramo da ih zatvorimo, ili od otvorenih očiju ne vidimo šta se dešava.

Mislim da je jedini naš put nježnosti i empatije, i mi smo se trudile da to pokažemo u ovoj predstavi. Eklatantni su, nažalost, primjeri nekih užasnih događaja i pojava, prije svega ratova. A zatvorena u ovaj mali pozorišni univerzum prethodnih šest mjeseci trudila sam se da pratim šta se dešava u svijetu i oko nas, i naravno da primjećujem sve te strašne promjene, i da su one galopirajuće.

Pogotovu nakon pandemije, naglašava Spahić.

– Mislim da je kovid bio prekretnica i da se dogodilo ubrzanje svih tih procesa koji su počeli mnogo ranije, ali sada su agresivniji, brži, i sve je još beskrupuloznije. Zaista je zastrašujuća tačka u kojoj se svijet nalazi. O tome govorimo u predstavi „Kraj svijeta u tri čina“ na planu nekog mikro aktivizma, i možda razumijevanjem ili empatijom ulazimo u neka opšta mjesta.

Ali, to je možda i jedini način.Jer, meni apsolutno nije jasno kako se može gledati da hiljade i hiljade djece umire bilo od oružja, bilo od gladi, i da mi onda diskutujemo na velikim svjetskim vijećima o tome da li to treba zaustaviti ili ne. Dakle, to su stvari o kojima moj mozak ne može da primi toliki apsurd – ističe rediteljka.

– U „Kraju svijeta u tri čina“ u vizuelnom smislu, odlučile smo se za jedan svijet koji se sastoji od gomile raznoraznih elemenata i puno detalja, kao neki mozaik koji se otkriva tokom predstave. To su tri planete, a opet isti univerzum. Taj svijet je značenjski otvoren. Mi ne lociramo, niti smo u poziciji moralne nadmoći, mi samo želimo da pokrenemo dijalog – kaže Selma Spahić.

U velikoj glumačkoj ekipi su Mirjana Karanović, Katarina Bistrović Darvaš, Petja Golenc Horvat, Nina Kuclar Stiković, Rina Pleteršek, Barbara Polajnar, Milena Pučnik, Gaja Višnar, Iva Ilinčić, Bojana Stojković i Milica Stefanović.

Pored dramaturškinje Ivane Vuković, u autorskom timu predstave su i scenografkinja Urša Vidik, kostimografkinja Belinda Radulović, kompozitor Draško Adžić, scenski pokret potpisuje Ana Dubljević, scenski govor dr Ljiljana Mrkić Popović, a dizajn svetla Aleksandar Čavlek.

Mirjana Karanović: Da se suočimo sami sa sobom

Kako je izjavila Mirjana Karanović, ona je kroz proces rada na ovoj predstavi prošla kao da je početnik, sa svim bolestima i preprekama kao i ostale glumice, a u tekst trećeg dela predstave, „Svet zaslužuje kraj sveta““, „zaljubila se na prvi pogled“.

– Period korone je i period otkrivanja onog potisnutog. Imali smo vremena da se sretnemo i suočimo sami sa sobom, kao i sa drugima, i da sebi postavimo pitanje: ko si ti? Ljudi su počeli da otkrivaju mrak u sebi, u odnosima ljubavnim i porodičnim, kao i u odnosu prema drugačijima. Metafora u ovom komadu je svinja, a mi se, nažalost, često na taj način odnosimo prema drugima – izjavila je Mirjana Karanović.

Dramaturškinja Ivana Vuković izjavila je da prvi deo predstave, pojednostavljeno rečeno, prati porodični život, drugi društvo i poslovni kontekst, a treći civilizacijske probleme koji su tu oduvek.„

– Sva tri teksta imaju snažan feministički i autorski pristup zadanoj temi iskustva nasilja nad ženama u pandemiji, stvarajući zajedno uzbudljiv univerzum značenjski bogat ženskim faktima i artefaktima, a aktivan u svom otporu neoliberalnom kapitalizmu i patrijarhatu – istakla je Vuković.

Glumica ZKM Anđela Ramljak igra u prvom delu predstave („Pod suknjom“), i izrazila je veliko zadovoljstvo saradnjom s divnim autorskim timom.

– To su nežnost i intelekt u paketu. Radila bih s njima svake godine, mada sam se tokom procesa osećala kao feniks koji treba da se spali bar dva-tri puta, i nekako ponovo digne. Traži se i kontakt s publikom direktno oči u oči, ali ne s ciljem prebaciti odgovornost nego deliti priču – istakla je Ramljak.

Špelu Setničar ćemo videti u drugom delu ovog omnibusa („Aktivistkinje“), a kako je izjavila, autorka Katja Gorečan stavila je u ovaj tekst svoju ličnu priču, pa je rediteljka tražila da i glumice unesu svoje priče.

– Kroz razgovore smo otkrivale te naše priče. Proces je tekao iznutra. Od nas sedam samo su dve profesionalne glumice, ali sve smo radnice u kulturi – istakla je Špela Setničar.