Večeras „Faust“ u Ateljeu 212: Rekonstrukcija predstave Mire Trailović, koja je donela avangardu i uticala na istoriju jugoslovenskog pozorišta

Iza predstave koja je i vrsta omaža umetnici rođenoj na današnji dan, 22. januara 1924, koja je obeležila i bitno uticala na istoriju i razvoj jugoslovenskog i srpskog pozorišta, stoje reditelj Boris Liješević koji i igra u ovoj verziji „Fausta“, glumci Svetozar Cvetković, Jovana Stojiljković i Tihomir Stanić, i dramaturg Fedor Šili koji je adaptirao tekst.

– Pored toga što je naš „Faust“ rekonstrukcija predstave kojom je otvoren Atelje 212, on će biti i svojevrsni dijalog sa tom predstavom velike Mire Trailović. Ja ću govoriti skraćeni tekst koji je na premijeri pre šezdeset osam godina govorio legendarni glumac Viktor Starčić, koji je u „Faustu“ bio Komentator, Gospod Bog, Zemni duh i Vagner – kaže za Danas Boris Liješević.

A kako je u svojim sećanjima zabeležila glumica Marija Crnobori, koja je u „Faustu“ u režiji Mire Trailović igrala Margaretu, Atelje 212 je svoj život započelo na sceni u zgradi „Borbe“, 12. novembra 1956. godine.

Geteov tekst u prilagođenom prevodu Tita Strocija, igran u to vreme u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, stigao je pred publiku u adaptaciji Mate Miloševića za koncertno izvođenje, koji je igrao naslovnu ulogu, a Mefistofeles je bio Ljubiša Jovanović.

„Nema kulisa, samo jedna stolica sa visokim naslonom. Stojimo, korak-dva lijevo i desno, ja sjednem koji put, da, i Faust-Mata je malo sjedio, Mefisto-Ljubiša je obilazio stolicu, Viki, spajač scena, ili čitač, posebno je stajao za pultom. Sve je bilo skučeno, ali dovoljno, jer je riječ bila važna.

Zapravo samo nas četvoro smo bili glumci riječi, a kako se važnost riječi u pozorištu često zaboravlja i zanemaruje, mi smo u tom pozorišnom trenutku djelovali kao „novina“. Probali smo. Dvorana se arhitektonski prilagođavala od kluba u teatar. Postavljeno je 212 stolica. Tačno 212″, svedočila je legendarna glumica.

„Sjećam se, na premijeri „Fausta“ se gurao svijet. Došla sam dosta rano, a red je pred blagajnom bio još dosta dug, iako su karte bile već davno prodate i zavjesa spuštena na malom oknu blagajne. Jedva sam ušla, jer smo ulazili na ista vrata sa publikom. Nisam bila nervozna. Dobro smo uvježbali „Fausta“, pa sam bila čvrsto sabrana.

Mira i Radoš Novaković, koji je postavljen za prvog upravnika Ateljea, bili su izrazito svečani. Duda Špilar, kao administrativni šef, stajao je sa rukama na leđima i gledao šta se zbiva. Pored njega bila je Nela Sasik, elegantna, dobra i diskretna. Ona je uvijek tačno organizirala probe, a kasnije nam je zakazivala i gostovanja.

Na svakom mjestu, u svakoj prostoriji, činilo se, u isto vrijeme, bila je tetka Gita Predić-Nušić i nadzirala je da li je sve u redu i da li može negdje nešto pomoći. Kroz uski hodnik, koji nas je drvenim zidom odvajao od publike, ušla sam u mali, potpuno asimetrični prostor. To je bila naša glumačka garderoba. Morali smo šaptati u garderobi, jer bi se inače sve čulo i na pozornici i u gledalištu.

Uskoro smo se svi skupili. Mira, naš režiser, došla je na početku šminkanja i prije izlaza na scenu. Došli su i Radoš, i Špilar, i Nela. Zora Kolaković nam je donijela crnu kavu, vodu i ratluk. Blagajnik nam je donio u koverti honorar – simboličan, ali u koverti i isplativ odmah.

Haljinu za Margaretu koju je igrala, kako je zapisala Marija Crnobori, novo pozorište nije moglo celu kupiti, pa je ona kupila podsuknju i tako kompletirala materijal za gornji deo kostima, koji je platilo pozorište, a na njen račun išlo je i šivenje haljine.

„Sjećam se, gledalište je bilo prepuno. U prvom redu je sjedila i Jovanka Broz. Predstava je počela. Bila je mrtva tišina. U sceni sa cvijetom, kad sam govorila: „Voli, ne voli, voli, ne voli“, a nisam imala cvijet u rukama, kao da je cijelo gledalište utonulo, a kad sam govorila molitvu, kao da su molili sa mnom. Sjećam se toga dobro. Kako su divni ti prvi zanosi! Dugo smo igrali „Fausta“ i bilo je veliko interesovanje za tu „novinu“, zapisala je Marija Crnobori.

Epoha Mire Trailović, i novi avangardni svet

Režijom „Fausta“ Mire Trailović, u sali sa 212 stolica, počeo je da živi jedan novi svet – avangardno pozorište Atelje 212, i započela je jedna nova epoha. Pod njenim vođstvom Atelje je probijao granice Jugoslavije i vremenom postao pozorište poznato svuda u svetu, kao i prvo pozorište sa područja SFRJ koje je pozvano da gostuje u Americi posle Drugog svetskog rata.

Pozorišna rediteljka, čiji komadi su uvek bili avangardni, unosili su nove kulturne i političke trendove u pozorišni život Beograda. Kao rediteljka prvi put je predstavila beogradskoj publici najznačajnija imena svetske pozorišne avangarde – Joneska, Sartra, Olbija, otkriva publici nove domaće pisce, postavlja dela Dušana Kovačevića, Aleksandra Popovića.

Revolucionarne 1968. godine publika ostaje potpuno oduševljena i šokirana nakon izvođenja hipi mjuzikla ,,Kosa“ u Mirinoj režiji, prve postavke u Evropi posle američke praizvedbe danas kultnog mjuzikla.

Režirala je više od 30 značajnih predstava, među kojima se posebno ističu „Iza zatvorenih vrata“, „Don Žuan u paklu“, „Čudo u Šarganu“…
U njeno vreme, Atelje je popularnim i kontroverznim predstavama, poput „Kafanica, sudnica, ludnica“, u velikoj meri pomerao granice slobode izražavanja u političkom smislu.

Unela je duh Zapada u Srbiju, ali njen najveći talenat bio je organizacija i dobar odabir tima. Zajedno sa Jovanom Ćirilovim i drugim saradnicima inicirala je osnivanje jednog od najvećih evropskih pozorišnih festivala.

Beogradski internacionalni teatarski festifal BITEF, nastao je 1967. godine u Ateljeu 212, čiji je umetnički direktor bila od 1967. do smrti. U vreme „hladnog rata“ ovaj festival novih pozorišnih tendencija bio je jedinstveno mesto na kome su se susretali umetnici sa obe strane „gvozdene zavese“ i razmenjivali iskustva.

Njeni i gosti Beograda bili su Semjuel Beket, Piter Bruk, Žan-Pol Sartr, Bob Vilson, Living teatar, Pina Bauš, La Mama, Grotovski i mnogi drugi, koji su doneli su dah velikog sveta u našu sredinu i postavile Beograd na značajno mesto na međunarodnoj pozorišnoj sceni.

Mira Trailović odlikovana je najprestižnijim nagradama – dobila je priznanje Udruženja američkih pozorišnih umetnika, ambasade Nemačke za doprinos na polju kulture, nagradu koju joj je uručio predsednik Italije Đuzepe Saragat, a Orden komandora predao joj je francuski ministar kulture Žak Lang..

Preminula je 7. avgusta 1989. godine, nekoliko meseci nakon što je “dobila” svoje pozorište, Bitef teatar, a ubrzo zatim prostor ispred ove scene poneo je ime Skver Mire Trailović. Od 2014, kada je obeleženo 90 godina od njenog rođenja, Velika scena Ateljea 212 nosi ime „Mira Trailović”.