“Učinimo sve da rata više nikad ne bude”: 30 godina singla “E, moj druže beogradski”

“Lijepe cure beogradske, kako ste se ljubit znale, još se sjećam kose plave, novosadske moje male…”, stihovi su jedne od najkontroverznijih pesama s početka jugoslovenskog rata – “E, moj druže beogradski” Jure Stublića, frontmena nekadašnje popularne zagrebačke grupe Film. Pesma je objavljena 1992. na albumu “Hrana za golubove” kao jedan od nekoliko patriotskih hitova s te ploče.

Pesma je tada u Hrvatskoj bila veoma popularna, jer je objavljena usred krvavog građanskog rata kada je bivša jugoslovenska republika sticala nezavisnost.

– Učinimo sve da rata više nikad ne bude. Učinimo sve da rat tamo gdje još uvijek gori što prije prestane – kratko je za Nova.rs poručio autor pesme „E, moj druže beogradski“ Jura Stublić na naše pitanje kako je iz današnje perspektive doživljava.

Zbog provokativnosti i višeslojnosti pesma je slušana i u Beogradu, i vrlo brzo je dobila status zabranjenog voća. Pored stihova koji su slali jasnu poruku, i melodija pesme je bila zanimljiva, jer se oslanjala na čuveni hit iz filma “Sećaš li se Doli Bel?” – “Na morskome plavom žalu”.

– Kada sam prvi put čuo sam kraj pjesme, onaj žal nad prijateljem, ja sam zaplakao – priznaje za Nova.rs Đorđe Matić, zagrebački pesnik i publicista.

Književnik pamti i kako je ta pesma istinski pogađala “njegove beogradske drugove”: – A mene potrese i danas. To je velika pjesma, pjesma jednog važnog prekida. Kad je rat u Hrvatskoj počeo, sve do jedne novonapisane ratne pjesme s hrvatske strane, sve te lažne pjesme o miru, a zapravo nacionalističke budnice, govore u ime kolektiva. Jurina je prva individualizirala onoga ko je ostao s druge strane, personalizirala sukob, jedina se obraća jedinki, čoveku, bivšem drugu. Nijedna ratna pjesma nije žalila dotad. Sve su se podsmijevale drugoj strani ili plakale nad ugroženim kolektivom iz kojega je kao strano tijelo izbačen Drugi, sve su pjesme bile očajno samodopadne, propagandističke i neopisivo neinteligentne – smatra Matić i dodaje: „Jura se postavio ovdje kao neki revolveraš u vesternu, ali i kao onaj koji je volio i nestalu zemlju, i u njoj drugu naciju, a u njoj i svoga druga, kao ličnost. Ta nam se pozicija može ne sviđati zbog svoje moralne ambivalencije na kraju i pristajanja uz jednu stranu. Ali on je svoga druga u pjesmi ipak oplakao. Kao što je oplakao vrijeme i zajedničku prošlost. Lirskom subjektu kroz koji govori autor žao je što je sve završilo tako. Takav tekst je bio čin velike individualnosti u onom kontekstu, rušenje jednog tabua u potpuno uniformiranoj javnosti i ideologiji“.