Srednja klasa Jugoslavije je bez velike odgovornosti konzumirala taj sistem

Glavni junak ove priče je Filip (Frano Lasić), uglađeni univerzitetski profesor koji odlazi sa suprugom na odmor. Nakon nekoliko dana provedenih u ugodnom, monotonom ambijentu hotelske banje, njihov naizgled idealan brak se završava.

Čini se da Filipov život propada, ali, okovan samopouzdanjem, on svaku novu situaciju u životu dočekuje s neobičnom lakoćom. Beži od problema u malo selo i duboku šumu, gdje će sresti majku i zaljubiti se u devojku koja je nekada bila zmija.

Dušan Kasalica kaže da narativ ovog filma proističe pre svega iz likova koje tumače Frano i Savina.

Kroz priču o njima on se, kako objašnjava, bavi starijom generacijom, srednjom klasom Jugoslavije i njihovim odnosom prema svetu.

Šta vas je privuklo da snimite film o generaciji koja je, kako ste rekli, prošla kroz različite političke kontekste, na koji način je vi vidite?

Ta starija generacija, srednja klasa Jugoslavije je bez velike odgovornosti konzumirala taj sistem, gledali su njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da ne preduzmu bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti, kojom se bavim kroz lik Filipa kojeg tumači Frano Lasić. Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči on odlazi u bajku – slobodnu adaptaciju čuvene “Šume Striborove”, koja na arhetipski način propituje odnose majka – sin – fatalna žena a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma.

Na koji način birate glumce, ovde su u glavnoj podeli Frano Lasić i Savina Geršak, zašto nije bilo dileme u vezi sa tim?

Odabiru glumaca pristupam veoma otvoreno, u smislu, da to mogu biti i glumci, naturščici, članovi filmske ekipe i sl. Tu mi je bitno kako neko izgleda, šta nosi sa sobom i iz toga krećemo da gradimo likove uz posvećenost i uzajamno poštovanje. U „Elegiji” imamo takav, raznovrstan kasting, od profesionalnih glumaca do naturščika i amatera. U tom smislu, vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu, koji pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega, u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.

Savina i Frano igraju bračni par koji se rastaje tokom odmora. Nakon toga Filip, glavni junak, odlazi u šumu gde se susreće sa svojom majkom i zaljubljuje u devojku koja je bila zmija. Zašto ste ga premestili u svet fantazije?

U prvom dijelu filma imamo priču o naizgled savršenom, skladnom bračnom paru, koji zapravo živi u završenom odnosu, samo što to još uvijek niko nije izgovorio. Oni sa tim problemom odlaze na odmor u banju. To je priča o ljudima koji su sve rekli i ispričali pa odatle i svedenost, osim kada Filip ne želi da se suoči sa problemom, pa krene sa svojim monolozima. Tenzija postojećeg problema, koji Filip ili ne vidi, ne shvata ili izbjegava da ga prihvati i možda pokuša da riješi mi je bio zanimljiv teren za propitivanje lika kojeg tumači Frano Lasić. Iz toga je proizašla struktura filma u kojoj Filip prolazi kroz nekolike životne situacije prije nego li bijeg od problema pronađe u bajci.

Brinete li o tome kako će publika reagovati na elemente fantastike?

Mislim da ovi elementi fantastike daju posebnu dinamiku filma, tako da ne brinem kako će publika reagovati, jer se i u svijet fantastike ulazi spontano i odnosi sa fantastičnim bićima su vrlo neposredni.

Koja pitanja su vama zanimljiva u „Šumi Striborovoj“ pa ste izabrali ovu bajku za jedan od motiva filma?

Osnovna premisa je bila da želim da radim film o čovjeku koji nije u mogućnosti da komunicira, da se prepusti, da se poveže sa svijetom oko sebe i kao takav doživljava krah za krahom i nemajući više gdje, odlazi u svijet fantazije. Tu sam htio da obradim jednu narodnu bajku, koja proizilazi iz kulture ovih prostora, sa kojim svi mi možemo da se povežemo. Istražujući naš folklor i prozu, ponovo sam se vratio čuvenoj bajci „Šuma Striborova“ Ivane Brlić Mažuranić. U ovoj bajci nemamo neustrašivog, moćnog junaka koji se nalazi pred nerešivim problemom, već je to slabi, naivni momak koji se nalazi između Djevojke koja je bila zmija i Majke koja samo želi da zaštiti sina. Ova postavka likova mi je bila bliska sa ostatkom mog scenarija te sam se odlučio za slobodnu adaptaciju bajke.

Film „Elegija lovora“ je logički nastavak vašeg istraživanja mačizma. Šta vas lično najviše pokreće da se bavite ovim pitanjem?

Okruženi smo brojnim stereotipima koji su izgrađeni na mitovima u kojima su Crnogorci neupitno mudri, hrabri, dostojanstveni i tako dalje sve u superlativu. I u tim bajkama mi stalno pričamo o prošlosti, rijetko kada objektivno i odgovorno sagledavamo sadašnjost a budućnost skoro pa nije tema. Te onda ti narativi se oslanjaju na patrijarhat koji je u Crnoj Gori veoma izražen. Evo vidite samo političku scenu, gdje su one stare zamijenili novi muškarci, koji u čoporu sve komentarišu i dječački se drže zajedno. Bilo kakva promjena na bolje je apstraktna ideja. Starija generacija ne dozvoljava mlađima da se usavršavaju, da dišu, da osjete bilo šta što zovemo savremenim životom. Sebično čuvaju svoje pozicije i svoj, davno prevaziđen, sistem vrijednosti. A sve to, koliko naporno, toliko je često apsurdno i smiješno. Sve ovo me zanima za istraživanje svojih likova, odnosa i iz toga proizilaze narativi filmova, a to se najviše vidi upravo u „Elegiji lovora“, koja govori priču o uglađenom profesoru, koji uporno bježi od suočavanja sa problemima, odgovornošću, što ga na kraju i odvodi u svijet fantazije i bajke.

Koja najvažnija iskustva ste stekli na kampusima SFF-a i šta vama znači to što će vaš prvi dugometražni igrani film biti prikazan na ovom Festivalu?

Moja relacija sa SFF-om je zaista posebna, s obzirom na to da sam tamo išao još kao student i da su moji kratki filmovi premijerno prikazani i nagrađeni upravo na tom festivalu. Posebno mi je drago i čast što će film “Elegija lovora” biti premijerno prikazan na SFF-u i više od svega što će se sve to desiti uživo, pred publikom u bioskopu gdje ćemo film gledati na velikom platnu.

Modeli patrijarhata

Govoreći o svom junaku, Kasalica kaže da model njegovog ponašanja možemo pronaći u najrazličitijim odnosima, ali da “Elegija lovora” ne daje direktnu društvenu kritiku nego poziva publiku da sama prepozna Filipa u svom okruženju.
– Sve teme su ispričane kroz intimističke priče ne samo supružnika već i ostalih likova u relaciji sa Filipom. U tom smislu film ne daje direktnu društvenu kritiku već poziva publiku da sama prepozna da Filipa ima u svom okruženju bilo kao roditelja, partnera, prijatelja ili profesionalni autoritet i da je taj model ponašanja veoma prisutan u našim patrijarhalnim društvima.