Večno žedan, svijetlo

Lica se ne sećam. Nije ništa rekla, nije dala nikakav znak.

Kao što se niotkuda pojavila, tako je počela i da se udaljava, po ubrzanoj vertikalno spirali.

I nestala je u belini kao tačka. Ta tačka mi još stoji u dušniku. Posle večernjih predavanja na Svjetskoj književnosti, u Takovskoj, isti taj dan, odšetao sam do Simine ulice.

Tamo je živela gospođa N. sa mojim najstarijim bratom Vojinom. Uvek sam bio dočekivan s radošću. Večeras, neke neizgovorene reči između njih tupo su se sudarale u sobi: – Svratio sam na kratko, idem u kino.

Spustio sam se do Skender-begove ulice, do samačkog hotela. Sedim na krevetu i zurim u zid.

Iz suha oka otkinula se suza. Gotovo u isto vreme u sobu ulazi čika Spasoje, bratov prijatelj, i on živi u istom hotelu. I veli: Izađi da ti nešto kažem.

Izlazim u hodnik, i prislanjam se uza zid: Ubila se Zorka. Ne znam ko je to rekao, on ili ja.

Jutarnji avion za Titograd. Poslovnica JAT-a na Bulevaru još je u mraku.

Crkva svetog Marka nazire se u mraku. Nas trojica braće ćutimo.
Decembarsko jutro, ulazim u kapelu na groblju u gradu N. Bledilo Zorkinog lica zaslepljuje.

NJene pune usne stisnute u grču. LJuta je, ljutita je otišla sa ovog sveta. U jednoj nozdrvi vidim skorelu nečist.

Pakost, te čiste, lepe i uredne žene.

Ruka je htela da mi krene, ali nije.

Zorka mi nije dala da je poljubim.

I vječno žedan pijem iz sita.

I pesma Mija Raičevića: Svijetlo u sobi br. 4

lijepo je od tebe
što ne veruješ u ono
čega nema
pod nepristojnom zvijezdom
i da život nije
cvjetanje i branje
maslačka
pod čarobnim brijegom
tomasa mana
a kad nam se tijela poklope
ni moj đavo ne zna za mene
jedino njegov rep uvijek
pokazuje tačno vrijeme

zato ljubavi
hajdemo na brijeg
jer jedino još tamo
mogu riječi
LJUBAV I SMRT
shvatiti
kao neminovnost
i najnježniju