Svjedoci smo tendencija koje nas vraćaju unazad po pitanju ženskih prava

U ovom konkretnom slučaju rediteljka – poznata pozorišna, televizijska i filmska glumica Senka Bulić, nakon svojih projekata „Dream of Life“, „Dama s kamelijama“ i „Lampedusa Beach“, koje smo bili privilegovani da iz godine u godinu pratimo i u Beogradu, pozabavila se sada onom još i danas subverzivnom supstancom komada „Nora – Lutkina kuća“ Henrika Ibzena. O sadašnjem i ondašnjem položaju žene, pobunama i otporu koji uzrokuju dalekosežne promene, kao i prelamanju društvenog i intimnog u ženskom biću, razgovarali smo sa Senkom Bulić upravo pred večerašnje beogradsko izvođenje „Nore“ u Bitef teatru.

* Da krenemo od samog kraja – Nora Helmer odlazi od kuće i ostavlja muža-tuđinca u ljubavi i braku, kao i njihovu/svoju decu. Da li je i u današnje vreme ovakav ženski postupak nešto što se momentalno osuđuje, najzad i pre svega možda najpre od samih žena? Kako ste vi razumeli tu njenu akciju, a ne tek samo gest? Da li je Ibzen na svoj način bio najhrabriji muškarac na svetu kada je napisao dramu sa takvom temom i takvim svršetkom i to još 1879?

– Tekst je bio skandalozan u vrijeme kad je postavljen, skandalozan je i danas iako se moglo očekivati da protok vremena donese neke promjene u vezi sa temeljnim pitanjima teksta. Zanimalo me na koji način u odnosu na takvu drastičnu odluku možemo razumjeti naše današnje pokušaje odluka o bilo čemu u vezi s našim prilikama. Zbog čega njen čin mijenja i njenu poziciju i poziciju svih bliskih osoba, uvodi dalekosežnu promjenu u mogućnost ženinog izbora, a mi se uvijek u našim današnjim pokušajima promjene spotičemo… Zbog čega je naša pobuna ograničenog dometa. Što nam Nora govori o tome. Volim istraživati klasike u pokušaju odgovora na suvremene dileme. Već sam radila i „Damu s kamelijama“, zanimale su me društvene i intimne razine koje taj tekst čine važnim danas.

* Da li su se brakovi, prijateljstva i solidarnost u nevolji – koji se u teškim okolnostima najednom preobrate u ucenu, odbacivanje i laž – uopšte promenili od Ibzenovog doba? U drami „Nora“ imamo zaljubljenu i zahvalnu suprugu koja počini kriminalni akt da bi svom mužu spasila život, ali se zato godinama kasnije ova plemenita požrtvovanost pojavljuje preokrenuta naglavačke, a Nora se oseti potpuno usamljenom, iako okružena mnogim ljudima. Ima li žena pogođena problemima i u današnjici ikakvog pravog prijatelja?

– Važnost individualnog čina sa svim njegovim posljedicama ono je što me zanimalo u ovom tekstu, ali ne samo u ovom slučaju, nego uopće život na način koji uključuje hrabre odluke, iskorake koji znače novi početak, bez imalo ukalkulirane sigurnosti. Samouvjerenost kojom odbacuje dosadašnji poredak bez rezervne pozicije, oslonca, čin je koji može transformirati. Noru on čini junakinjom ne samo u kontekstu doba kad je tekst nastao, nego i svojevrsnim simbolom otpora, promjene. Uvijek se kreće s vlastite razine, pokušaja promjene vlastitih životnih okolnosti.

* Ibzen je u vezi sa svojom „Norom“ izneo uverenje da „žena u modernom društvu ne može biti svoja, budući da tim društvom upravljaju – muškarci“. On je dabome mislio na moderno društvo i brak s kraja 19. veka. Šta je ono što nas u današnjem čitanju „Nore“ i dalje na tu istu temu zaprepašćuje?

– Upravo je zabrinjavajuće što nam sve tekst otkriva, jer smo svjedoci tendencija koje nas vraćaju unazad upravo po pitanju ženskih tema, prava. Na toj točki se uvijek može prepoznati totalitarni motiv, žena se pokušava disciplinirati, njihovu motivaciju obuzdati, a tijelo kontrolirati i privoditi svrsi koju definiraju muškarci. Svi ti zahtjevi kojima danas svjedočimo razotkrivaju najgore namjere u našem vremenu. Činilo se da su neupitne nekad dosegnute slobode, od pitanja sudjelovanja u javnom životu, pitanja vezanih uz radna prava i sličnih specifičnih ženskih pitanja. Danas vidimo kako se vrlo lako i bez osobite pobune urušavaju najbolje stečevine.

* Žene su zaista prošle dugačak put od Ibzenovog, ali i mnogo prethodnih doba, no svejedno se i dalje osećaju kao „lutke“ – kako u nekadašnjoj roditeljskoj, tako i u sadašnjoj muževljevoj kući, što i sama Nora obrazlaže svom suprugu Torvaldu. Šta je u današnjici to Norino „pravljenje predstava“, na koji to način savremena žena, supruga i majka nastavlja da glumi u sopstvenom domu i životu, udovoljavajući malograđanskoj predstavi o uspešnom braku i porodičnom zajedništvu?

– Mene je zanimala unutarnja motivacija junakinje. Nisam je htjela raditi kao praznu lutku. Htjela sam da se osjeti nemir i silovitost njene situacije, drastičnost odluke kojom zalupi vrata dotadašnjem načinu života. Pritisak koji je osjećala usporediv je s pritiskom koje žene mogu imati i u današnjem dobu. Shizofrena pozicija koju stvara pokušaj da se udovoljava nizu nametnutih uloga, u korist muškaraca, a najviše na vlastitu štetu. Bitan mi je način na koji Nora kroz svoje intimne dileme razotkriva društvene i ekonomske mehanizme koji utječu na poziciju pojedinca.

* Može li se reći da Nora pati, ali se i oslobađa, baš zato što je godinama bezuslovno volela i poštovala, najpre oca, a potom supruga, a da zapravo nikad nije bila istinski voljena? Ima li ikakvog pravog muškarca i džentlmena u ovoj Ibzenovoj drami?

– Tri muška lika, Helmer, Krogstad i doktor Rank nose mehanizme muškog svijeta unutar kojeg funkcioniraju te dvije žene, Nora i Gospođa Linde. Dok se rekonstruira i ogoljava lik Helmera u patrijarhalnoj poziciji uvjetovanoj kapitalom i mehanizmom moći, lik Krogstada doživljava katarzu kroz izlazak iz mačo svijeta i svijeta kapitala svodeći svoju sudbinu na intimnu priču. Doktor Rank je najsuvremeniji lik u Ibzenovoj „Nori“, blizak čehovljanskim likovima. On kao da dolazi iz meta svijeta, donoseći sa sobom smrt.

* A kakav je odnos među samim ženama, kod Ibzena i danas? Ima li saosećajnosti, sapatništva, ili naprotiv samo kompetitivnosti, dodavanja kazni, ostavljanja na cedilu? Ko je Norina stara prijateljica, gospođa Linde, kakva su njena prava osećanja za Noru?

– Gospođa Linde i Nora su u vrlo bliskoj, gotovo bih rekla partnersko-prijateljskoj poziciji, zrcale se jedna u drugoj. Obje su kompleksni, slojeviti likovi, samo što kreću sa drugačijih startnih pozicija. Dok gospođa Linde na kraju ulazi u odnos za kojim je čeznula cijeli život, odričući ga se zbog specifične obiteljske situacije, Nora se oslobađa svih odnosa, napušta i obitelj i društvo, pa čak i vlastitu djecu, jer im ne može ponuditi ništa, jer smatra da nema ništa. U traganju za životom postala je sve ono što je društvo i zajednica očekivalo od nje, a izgubila je samu sebe. Napuštajući društvo omogućava sebi put.

* Vaš izbor glumaca, muzike, scene i kostima uvek je prvoklasan – recite nam, molim vas, nešto o svojim saradnicima u ovom komadu?

– Na ovom projektu surađivala sam sa Silvijom Vujičićem, jednim od najzanimljivijih umjetnika koji je radio scenografiju. On u svojim radovima povezuje više medija, izvedbene umjetnosti s modom. Oliver Jularić je moj stalni suradnik kostimograf, čiji senzibilitet jako volim i već godinama surađujemo. Imala sam izuzetnu glumačku ekipu. Noru igra genijalna Helena Minić Matanić, Gospođu Linde igra sjajna Lucija Šerbedžija. Izvrsni su Marko Cindrić kao Helmer, Igor Kovač kao Krogstad i Darko Japelj kao doktor Rank. Nezavisni uvjeti na kojima radim teži su u produkcijskom smislu, ali u umjetničkom smislu imam mogućnost suradnji koje nigdje ne bih uspjela realizirati. Povežemo se na način koji nam je umjetnički najinspirativniji.

* Da li ste se ugledali na neku postavku „Nore“, poznatu ili nepoznatu, ili je makar imali na umu? Da li ste promenili ugao gledanja koji je do ove postavke bio tipičan i nepomerljiv? Je li i „Nora“ u tumačenjima kroz 19, 20. i evo sada 21. vek i sama prolazila kroz različita čitanja?

– Gledala sam Ostermajerovu „Noru“, moderno čitanje. NJegov rad jako volim, svidio mi se način na koji je postavio tekst. Ibzenova „Nora“ dugo zapravo nije ni postavljana u Hrvatskoj. Meni se baš zato još više činilo da – osim što volim taj tekst – postoji i neka društvena odgovornost za postavljanjem određenih autora.