Senka Marić: Riječi rastjeruju strah

Neobičan naslov dolazi po reči za drevnu japansku tehniku popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom koja ističe upravo oštećena mesta. U spoju sa drugom, rečju iz ovdašnjih jezika, gradi se začudna sintagma. Telo junakinje romana narušeno bolešću fizički se doslovno iznova sastavlja, ali i osnaženo njome dobija jedan novi kvalitet i osećaj za život.

* Već ste objasnili da je pisanje u drugom licu bio način da se izbegne moguća patetika pisanja u prvom, odnosno, neprirodan otklon od vama bliske teme da ste pisali u trećem licu. A rekli ste i da nikome ništa niste želeli da poručite ovim romanom. Ipak, drugo lice neka je vrsta zazivanja, poziva junakinje samoj sebi (ali i svim drugim ženama) da osvesti svoje (žensko) biće?

– Zaista nisam namjeravala poslati bilo kakvu poruku ovim romanom, možda samo postaviti neka važna pitanja. Ali možda je i to neka vrsta poruke. Drugo lice se, zbog svega ovoga što ste spomenuli, nametnulo kao tehnički najbolje rješenje, koje je svakako dodalo težinu na jedno od ključnih pitanja svakog teksta, a to je kome se govori. U tom smislu, vjerujem da jesam govorila i sebi i svima nama. Istina je i da sam se plašila, pišući ga, da čitatelji neće biti spremni na tu vrstu identifikacije, uvlačenja u priču i eventualnog dozvoljavanja pomisli da bi se sve to moglo desiti i njima samima.

* U folklornoj je tradiciji naroda ovih prostora da strašno ne imenuje da ga magijom reči ne bi izazvali, dali mu konkretan opis i ovaplotili ga. Vi kao da svojim pisanjem radite suprotno – bolest i smrt tu su, opisane, nazvane svojim imenima da bi se sa njima potom stupilo u borbu?

– Vjerujem da je u svemu važno nazvati stvari pravim imenom. To ih konkretizuje, omogućava da ih izvučemo iz apstraktnog, i u konačnici da znamo s čime imamo posla. Kad govorimo o teškim, bolnim stvarima, sve dok ih ne posložimo u riječi, suština im ostaje zamagljena, slika je nejasna, oblik se mijenja i sve se čini većim, nestabilnijim i strašnijim nego što realno jeste. Na tom mjestu se rasplamsava mašta koja vodi u strah i ostajemo zatočeni u krugu nedorečenog, uplašeni onim što i ne znamo šta je. Riječi su sredstvo koje omogućava da se stvari slože u sagledivo polje, prema kojem onda možemo ostvariti i konkretan odnos, koji podrazumijeva i jasno djelovanje. Ili bolje rečeno, riječi šematizuju svijet i rastjeruju strah.

* Magija i čaranje, onostrano u ovom svetu dato je kroz snove i tri ženska lika koja se u njima pojavljuju – Medeju, Meduzu i amazonsku predvodnicu. U mitu i književnosti one su prikazane i (pro)čitane kao mračna, negativna strana ženskog bića. Zbog čega su baš one podrška vašoj junakinji u njenoj borbi?

– Vjerujem da je iz svake epohe važno ponovno propitivati mitove. U kontekstu onoga o čemu sam govorila u ovom romanu, narativ o mitskim ženama se postavio kao dobro mjesto za propitivanje uloge i mjesta žene u svijetu. U našoj kulturi, od kako postoje ti mitovi, Medeja i Meduza funkcionišu kao opomene, primjeri šta se događa sa ženom ako se ne povinuje pravilima svijeta skrojenog po mjeri muškarca. Medeja je čedomorka, Meduza čudovište. To je opšteprihvaćeno čitanje. Srećom ima i drugih. I upravo kroz njih se otvara prostor za demistificiranje, gdje onda one ne postoje na nivou opomene, već se uzdižu u primjere ženske snage, i sposobnosti da budemo vjerne svojim istinskim prirodama. U romanu one su arhetipovi, naše pramajke, čija je uloga da nas nauče kako da budemo ono što jesmo, te nas na izvjestan način i pozivaju na drugačije sudbine.

* Vidite li sebe bar po ovoj knjizi kao predstavnicu ženskog pisma? Može li se ono, pojednostavljeno, čitati kao lirsko i u epskim vrstama poput romana ili vi kao važniju vidite neku njegovu drugu odliku? Smatrate li da je na ovim prostorima u ovom vremenu takvo svrstavanje značajno, ne samo za vas, već i zbog uvreženih književnih i kulturnih kanona ili ga ipak vidite kao vanliterarni te time i nevažan kriterijum?

– Vjerujem da bi se ovo što ja pišem moglo nazvati ženskim pismom. Žensko pismo smatram vrstom poetike, a ne rodnom odrednicom. Blizak mi je francuski post-strukturalistički feminizam i ono o čemu govori Helen Siksu. Također, mislim da je važno da žene osjećaju da imaju pravo da govore kako god žele, iz sebe, o sebi ili bilo čemu drugom. Moja proza jeste prilično lirska, to je sigurno zato što sam primarno pjesnikinja. Isto, taj način na koji ja želim govoriti u prozi, to što pokušavam da artikulišem kao moj glas, gotovo je jedan isprekidani, fragmentirani govor, nedorečenost koja računa na patetičko biće čitatelja kao prostor u kojem se zaokružuju značenja. Što bi opet u nekom teorijskom smislu bile odlike ženskog pisma. Ali, to nisu stvari koje su mi osviještene tokom pisanja. Dok pišem postoji samo materijal i načini na koje se on preslaže u tekst, problemi forme, te načini na koje mogu sve to izraziti uvjerljivo, uvlačeći u prisutno, u sliku i više od onog što ona figurativno prikazuje.

Ne znam koliko su svrstavanja inače značajna, ali u ovom kontekstu, kako literarnom tako i vanliterarnom, mislim da jeste važno da postoji prostor koji je označen kao žensko pismo, i koji podrazumijeva da su neke žene dale sebi za pravo da govore kako žele, čak i kad se to ne uklapa u opštu matricu.

* Dobili ste nagradu sa imenom pisca koji je jedan od onih na jugoslovenskim prostorima koga svojataju sve strane. Kakav je vaš odnos prema zajedničkom književnom nasleđu i, još važnije, zajedničkom jeziku? Da li je za pisca prednost ili nužno zlo da u svakoj od bivših republika ima drugog izdavača?

– Po pitanju jezika moj stav je jednostavan, ako je jezik sredstvo komunikacije, a jeste, i ako se mi razumijemo dok govorimo, a razumijemo se, onda što se mene tiče govorimo istim jezikom. Problem nastaje kad taj jezik treba imati svoje ime. On je tada političko sredstvo, na osnovu kojeg se stvara nacija i identitet. To nema puno stvarne veze sa samim jezikom ili nama samima dok ga govorimo. Cijelu regiju osjećam jednim kulturnim krugom, mislim da je ta vrsta zajedništva važna, i da mi kao pisci, ako se osjećamo dijelom iste kulture, možemo samo jako puno dobiti. Ta povezanost je nešto na čemu mnogo radim kroz druge vrste rada u književnosti, na primjer kroz književni portal strane.ba koji vodim sa kolegama Magdalenom Blažević i Srđanom Gavrilovićem. A to što imamo različite izdavače po našim državama ima vjerovatno i svojih prednosti i svojih mana, ali iz pozicije pisca u praktičnom smislu, možda je tu ipak više prednosti.