Tanja Stupar Trifunović: Današnjem uspavanom društvu trebaju razbuđujući pisci

Nagradu je dobila za zbirku „Razmnožavanje domaćih životinja“ koja je objavljena ove godine u ediciji „Nulta stvarnost“ izdavača „Buybook“ iz Sarajeva.

Nagrađena zbirka biće dostupna na Sajmu knjiga na štandu „Buybooka“, a drugo izdanje romana „Satovi u majčinoj sobi“, za koju je pre dve godine sagovornica „Danasa“ dobila „Evropsku nagradu za književnost“, na štandu „Šahinpašić“, takođe izdavača iz Sarajeva. Prvo izdanje ove nagrađene knjige ima na štandu „Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske“ od kojih je autorka dobila nagradu za taj roman u rukopisu.

* Verovatno se samo kod nas na Balkanu može desiti da jedna pesma bude nepoželjna za izgovoriti na jednoj manifestaciji, a da autorka nakon samo nekoliko meseci dobije uglednu književnu nagradu upravo za zbirku koju je nazvala po toj pesmi?

– „Razmnožavanje domaćih životinja“ počelo je da se „razmnožava“. Mi živimo u svijetu u kojem nije kriv onaj ko nešto loše uradi nego onaj ko taj njegov čin imenuje. Zato se ne užasavamo krađa, zločina, osiromašenja duha ni činjenice da ovdje fakultetski obrazovani ljudi u četrdesetima još traže svoj prvi „normalan“ posao ili cijeli život provedu ne uspjevši ostvariti ni dan radnog staža u struci. To na šta liči saobraćaj, nesrećnici koji čekaju po bolnicama, iseljenički redovi pred konzulatima, penzioneri koji se tuku za pile i bolna očiglednost da smo svi poživotinjeni – ništa nije strašno, ali nam je grozno kada neko u naslov pjesme stavi razmnožavanje domaćih životinja. O nama se staraju sve sami fini ljudi koji se gnušaju ružnih riječi ali ne i ružnih dijela. Više bih voljela da psuju, znaju više i urade nešto dobro osim što se samo smješkaju sa ekrana, krše ručice i izigravaju „life coaches“ ubjeđujući nas da nije problem u stvarnosti nego u našim glavama. Pri tom oni od te iste ružne stvarnosti i te kako dobro zarađuju a mi smo sve siromašniji.

* Šta se zapravo zbilo na književnoj manifestaciji Kočićev zbor? Da li ste saznali da li je u pitanju klasična cenzura ili nešto drugo?

– Mene suštinski nije ni zanimalo što se dešavalo između ljudi upetljanih u organizaciju manifestacije ali mi je argument o nesviđanju naslova i što je on postao relevantnim razlogom da me izbace sa čitanja – pri tom ne nalazeći ni da je potrebno da me obavijeste o tome zapravo jedna ilustrativna slika svijeta u kojem živimo.

* I onda stiže vest o dobijanju nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ žene koja je toliko vodila borbu protiv „niskog sveta“?

– Te su borbe izgleda unaprijed izgubljene i uzaludne ali bez onih koji ih vode naš svijet bi bio mnogo siromašniji i besmisleniji. Ima jedna lijepa misao u knjizi Elene Ferante „Priča o izgubljenoj djevojčici“ kada kaže „Treba se boriti rečima protiv onih koji se bore pesnicama i oružjem. To nije mnogo, ali je dovoljno“.

* U saopštenju je žiri istakao da su vaše sve pesme protkane „nežnom brutalnošću“ kroz koju se iskazuje pesnička istina. Šta je za vas pesnička istina, da li ona prethodi sveopštoj spoznaji?

– Kako sam pod utiscima čitanja Feranteove, opet ću je citirati jer mi je ova rečenica baš ilustrativna „Knjige se pišu kako bi se reklo šta se misli a ne kako bi se prikrivala istina“. I njen roman kao i sam život pokazuju istinu o tome kako nas sama upetljanost u život i interakciju sa drugim ljudima tjera da govorimo male ili velike laži ali i kako knjige postoje da bismo rekli one krajnje istine koje smo morali prećutati da bi sačuvali druge ili sebe neugodnosti, da bi sačuvali nečiji život ili duševno zdravlje i hiljade drugih plemenitih ili pokvarenih razloga koji mogu stajati iza toga. Pjesnička istina može biti i ta obična, svakodnevna istina koju se nismo usudili izgovoriti a može biti i ona tek naslućena istina o samom ljudskom biću i njegovom postojanju u svijetu.

* Da li zato pesnici u društvu, današnjem ovakvom kakvo jeste, nisu poželjni?

– U današnjem svijetu ali ne samo današnjem nego valjda u svijetu otkad postoji ovakav kakav poznajemo istine su bili i ostale neprijatne kao i njihovi glasnici. Pjesnici koji vas izmještaju iz stvarnosti su tako prijatniji (ali i pogubniji) od onih koji vas sabiju u nju da bi vas natjerali da je prepoznate i razobličite. Ima tih nježnih pjesnika koji vas uspavljuju i grubih i oštrih koji vas bude. Današnje društvo je prilično uspavano i zato mu trebaju razbuđujući pjesnici/pisci.

* Sva sreća pa postoje pojedinci koji možda jesu ispali iz brojnih exel tabela i raznih „piplmetara“ i političke elite grade stvarnost kao da oni ne postoje, ali njih ima… ljudi kojima je potreban stih?

– Političke elite koje ste pomenuli na sve liče osim na elite. To je jedan papagajski svijet koji misli da će nas ponavljanjem fraza da nam je bolje na kraju ubijedi da nam je bolje; da ćemo zato što su stigli jeftini pilići u „Lidl“ zaboraviti i zanemariti preko 20 godina izluđivanja, duhovnog i materijalnog osiromašenja, ratove i užase u kojima su te iste elite i te kako imale učešće. Postoji puno ljudi kojima medijski spin, bacanje prašine i pilića u oči, razne životinjske i ljudske farme i sav taj šareni i isprazni cirkus nisu dovoljni i koji pribjegavaju književnosti kao ostrvu koje, o tom smo govorili ranije, čuva istine i istinito stanje stvari a time i naš razum.

* Možda baš zato što je „ovdje više kamenja nego zemlje“… Pesnik je uvek upitan, i Dragana V. Todoreskov je, govoreći o vašoj knjizi istakla sveprisutni aspekt skepse?

– Da bi obuhvatio svijet pjesnik rastvara sebe. Zvuči možda prepoetizovano ali psihološki gledano pjesnički self je krhak i nestabilan a upravo ta nestabilnost daje mu mogućnost da se stopi i odražava ono oko sebe gubeći sopstvene granice. Nije nešto posebno prijatno za psihičko zdravlje ali poezija je eho svega oko nas i pisati znači slušati i zapisivati to neprekidno brbljanje, udaranje, muziku, bol, buku, odjeke života.

* Dobili ste pre dve godine za roman „Satovi u majčinoj sobi“ Evropsku nagradu za književnost. Kako strancima objasnite odakle ste? Čitajući vašu prozu i poeziju nekako mi se, kao čitaocu, nameće misao da vas je, na primer, more uz koje ste odrasli, više odredilo nego sve granice koje su nas kasnije zapljusnule?

– Djetinjstvo nas određuje jer smo tad otvoreniji i svi utisci i događaji se duboko utiskuju u nas. Rođena sam u Zadru i tamo su granice mog djetinjeg svijeta bile more, nebo, sunce i gušteri po dvorištu. Te slike su ostale jake i intenzivne. Vrućina. Blještave boje. I more koje umiruje. To je neki moj unutarnji ritual. Treba mi voda koja razblažava vatru.

Danas živim u Banjaluci. Srećom Banjaluka ima Vrbas tako da ipak imam neku svoju vodu kraj koje mogu boraviti. Granice su usitnile naš svijet na minijaturnije i zatvorenije svijetove koji ukoliko se budu doticali imaju šansu da opstanu a ukoliko nastave da se zatvaraju sami u sebe bojim se da će ostati kao kakve prazne i napuštene kružnice.

* Šta najviše volite na sajmu knjiga, susrete, nove naslove, pronalaženje nepoznatih autora?

– Na sajmu knjiga me obuzme onaj tragalački duh da nađem knjige kojih nigdje nema, koje nisam uspjela naći po knjižarama kao i poneki novi naslov koji još nije došao u Banjaluku.

Nagrađivana i za prozu

Tanja Stupar Trifunović rođena je 1977. u Zadru. Diplomirala je na „Filološkom fakultetu“ u Banjaluci. Dosad je objavila pet pesničkih knjiga, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, nemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski jezik. Knjiga „O čemu misle varvari dok doručkuju“ je nagrađena nagradom „UniCredit banke“ za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 2007/8. i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Evropu („CEE Literature Award“). Knjiga poezije „Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću“ nagrađena je književnom nagradom „Fra Grgo Martić“ za najbolju knjigu poezije 2009. Roman „Satovi u majčinoj sobi“ nagrađen je nagradom Evropske unije za književnost („EUPL“) i objavljen u prevodu na nekoliko evropskih jezika.

Zastupljena je u više antologija i izbora poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Urednica je časopisa za književnost, umetnost i kulturu „Putevi“ u Banjaluci, u kojoj živi i radi u „Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske“.

Iz saopštenja žirija

Peta pesnička knjiga Tanje Stupar Trifunović, „Razmnožavanje domaćih životinja“, neuobičajeno obimna za pesničku knjigu (114 stranica), sadrži 53, uglavnom duže i narativne pesme. One su raspoređene u šest ciklusa, ali su sve prožete „nežnom brutalnošću“, kroz koju se iskazuje pesnička istina, na kojoj autorka insistira. U njoj se meša monoteizam sa paganstvom, a likovi iz grčke mitologije se spuštaju u našu nimalo uzvišenu svakodnevicu. Mitološke, pre svega junakinje, ali i pojedini junaci, poprimile su ljudske osobine, a s njima i nesavršenstvo tzv. malog balkanskog čoveka, odnosno žene. Znači da je ova „knjiga o ženama naših prostora, o njihovoj hrabrosti, njihovim svakodnevnim usponima i padovima. Jedan katalog ženskih sudbina, nabijen mudrošću nekog ko traga za ljubavlju uprkos neizbežnim porazima“, naveo je, između ostalog, žiri u saopštenju. Žiri su ove godine činili dr Dragana V. Todoreskov, Franja Petrinović i dr Zoran Đerić, a odluku su doneli jednoglasno.