Kao junak filmova i knjiga: Stevo Grabovac, dobitnik Ninove nagrade za roman „Poslije zabave“

Dobar početak, složiće se kritičari i teoretičari književnosti.

Dovoljno intrigantan ali, ako se ima u vidu mesto i vreme zbivanja – (posle)ratna Bosna i Hercegovina – i isuviše česta tema knjiga ova naše, domaće, regionalne, postjugoslovenske ili, jednostavno, književnosti na jeziku koji na tom prostoru razume i koristi najveći deo ljudi.

I nije nam zajednički samo jezik, već i prošlost, generacijski slična iskustva odrastanja, mladosti, kao i rata i svih postratnih trauma.

„Kad čujem ‘opet roman o ratu’, razmišljam da onom koji je to rekao opalim šamar. Ne zbog toga što sam ja pisao o ratu, već zato što treba govoriti o tim traumama. Danas postoji uvriježen tok nekog ličnog, autofikcijskog pisanja, protiv kog, odmah da kažem, nemam ništa, naprotiv, ali mislim da se olako prihvata. Ne možemo sebe stavljati u centar svijeta“, odgovara Stevo onima koji pri opisu sadržaja njegovog novog romana pomisle ili kažu upravo to – opet roman o ratu.

A roman mu je tek drugi, dok o kakvoći njegovog pisanja govori i to da se i sa prvim – „Mulat albino komarac“ – pre pet godina našao u najužem izboru za najvažnije domaće književno priznanje kad je ova literarna vrsta u pitanju.

Prva knjiga koju je objavio bila je zbirka pesama „Stanica nepostojećih vozova“.

U međuvremenu, Grabovac živi životom koji podseća na junake filmova ili knjiga, i to onih američkih, pre nego na biografiju jednog ipak evropskog pisca.

Rođen i odrastao u Bosanskom Brodu (u susedstvu, sada u drugoj državi, u Slavonskom, rodio se sticajem okolnosti 9. novembra 1978), studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci, pa se u Brod vratio da radi u rafineriji, a odatle, ponovo trbuhom za kruhom došao u Banjaluku u kojoj je prvi roman napisao radeći u autoperionici, a ovaj drugi u magacinu jedne prodavnice.

„Trudio sam se da ostanem isti ja. Mislim da sam uspio u tome, barem sudeći po tome da sam prije neki dan sjedio u istoj kafani, sa istim ljudima s kojima sjedim i pričali smo iste normalne priče, s vremena na vrijeme se dotičući tog izbora za NIN. U suštini, samo imamo jednu temu viška“, skromno je opisao svoju životnu situaciju Grabovac.

Kao drage knjige i pisce u jednom intervjuu naveo je Darka Cvijetića i njegov roman „Što na podu spavaš“, pa „Sabo je stao“ Ota Horvata, kao omiljene Srđana Valjerevića i Slobodana Tišmu, i preporučio još: Damira Karakaša, Dijalu Hasanbegović, Mehmeda Begića, Semezdina Mehmedinovića, Julijanu Adamović, Draška Sikimića, Marka Tomaša, Adnana Repešu…