Zašto je umetnik ostavio poruku na vrhu zgrade “Borbe”?

Rad sa zvezdom, odnosno, “Spomenik crvenoj Rijeci – samoodbrambeni spomenik” predstavljen je u vreme kad je ovaj istarski grad poneo titulu Evropske prestonice kulture. Tada je izlaganje ovog spomenika dovelo do burnih reakcija u javnosti uključujući i pretnje smrću autoru, ulične proteste i prepirke u parlamentu. Cvijanovićev novi rad, koji se inače zove „Izdaja bolje budućnosti“ zasad nema tako jak fidbek, ili zbog toga što je izložba tek počela ili zato što je Beograd postao ravnodušan u svojoj beznadežnosti, pa je možda i to već po sebi znakovita (ne)reakcija. Uglavnom, ovdašnja publika Cvijanovića prepoznaje i s ranijih izložbi Oktobarskog salona, kao onog iz 2008. kada se predstavio s jednim od svojih prvih ostvarenja – instalacijom “Plaćam struju” u vidu autentične kopije nadgrobnog spomenika Josipa Broza Tita koju je adaptirao u zidni radijator za kućnu upotrebu.

Vaš rad „Izdaja bolje budućnosti“, kojim poručujete „Ovo nije klasna borba“, potpomognut je postojećom neonskom reklamom na zgradi. Da li vam je to bilo dovoljno za koncept ili vam je bila važna i istorija samog zdanja?

– „Izdaja bolje budućnosti“ sa svojom porukom „Ovo nije klasna borba“ funkcionira u nekoliko specifičnih kontekstualnih realnosti:

1. društva koja su nakon odbacivanja samoupravnog socijalizma pod krinkom demokratskih promjena izdala svoju radničku klasu poklanjanjem društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju privatnom kapitalu međunarodnih korporacija, uzaludno već preko trideset godina nastoje izbrisati iz kolektivne memorije iz javnih prostora sve što bi nas moglo podsjetiti kako je ta odluka s kraja dvadesetog stoljeća bila u stvari šizofrena i devastirajuća za svoju vlastitu budućnost;
2. I stotinu godina nakon prvog izdanja nekadašnjeg vizionarskog lista revolucionarne Komunističke partije Jugoslavije „Borbe“, zgrada sa svjetlećom reklamom koja je nadživjela Trg Marksa i Engelsa (danas Trg Nikole Pašića), podsjeća nas koliko je nužno vratiti u fokus javnosti ideju o građanskom i radničkom otporu i borbama za izgradnju pravednijih i solidarnijih oblika društvenih uređenja.

Kakva je uloga umetnika i umetnosti u klasnoj borbi, da li ste ovim radom želeli da skrenete pažnju na njen nedostatak ili upozorite da je možda loše artikulisana? Vidite li budućnost u borbi za radnička prava i koje strategije su prema vašoj oceni najbolja opcija?

– Uloga suvremene umjetnosti i umjetnika u radničkim klasnim borbama nije samo ona društveno-angažirana agitacijska s ciljem osvještavanja i senzibilizacije kroz stare i nove medije, društvene mreže i osvajanje javnog institucionalnog i fizičkog prostora, već se ona zasniva i na općoj solidarnosti sa zahtjevima suvremenog radništva, kroz nove oblike borbenog sindikalnog i strukovnog udruživanja i aktivnom sudjelovanju u emancipatornim lokalnim i međunarodnim politikama. Prevladavanjem glasne a u biti lažne nacionalističke paradigme u zanemarenom društvu i javnosti s dominantnom neoliberalnom političkom pozadinom u posljednjih tridesetak godina planski je istisnuta klasna svijest i iz javnog govora, edukacijskih programa i institucijskih kurikuluma. Budućnost borbe za radnička prava ovisi o spremnosti poslovično fragmentiranih nacionalnih i regionalnih lijevih političkih organizacija i inicijativa na suradnju u razvijanju zajedničkih strategija jer potencijali za zajedničko borbeno sindikalno i političko radničko organiziranje u regiji postoje.

Možda vaš rad referiše na avangardne umetnike šezdesetih godina prošlog veka.

– Osim komentara o stanju europskih društava u doba ekonomskih kriza izazvanim posljedicama pandemije i rata, novog vala nacionalizama i imperijalističkih prestrojavanja koja namjerno potiskuju u drugi plan imperativ radničkih klasnih borbi, ovaj se rad i u svom nazivu “Izdaja bolje budućnosti” i u svom sadržaju (…“ovo nije ono što mislite da ste vidjeli“…) direktno nadovezuje na konceptualnu praksu prvih avangardi – konkretno na Magrittea – i njenog drugog vala u SFRJ kontekstu (citirajuci na neki način i Jermanov rad “Ovo nije moj svijet”).

U okviru Oktobarskog salona biće predstavljena monografija o vašem umetničkom procesu „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“. Možete li nam u najkraćem reći o čemu se radi?

– „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“ intervencija u javnom prostoru koja je poprimila dimenzije socijalne plastike zbog burnih reakcija koje je uzrokovala u društvu putem društvene mreže, medija, od prepirki u parlamentu do uličnih prosvjeda i prijetnji smrću. Radilo se o činu postavljanja instalacije u obliku odbačene i zaboravljene partizanske zvijezde petokrake u koju je uronjeno 2.800 krhotina stakla koje podsjećaju na 2.800 poginulih boraca u bitki za Rijeku. Instalacija je bila dio programa „Izvrnuti džep – umjetničke intervencije u javnom prostoru“ u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u sklopu programskog pravca „Doba moći“ Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture. Napuštena i nakrivljena zvijezda koja se sama brani od povijesnog revizionizma u svojoj primarnoj simbolici komunicirala je paradoks odbačenog, ali nekima još uvijek „opasnog“ antifašističkog, ali i revolucionarnog nasljeđa, kao simbol međunarodnog radničkog pokreta i borbe za pravednije društvo. Taj rad je bio povod za realizaciju monografske knjige koju ćemo predstaviti u arhivu zgrade „Borbe“ uz razgovor na temu „Značenje simbola umjetničkih intervencija u javnom prostoru danas“ u kojem učestvujemo Artan Sadiku, Vladan Jeremić, Zorana Đaković Minniti i ja…

O statusu umetničkog dela

– Uvjerljivim rasponom priloga i raznolikošću autorskih perspektiva, uglavnom utemeljenih na njihovom odnosu prema antifašističkom, kulturnom i povijesnom teorijskom diskursu, cilj je ove publikacije prikazati narativ projekta „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“ od njegove najave do realizacije te kako se kroz taj proces preispituje status umjetničkog djela i njegova uloga u hrvatskom ali i u europskim društvima – kaže Nemanja Cvijanović za Danas uoči predstavljanja dvojezične monografije „Antifašizam kao samoobrambeni spomenik“.

Autori i autorke tekstova u ovoj publikaciju su: Ivana Bago, Gal Kirn, Michał Kozłowski, Dragan Markovina, Katarina Peović, Srećko Pulig i Stefano Taccone. Izdanje su uredili Tevž Logar i Vladan Jeremić, grafičko oblikovanje je povereno Mariu Aničiću, a objavili su ga Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke i Obalne galerije Piran iz Pirana.

Foto: Iz privatne arhive umetnika