Sinan Gudžević: Vasko Popa za koštelu

Računam da će i drugima, kao što je meni, biti zanimljivo kako je jedna neobična osmrtnica završila u rubrici za oglase. Ovo bih bio napisao i ranije, kad se stvar događala, no nisam ranije znao ni kako je stvar pošla i dokle je došla. Sad znam, pa javljam sve što znam.

Krajem prve polovine juna ove godine zove me Mariana Bucat, i pita za savjet, to jest za pomoć. Neka razularena firma, od onih za koje se ne zna čime se stvarno bave, u Splitu je srušila svojim bagerom drvo koštelu, e da joj ta koštela ne bi smetala pri gradnji jame za neku navodnu zgradu koju kani da izgradi. Koštela, drvo s više imena (fafarinka, košćela, koprivić) nije bila nikome na smetnji, jer jama ili rupa za gradnju temelja navodne zgrade, kad je iskopana, ostala je daleko od mjesta srušenog drveta.

Arhitektica i društvena aktivistica Mariana Bucat i njene dvije koleginice iz udruge INOVA, koja se brine za zaštitu od divlje gradnje po gradu Splitu, arhitektice i one, Višnja Kukoč i Jelena Borota, odlučile su da dignu glas protiv građevinske razularenosti. Za početak te pobune nakanile su da u Slobodnoj Dalmaciji objave osmrtnicu srušenom drvetu koštele. Upitala me je imam li kakav predlog za tekst takve jedne osmrtnice. Meni kroz glavu prođe nekoliko pjesama mrtvom drveću, pa iz najužeg izbora između Josipa Ostija „Umrla je magnolija“ i Vaska Pope „Prolaznik i topola“, predložim ovu drugu.

Poslije sam otišao u planinu i nisam znao šta se zbilo sa osmrtnicom. To sam saznao tek prije nekoliko dana. Mariana je uplatila čitulju za koštelu u iznosu od 287,11 eura, i predočila tekst osmrtnice. Osoba na šalteru joj je rekla da se umrlice za drveće ne objavljuju, jer to može uvrijediti one što ih objave za bliske osobe. Uputila ju je na urednicu, a ova joj je predložila, budući da je uplata već obavljena, da se umrlica objavi „na sljedećoj stranici“ među oglasima. Taj ustupak je završen tako da je koštelina parta dobila dvaput više mjesta nego što bi ga imala na stranici za umrlice.

Jedan prijatelj dizajner je tekst opremio siluetom drveta koje krošnjom stoji naniže prema tekstu pjesme. A pjesma Vaska Pope je zaista objavljena na oglasnoj stranici Slobodne Dalmacije od 14. juna ove godine. Između uokvirene siluete pokojnog drveta s krošnjom naopako i tijela pjesme stoji masnim naslovom nadnaslov KOŠTELA, ispod kojeg je ogorčeni podnaslov ‘pok. Grada Splita’. Onda slijedi pjesma:

PROLAZNIK I TOPOLA

Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole

Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće

Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvožđu

Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš

Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek

Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla

Ne daj se dušo

Pjesma je objavljena na 13. stranici, u rubrici Split, na mjestu predviđenom za oglase. Udruga INOVA je zahtijevala da oko pjesme ne bude banalnih oglasa, to je ispunjeno. Ispod oglasa za pogubljenu koštelu nalazi se samo oglas o nekom natječaju. Fotografiju toga mjesta na novinskoj stranici prilažem.

Tako je pjesma Vaska Pope o topoli, nakon što je odbijeno da bude objavljena kao osmrtnica za splitsku koštelu (habent sua fata carmina) postala neobičan oglas u Slobodnoj Dalmaciji. A donosilac i podnosilac oglasa morao je masno platiti da ga objavi. Saznao sam da su čitaoci bili jako dirnuti pjesmom i da niko nije ništa rekao protiv ekavice na kojoj je napisana. Očito je ono o čemu se u pjesmi kazuje bilo čitaocima preče od hrvatske jezične fiksiranosti na samobitnost.

Prilika je da kažem stvar koju mi je ovo splitsko objavljivanje pjesme izvuklo iz sjećanja. Negdje posljednjih dana godine 1977. našao sam se za istim stolom sa Vaskom Popom u kafani hotela Excelsior u Beogradu. Ondje me je doveo Bora Radović koga sam te godine upoznao, a toga decembarskog dana slučajno sreo u Tašmajdanskom parku. U društvu s Vaskom sam se tada našao drugi put. On je u Excelsior došao prije nas, što nije čudno, jer je stanovao iza ugla. Mislio sam, do ovih dana, da čitav taj susret pamtim dobro, ali mi je ova pjesma o topoli i buldožeru pokazala da i u pamćenju događaji ne odgovaraju posve na zahtjeve sjećanja. Ta mi je pjesma bila dosta izblijedila, gotovo iščiljela.

Tih posljednjih dana decembra u Prosveti mi je bila primljena prva knjižica pjesama, urednik joj je bio Stevan Raičković. Popa i Radović su tada bili urednici u Nolitu, a za nas, koji smo tada maštali o objavljivanju prve zbirke pjesama, Nolit i Prosveta su bili rivali, nešto kao Partizan i Zvezda. Ta moja knjižica pak bila je (i ostala) sva naslonjena na knjigu Vaska Pope „Živo meso“. Mene je ta Popina zbirka u pisanju toliko uzela pod svoje da nisam nikako nalazio kakvu ponjavu da se od nje sakrijem. Preuzeo sam od njenog autora i da pišem bez ikakve interpunkcije. A pri svemu tome, tu knjigu nisam nikad smatrao najboljom Popinom, bila mi je daleko ispod „Nepočin-polja“ i „Sporednog neba“. Sve ovo je vjerovatno pustilo travu zaborava na Popina „Prolaznika i topolu“. Sve do poziva Mariane Bucat.

Toga popodneva za stolom u Excelsioru saznao sam od Radovića da Popa priprema novu knjigu stihova, i da će joj naslov biti „Rez“. Odvažio sam se da upitam Popu o tome da li je koja pjesma iz te zbirke negdje već objavljena. Možda dve-tri, rekao je i spomenuo jednu posvećenu pjesnicima poginulim u zemljotresu u Bukureštu (tu sam bio pročitao marta te godine u Politici) pa je dodao: „Evo, baš jutros mi je došao u kuću urednik Borbe po jednu pesmu, za novogodišnji broj.“ Vasko je stanovao na Bulevaru revolucije, preko puta Tašmajdanskog parka, uredniku iz Borbine redakcije je to bilo blizu, ni trista metara.

U novogodišnjem broju Borbe, na kojem su bila tri datuma, posljednji decembarski 1977. i prva dva januarska 1978. objavljena je ta pjesma s naslovom „Prolaznik i topola“. Sjećam se da je uz nju objavljena i ilustracija Javora Rašajskog. Tada sam prvi put čuo za lično ime ime Javor, pa sam pomislio da je to neka pjesnikova igra, to da baš Javor čini ilustraciju uz topolu. Jer kod Vaska Pope nema slučajnih i nehotičnih podešavanja. Zahvaljujući prijateljima iz Biblioteke Matice srpske u Novom Sadu, dobio sam fotografiju i teksta pjesme i ilustracije iz toga trobroja Borbe.

Kasnije sam saznao da je Javor Rašajski, kao i Popa, rodom iz Vršca, da je, osim crtanjem i slikanjem, zabavljen i istraživanjem ptica, što je Vasko nešto kasnije zabilježio i u jednoj pjesmi naslovljenoj imenom slikara i ornitologa Javora Rašajskog:

Sa Kulom na glavi i Dvorom u srcu
Radi u krugu opismenjenih ptica
Podzemnih idola lepotana
I kućnih puževa od gipsa

Od Sekovanja do Sekovanja
Ne gase se neznabožačke vatre
Upaljene njegovom rukom
U vinogradima na Bregu

Između vatri njegova glava leži
Na hrastovom panju pod sekirom

On je i panj i sekira
On živi u Vršcu

Ono što Goethe zove nakovanj i čekić, Popa zove panj i sekira. Tako se nekako sekovanje Popine topole preselilo u splitsku četvrt Manuš gdje su bageri divlje gradnje seknuli i oborili koštelu široke krošnje.