Žarko Laušević je do te 33. godine života bio na pragu da postane najveća glumačka zvijezda štokavskog jezičnog prostora

Ovako počinje tekst Jurice Pavičića pod nazivom „Taj Žarkov pištolj imao je četiri žrtve: tri muškarca i jednu veliku karijeru“ na sajtu Velikih priča, čiji deo ćemo vam preneti u nastavku.

Kupiti, posjedovati i nositi pištolj uvijek je loša ideja. Ta je ideja loša u ratu i u miru, loša je kod nas i u Americi, loša je onda kad je taj pištolj u staklenom ormaru, kad je autu i kad je u džepu.

Kako nas je Čehov naučio, cijev koja u prvom činu visi na zidu u trećem će uvijek opaliti. A kad opali – tada znamo da je pištolj (ili: puška) bio loša ideja. To zna OJ Simpson, kao što danas to zna i otac Koste K.

Jedan od tih ljudi koji su saznali da je pištolj loša ideja bio je i jugoslavenski, srpski, crnogorski glumac Žarko Laušević. Njegov čehovljevski pištolj opalio je u jednom podgoričkom kafiću u srpnju godine 1993. Čehovljevski pištolj u ruci glumačke zvijezde usmrtio je dvije, a ranio treću osobu.

No, osim njih troje, taj je pištolj imao četvrtu žrtvu. Ta je žrtva bila jedna glumačka karijera. Karijera koja je možda – da nije bilo tog podgoričkog puškaranja – postala najvećom u (post)jugoslavenskom glumištu.

No jedan metak, metak ispaljen u drugom činu Lauševićeva života, toj je karijeri uzeo petnaest godina. Lauševićev je život skrenuo drugim putem, manje sretnim, a umjesto velike karijere dobili smo jednu drugu, također vrijednu pažnje, ali puno, puno manju. Jer nositi pištolj, naučio je Laušević, uvijek je loša ideja.

Kako je taj pištolj te julske podgoričke noći dospio u ruke slavnog glumca ostaje do danas – kako znamo – predmet pravosudnog i ideološkog prijepora.

Je li Laušević bio lakomislen i bahat? Je li ga opio mačo kult oružja? Je li pucao – kako su tvrdili tužitelji – na naoružanog čovjeka na podu? Ili je slijed zbivanja bio sličniji onom u TV seriji “Pad” Bojana Vuletića u kojoj Lauševićevog alter ega Maslaća glumi Milan Marić?

Je li taj čehovljevski metak koji će biti ispaljen u trećem činu zapravo bio ispaljen u maju 1990, kad je klero-nacionalistička gomila prekinula izvedbu predstave “Sveti Sava” zeničkog teatra u režiji Vladimira Milčina? Je li se glavni glumac u predstavi – Laušević – uslijed prijetnji pobojao za svoj život? Je li doista uzaludno obijao policiju i dobio od njih sugestiju da se sam naoruža? Je li u Podgorici djelovao u nužnoj samoobrani, spriječivši cipelarenje na podu?

Možda. Vjerojatno. Ali, na koncu za Lauševićevu karijeru i nebitno. Jer, pošto je posjedovanje pištolja uvijek loša ideja, taj je pištolj te podgoričke večeri imao četiri žrtve. Dva mrtva muškarca, jednog ranjenog. I jednu moguću glumačku karijeru koja je ostala propucana u lokvi krvi i pive. Karijera glumca.

Žarko Laušević (Cetinje, 1960) u tom je trenutku, u srpnju 1993, imao 33 godine. Imao je točno onoliko godina kao i njegov gotovo vršnjak George Clooney (1961) u trenutku kad je snimio prvu epizodu “Hitne službe”.

U 33. godini života Clooney je bio praktički potpuno nepoznat. Imao je karijeru ljepuškastog epizodista kojem je najveći hit bio film o povratku paradajza ubojice (The Return of The Killer Tomatoes, 1988.). S druge strane, Žarko Laušević je do te 33. godine života bio na pragu da postane najveća glumačka zvijezda štokavskog jezičnog prostora.

Kao zreo čovjek, bez mladenačke svježine, sa dvadeset amputiranih godina – Laušević je u posljednjem desetljeću počeo skupljati krhotine rasute karijere. Donekle je uspio, pišu Velike priče.

Rođen u Cetinju, odrastao u Podgorici, glumački obrazovan u Beogradu, Laušević je na sebe skrenuo pažnju još kao student. Nakon nekoliko ranih kino-uloga (među ostalim i u poznom filmu Žike Mitrovića “Savamala”) zaista se pročuo ulogom Šilje u popularnoj seriji “Sivi dom” Gordana Mihića i Darka Bajića. Samo koju godinu potom mladi će, svjetlokosi i naočiti Crnogorac već biti istaknuta zvijezda jugoslavenskog filma i TV.

Iz hrvatske je perspektive zanimljivo da su u tom usponu nemalu ulogu igrala dva hrvatska filma. U melodrami “Oficir s ružom” (1987) Dejana Šorka Laušević glumi mladog i zadrtog partizanskog oficira koji se zaljubi u stariju i politički ne-baš-košer zagrebačku udovicu (Ksenija Pajić).

Film će postati pristojan svejugoslavenski hit, a mladi će Cetinjanin u Puli dobiti najistaknutije jugoslavensko glumačko priznanje: pulsku Veliki zlatnu arenu. Tri godine kasnije, Laušević će glumiti u još jednom hrvatskom filmu koji će biti relativni hit (a hitovi su u hrvatskom filmu, kako znamo, raritet).

Bila je to “Stela”, jedini zapaženi igrani film dobrog dokumentarista Petra Krelje. Riječ je o prvoj važnoj ulozi Anje Šovagović, a Laušević u filmu glumi njenog domskog staratelja/ljubav.

Ta kopča Lauševića i hrvatskog filma 80-ih zanimljiva je i zapravo nije slučajna. Laušević je s hrvatskom kinematografijom bio višestruko kompatibilan. Za početak, kao Crnogorac bio je štokavski ijekavac, što znači da mu je “pravi” hrvatski bio prirodniji i komforniji nego hrvatskim glumcima koji su uglavnom čakavci ili kajkavci.

U eri kad su (nažalost) filmski govor još tlačili lektori to nije bilo bez značaja. Nadalje, u hrvatskom filmu 80-ih nedostajalo je glumaca koji su bili istodobno i naočiti, i mačo, i imali neku prozračnu, mladenačku pristalost.

Kraj svih wannabee krležijanaca, maestra iz kiklopa i intelektualnih nervčika Laušević je imao bazične, sirove predispozicije za filmsku zvijezdu. Nešto kao ljepši Ljubiša Samardžić za novu, drugu eru kad jugoslavenski everyman više nije seljačić.

Taj i takav Laušević kasnih 80-ih i 90-ih dubi poziciju u jugoslavenskom i ranom postjugoslavenskom filmu.

Ostatak teksta možete pročitati na sajtu Velike priče.