Šerbedžija: Zgrožen sam događanjima u Hrvatskoj, ali i u Srbiji

Zajedno sa svojim sinom Danilom režirao je film „Oslobođenje Skoplja“ nastao na osnovu čuvene drame Dušana Jovanovića, koja je igrana s veliki uspehom širom Jugoslavije,ali i izvan njenih granica (u Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama…). Šerbedžija je u ovom komadu tumačio ulogu Georgija, za koju smatra da je jedna od najboljih u njegovoj karijeri. Dobio je brojne nagrade za tumačenje ovog lika, među kojima je i priznanje „Sammy“ za najboljeg glumca na australijskoj televiziji za njihovu ekranizaciju predstave. Priča o Drugom svetskom ratu prikazana iz perspektive jedanaestogodišnjeg Zorana (David Todosovski), čiji se otac (Nebojša Glogovac) pridružio partizanima boreći se protiv okupacije, dok njegova majka (Lucija Šerbedžija) istovremeno započinje vezu sa nemačkim oficirom, za Šerbedžiju je i danas jako aktuelna.

– Iako se to na prvi pogled ne čini, priča je danas vrlo aktuelna. Dakle, radi se o temi iz Drugog svjetskog rata, o obitelji koja stradava od posledica tog rata. Ali, zanimao me je taj dječak koji sazreva i postaje odrastao čovjek tokom onoga što se dješava oko njega. A tome svjedočimo i danas. Ja sam bio uveren da se mojoj generaciji nikada neće desiti strah koji se dogodio mojim roditeljima. Ipak se dogodio. I to ne samo nama. Zanimalo me je da se dotaknem te priče o djeci koja svjedoče tom užasu. To je jedan od najvažnijih razloga zašto sam snimio taj film. A sve ostalo je jedna umetnička priča koju smo pokušali da ispričamo na filmski način – kaže slavni glumac u razgovoru za Danas.

*Šta se promenilo u vašem odnosu prema tekstu Dušana Jovanovića u proteklih četrdeset godina od kada ste prvi put zaigrali u predstavi „Oslobođenje Skoplja“? Šta je za vas te 1977. značio taj komad?

– Za mene je tada taj tekst bio užasno važan i revolucionaran. Teatarski je imao neke zanimljivosti, recimo te scene familije koje su imale neku posebnu snagu, ali i gortesku. Taj lik koji sam ja igrao Georgije bio je jedan normalan, zanimljiv čovjek koji zbog toga što su ga Bugari premlatili u zatvoru dobija hemiparezu, oduzeta mu je cijela desna strana tijela. Onda on polako počinje učiti govoriti i mi ga zatičemo takvog. To je i smiješno, ali i tužno i bolno. To je sve skupa jedna jako zanimljiva situacija i za teatar i za film. Ali, ja sam proširio sve te scene između Zoranove majke Lice i tog NJemca. Tu ljubavnu priču, ali je teško govoriti da je to ljubav. S njegove strane to je neka vrsta zaljubljenosti, ali sa njene strane to nije ljubav. To je neka utjeha ili možda bijeg od strahota tog života koja rat sam po sebi donosi. Odjedanput želja da neka duša koja tu stoji i koja je interesantan čovjek i koji je isto tako ranjen, iako je u uniformi njemačkog oficira, ali duša je drugačija… želja da se dotakne taj dio duše, njegove osobnosti… a opet i na neki način neka nesreća i bijes, i na sve to što se događa oko nje i načina na koji je ogovaraju ljudi, sugrađani, i njezina sama sestra…. Sve to dovodi do nekog čina ljubavne nevolje u odnosu na svoga muža koji je u partizanima, što je zapravo tužna priča koja nije ljubav nego neki očajnički grč.

*Reditelju Živojinu Pavloviću bila je želja da snimi film po drami „Oslobođenje Skoplja“…

– Žika je napravio svoju verziju scenarija koja je imala te njegove poznate pavlovićevske kadrove. Sjećam se bile su tu neke scene čerečenje prasca što djeca idu gledati. Imao je tu neku njegovu poznatu dokumentarnost, ruralnost… Taj film se nije dogodio. Nit je Žika završio taj scenarij kako je želio. Zato posle nije ni insistirao da radimo taj film. Kad prvi put nije dobio pare za snimanje, nije kasnije ni insistirao. Ja sam od tog njegovog scenarija uzeo dvije scene koje su posebne i originalne, a ima nekih scena koje su uzete iz kazališnog komada. Tako da sam ja od toga krenuo svojim putem.

Komadom „Oslobođenje Skoplja“ davne 1978. godine počeo je s radom čuveni KPGT. Kako danas gledate na taj teatar?

– To je bio jedan važan teatar za sve nas koji smo tada živili. On je bio deo našeg života u toj zemlji. Bio je teatar koji je okupljao različite ljude, glumio na različitim jezicima, i to je bila najvažnija stvar. I susret tih različitih energija davao je neke divne predstave, naravno pod kontrolom LJubiše Ristića koji je bio jedan magični i nevjerovatan režiser. Bila je prava divota raditi s njim. Svi članovi KPGT-a bili su moji prijatelji.

*Kako stav imate prema LJubiši Ristiću danas?

– Ristić je i dalje moj prijatelj. I dalje je u mom sjećanju najbolji kazališni režiser na svijetu koga sam ja imao prilike upoznat.

*Drama „Oslobođenje Skoplja“ u vremenu kada je postavljena na scenu rušila je aktuelne mitove o Drugom svetskom ratu i NOR-u. Kako gledate na savremene pojave revizionizma u svim državama bivše SFRJ?

– Meni je u filmu Drugi svjetski rat poslužio samo kao povod da pričam o načinu na koji odrastaju mala djeca koja prvi put u takvim okolnostima vide smrt, užas, haos oko sebe… Pojava revizionizma u mnogim sredinama je sama po sebi jedna strašna činjenica ali i jedna zlokobna istina da pobjednici pišu historiju. Ali ovi pobjednici koji se sad trenutačno prikazuju pobjednicima zapravo ne mogu dokazati da su pobjednici. Tako da je njihovo pisanje neko švrljanje po historijskim bilježnicama i knjigama. Ispravljaju neke činjenice i istine. A sve počinje od toga da li to znači onda i da je Hitler bio neki vizionar ili demokrata… za svoju zemlju i za narod. Bio je jedan običan paranoik i zločinac, koji je kriv za milione nevinih žrtava.

*U Hrvatskoj žele da Stepinca proglase svecem, a nedavno je Miru Barišiću podignut spomenik…

– Zgrožen sam time. Ne mogu vjerovat da je tako nešto moguće i čekam da, a to će se sigurno dogoditi, progresivna javnost u Hrvatskoj zaustavi to i kaže „ne više“. To isto mislim i o Srbiji. Znam da ni tamo nije drugačije. To su užasne stvari. Ali, vjerujem u svijest naroda i u progresivnu snagu naroda. I siguran sam da će se sve to ponovo staviti na svoje mjesto.

*Međusobni odnosi dve države sve se više pogoršavaju. Plašite li se da će ponovo doći vreme kada će od vas tražiti da birate stranu?

– Ja sam uvek na strani svih onih ljudi dobre volje, koji su protiv rata, koji su za bratstva, zajednički život… Uvek sam na strani ljudi dobre volje.

U Srbiji na Festu

Film „Oslobođenje Skoplja“ svetsku premijeru imao je na nedavno održanom Filmskom festivalu u Puli, gde je prikazan van konkurencije. Pre Sarajevo film festivala, projekcije je imao i u Makedoniji, gde je i sniman. Iako ne, kako bi se očekivalo u glavnom gradu, već u Bitolju i Velesu, budući da su, kako Danilo i Rade Šerbedžija kažu, ovi gradovi zadržali autentičnost koja je njima bila neophodna da prikažu Skoplje tokom Drugog svetskog rata. U Srbiji će film biti prvi put prikazan na narednom Festu.