Tako je o smrti govorio Igor Mandić

On je naveo da mu je Mandićeva supruga Slavica ispričala da je imao „jako napornu noć, da je slabo spavao, ali da je, verovatno, sluteći kraj naručio baš otmen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.“

Igor Mandić je u jednom od poslednjih intervjua koji je dao novinarki Radmili Stanković govorio kako misli o smrti.

„Kad samo pomislim kolike će moja smrt obradovati, dođe mi da čak i oživim, ali svejedno se prepuštam znajući da svakoga čeka isti kraj. Nikakava praznina se neće pojaviti kada se pojave moje čitulje, jer se i nad ovim mojim skromnim opusom, kao uostalom iznad svih, nakon smrti sklapa večno Ništavilo. Svaka pojedinačna smrt potone u njega kao kamen bačen u more, a u mojem slučaju se njegova površina možda i neće čak ni namreškati.

Hteo sam da imam srećnu porodicu, solidan posao i mirnu smrt. To su jedine vrednosti koje znam. Dve od te tri vrednosti nisu mi uspele, nisam ih ostvario. Ili jesam, nakratko. Lako mi je bilo da budem pošten, jer kad si sirotinja nije teško da budeš pošten. To mi je pošlo za rukom“, naveo je Igor Mandić.

U istom intervju Mandić je govorio o smrti svoje kćeri Ade koja je tragično preminula 2004. godine u bolnici u Bazelu nakon pokušaja samoubistva. Govorio je o suicidu, starosti, prevrtljivoj prirodi smrti i strahu od nje.

„Smrt je lažljiva kurva i bira preko reda pa je ugrabila našu kćer ranije. O smrti nisam razmišljao do 2004. do smrti našeg deteta. Smrt je u našoj civilizaciji kazna koje se ljudi boje, a ja se smrti ne bojim. Ja sam sa smrću pomiren. Starost je najružnije doba čovekovog života. Bolje bi bilo da je nema. Ja sam rođen starmali i brzo sam postao star. A kad je umrla naša kćer, od tada sam u vlasti starosti. Malo je knjiga o tim zatajnim temama kao što su starost, smrt, samoubistvo. Ja više nemam nikavih ideala, sve je iščililo. Starost je sve pojela. Ipak, ja u knjizi razvijam svoju emocionalnu hronologiju koja me vodi ka smrti, uz preostalu težnju da i dalje budem borben do smrti.“ ispričao je Mandić.

Na društvenim mrežama mnoge ličnosti iz javnog i kulturnog života ističu da je on svojom osobenom ličnošću i opservacijama ostavio na njih dubok trag.

– Zbogom, učitelju moj, nedosegnuti uzore, velika, časna, preširoka, ranjena dušo, blago srce iza lica prznice. Nitko nije hodao tako uzdignute glave i prav, prgav i onda kad su drugima savili kičmu, kad su skoro svi plazili. Bio si velik, od početka, i umro si velik. Nesrušen, važan, nezaobilazan do kraja. Adio, Igore moj. Ne znam kako ćemo bez tebe – napisao je na svom Fejsbuk profilu pesnik i esejista Đorđe Matić.

Urednik portala Buka Aleksandar Trifunović uz fotografiju Mandićeve knjige „Predsmrtni dnevnik“ na svom profilu je napisao: Umro je Igor Mandić. Živio je i doživio svašta, nacionalistička žgadija ga nije štedjela, kao što ga niko nije štedio. Bio je odličan novinar, pisac, urednik, bio je vječito ters i nepredvidljiv u javnom nastupima, prepametan frajer.

U Predsmrtnom dnevniku, jednom nevjerovatnom i moćnom štivu, piše ne štedeći sebe tako jedinstvenim stilom, pa je jasno što nikako nije mogao štedjeti ni druge. Govorio je javno ono što drugi nisu smjeli ni u kafanima. Izazivao je i prozivao. Svoje bitke je bio sam, a svoje rane nosio je stoički, iako ga mediji nisu štedjeli ubadajući ga u nedostatku boljih argumenata i ličnim tragedijama. Vrijedilo je znati jezik na kom je pisao, i srećom još se ima iz čega čitati. Sam sebi je napisao najbolje epitafe još za života, na uvodu u Predsmrtni dnevnik, Mandić piše “…smrt mi je logično na pragu i za vratom, jer u svojoj 75. godini nemam zašto računati na neku drugu, izvjesniju budućnost. Preživljavanje me, ionako, ne zanima, pa jedva čekam da se sve dovrši. Nemam motivacije za daljnje trajanje, kad sam već opisao životnu putanju na kojoj sam iscrpio sve svoje mogućnosti, one koje su mi bile sudbinsko-genetski zadane i one koje sam voljno stvarao.”

Istoričar Dragan Markovina u tekstu „Igor Mandić, svijet za sebe“ za Peščanik povodom smrti pisca između ostalog podseća da je Mandić bio jedan od trojice najvećih polemičara koje smo imali i koji se generacijski smestio između ostale dvojice, Krleže i Ivančića.

– Pisao je o svemu i svačemu, često namjerno provocirao sredinu i većinsko mišljenje, u svim životnim i povijesnim razdobljima. Pa je tako bio prvi koji je doveo u pitanje samog Krležu, s knjigom ‘Zbogom, dragi Kleža’, ali i prvi koji je otišao u Beograd na sajam knjiga i osvanuo na naslovnici NIN-a, i to upravo 1999. braneći taj svoj čin na svim dostupnim mu platformama. Bio je tvrdoglavi Dalmatinac, rođenjem Šibenčanin, odgojem i mladošću Splićanin, životnim odabirom Zagrepčanin i simbol Vjesnika, uvijek pun grandece, ali i lude zaigranosti i duha koji ga nikad nije napustio. Uz svu tugu koju mu je život donio, trudio se zabavljati i sebe i druge kad god je mogao. Iza njega je ostalo more knjiga, čitava biblioteka iz raznih razdoblja i različitih žanrova, od polemičkih ‘Policajaca duha’, preko već spomenute knjige o Krleži, kritičarskih eseja, kultne ‘Mitologije svakidašnjeg života’, do sjajnih knjiga kolumni ‘Bijela vrana’ i ‘Za našu stvar’ u kojima se lucidno, ali bespoštedno obračunao s nacionalizmom devedesetih. Na koncu je, kad je malo tko to očekivao, progonjen vjerovatno potrebom da se suoči s gubitkom kćeri, napisao nekoliko autobiografskih knjiga, od kojih su ’Sebi pod kožu’ i ‘Predsmrtni dnevnik’ postali apsolutni hitovi. Bio je simbol Vjesnika u srijedu i samog Vjesnika, pisao je i u Erotici, Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Novostima, NIN-u i konačno u dva navrata te do kraja u Jutarnjem listu i manje-više gdje god mu se pružila prilika – napisao je Dragan Markovina.