„Sluga dvaju gospodara“ našeg vremena

Jedno od najigranijih i najpopularnijih Goldonijevih dela stiglo je pred budvansku publiku kao koprodukcija sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, i NP „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina i nakon premijera „Krčmarice Mirandoline“ (koprodukcija sa HNK iz Rijeke, u režiji Juga Radivojevića), i „Ribarskih svađa“ (koprodukcija sa Crnogorskim narodnim pozorištem iz Podgorice, u režiji Ane Vukotić). Ono što je „pečat“ komada „Sluga dvaju gospodara“ jeste činjenica da njeni koreni, bez obzira na to što je Goldoni bio jedan od prvih reformatora komedije del arte, potiču upravo iz ovog žanra.

A kako je na konferenciji za novinare naglasio Boris Liješević, koji se poslednjih godina u Srbiji, ali i u regionu etablirao kao jedan od najuspešnijih reditelja savremenih, angažovanih drama (među nagradama koje ima su i prestižni Gran pri Bitefa „Mira Trailović“, Sterijina nagrada, nagrada „Ljubomir Muci Draškić“ za 2011, nagrade „Anđelko Štimac“ i „Dalibor Foretić“ na Festivalu malih scena u Rijeci 2012, medalja „Iskra kulture“ za savremeno stvaralaštvo koju dodeljuje Zavod za kulturu Vojvodine, nagrada za najbolju predstavu na Festivalu monodrame i malih scena u Sarajevu ….), Grad teatar pružio mu je priliku da radi nešto i da se bavi nečim čime se do sada nije bavio, niti je mislio da će se baviti:

– To je upravo Karlo Goldoni, veliki reformator italijanskog pozorišta, i upravo ovaj komad, „Sluga dvaju gospodara“, koji me od studija na neki način fascinira – tada smo gledali čuvenu predstavu italijanskog reditelja Đorđa Strelera, koji je „Slugu dvaju gospodara“ u svom Pikolo teatru u Milanu režirao četrnaest puta u karijeri. Najbolja verzija te njegove režije igra se već četrdeset godina, kako na italijanskim scenama tako i na festivalima širom sveta. Za mene, komedija del arte je jedno potpuno novo polje, a vrlo je zanimljivo kako je nastao „Sluga dvaju gospodara“. Goldoni je bio u jednoj trupi i, kako je zapisao u svojim memoarima, tu je upoznao čuvenog glumca Antonia Sačija, koji je cjelog života maestralno igrao Arlekina. Kad je Goldoni otišao iz Venecije, dobio je pismo u kome ga Antonio Sači moli da napiše komad za njega. Čak ga je zamolio da to bude komad o čovjeku koji je sluga dvaju gospodara, tako da je pisan po mjeri komedije del arte, što Goldoni inače nije radio. Ja sam se onda pitao kako da ga radim, da li da nađem neke asocijacije na aktuelno stanje, i da idem u pravcu neke društvene angažovanosti. Ali, ono što mene inače najviše zanima jeste da otkrijem zašto je pisac napisao taj komad, s kojom idejom, s kojom mišlju. Vjerujem da, ako reditelj stigne do te ideje, ako se piščeva i rediteljeva misao poklope, da se tu onda rađa najveća snaga koja može da se uspostavi u teatru. Tako sam došao do toga da Goldoni, koji je u svojim kasnijim komadima tumačio aktuelno stanje u Italiji sredinom XVIII vijeka, i kritikovao mnoge pojave, u komediji „Sluga dvaju gospodara“ ništa ne kritikuje, ona je napisana za glumca, i za igru, i ja sam pokušao da idem tim tragom koji nam je Goldoni dao – kaže Liješević.

Glavne junake priče -Trufaldina i Pantalonea igraju Milovan Filipović i Branimir Brstina, i kako ističe Filipović, zahvalan je Borisu Liješeviću što mu je omogućio da igra jednu od možda najčarobnijih, najdivnije napisanih uloga u svetskoj dramaturgiji: – Trufaldino je nešto što svaki glumac može da poželi, nudi bezbroj mogućnosti, šansu da pokažete apsolutno sve što znate, a opet zahteva naporan rad, jer moraju da se odgonetnu sve tajne komedije del arte, koja se kod nas vrlo malo istražuje i o kojoj se, nažalost, malo zna. I ja sam imao neka površna iskustva o tom žanru – kaže Filipović.

Po rečima Branimira Brstine, skica komedije del arte stoji i u liku koji on igra:

– Ovde sam posljednji put premijerno igrao u „Antigoni u Njujorku“, 2000. godine, koju je režirao Boro Drašković, inače profesor koji je kasnije predavao Borisu Liješeviću na akademiji, a sada radim sa Liješevićem kod koga, u onom najboljem smislu, prepoznajem nešto od senzibiliteta Draškovića. Ovo podvlačim zato što je „Antigona“ u Budvi bila vrlo uspešna predstava, i da bih bolje objasnio zašto sam ovde, reći ću i ovo – kada me je u junu Boris Liješević pozvao telefonom i pitao – hoćeš li da radiš, nisam ga pustio da završi, odmah sam rekao – da hoću, ne pitajući ni gde, ni šta – istakao je Brstina.

O svojim likovima govorili su i Sanja Ristić Krajnov (Beatriče), koja igra muškarca, i Jugoslav Krajnov, koga ćemo vidjeti kao Florinda, a u podjeli su i Višnja Obradović (Rozaura), Dragomir Pešić (Lombardi), Ivan Đorđević (Silvio), Jovan Torački (brigela), i Sanja Radišić (Smeraldina).

Prevod teksta uradio je Branko Dimitrijević, on je i dramaturg zajedno sa Fedorom Šilijem, scenograf je Gorčin Stojanović, kostimograf Marina Sremac, kompozitor Aleksandar Kostić, a scenski pokret uradila je Višnja Obradović. Večeras u 22 sata je jedno od repriznih izvođenja na istoj sceni.

Posebno mesto

O značaju dobre dugogodišnje saradnje dve institucije, juče su govorili Aleksandar Milosavljević, upravnik SNP iz Novog Sada, i Merin Smailagić, direktor Grada teatra. Oni su poželeli i „dobrodošlicu“ NP „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina, i njegovom v.d. direktoru Ivani Kukolj Solarov. A po rečima Smailagića, saradnja sa rediteljem Borisom Liješevićem ima posebno mesto:

– Vjerujem da svi već znate da je Boris Liješević naš, moramo da ga svojatamo, bez obzira koliko god u Srbiji i Vojvodini žele da nam ga „uzmu“, on je i dalje naš sugrađanin, neko ko se na Gradu teatru još kao dijete zasigurno „inficirao“ pozorištem.