Zašto volimo da čitamo dela Elene Ferante

Ovom rečenicom počinje novi roman „Lažljivi život odraslih“ jedne od najpopularnijih književnica 21. veka, ako ne i najpopularnije, Elene Ferante, koji će se pojaviti 1. septembra u Srbiji, kao i u još 27 zemalja.

Italijani već čitaju novu knjigu autorke „Napuljske tetralogije“, koja, kao i njena prethodna dela, govori o životu jedne žene (u ovom slučaju adolescentkinje Đovane). I ona, kao prethodne junakinje Elene Ferante – Lenu („Napuljska tetralogija“), Olga („Dani napuštenosti“) i Leda („Mračna kći“) – Ferante je inače autorka još nekoliko knjiga, ali su kod nas ove prevedene – svoja iskustva prenosi čitaocu, ne skrivajući bolne i neprijatne detalje.

Za svega nekoliko meseci roman je u Italiji prodat u čak 400.000 primeraka, što nije neobično, budući da je već sada poznato da će i „Lažljivi život odraslih“ dobiti svoju ekranizaciju, i to u produkciji američkog Netfliksa, te da su i prethodna dela Elene Ferante, čiji pravi identitet nije poznat, prodavana u ogromnim tiražima na raznim svetskim jezicima. Osim toga, pomenuta tetralogija koju čine knjige – „Moja genijalna prijateljica“, „Priča o novom prezimenu“, „Priča o onima koji odlaze i koji ostaju“ i „Priča o izgubljenoj devojčici“, već je pretočena u seriju produkcije HBO i televizije RAI, a do sada su emitovane prve dve sezone. Inače, i američka glumica Megi Džilenhol priprema svoj rediteljski debi po romanu „Mračna kći“ Elene Ferante u kome će glavnu ulogu igrati oskarovka Olivija Kolman.

Na pitanje zašto volimo dela italijanske književnice, književna kritičarka Nađa Bobičić za Danas odgovora da je ona već na prvo čitanje poverovala glasu pripovedačice Elene Ferante.

„Takođe, pored izrazitih ženskih glasova koji odmah uvlače u svoju priču i svijet, tokom čitanja me okupirala njena dinamika pripovijedanja, građenje napetosti i kontrola teksta. Čini se kao da Elena Ferante anticipira čitalačke reakcije, i onda strukturira tekst ubrzavajući ili usporavajući tempo, ne štedeći ni svoje junakinje, ali ni naše emotivne, zaštićene čitalačke granice. Iskustvo čitanja njenih djela nikad mi nije bilo „udobno“, naprotiv. Ono je bolno, zastrašujuće, krajnje uznemiravajuće, ali u konačnici otkrivanje svih tih potisnutih emocija vodi do neke vrste katarzičnog oslobađanja i osnaživanja“, objašnjava Bobičić.

Ona dodaje da je pri tome, ova književnica sve priče posvetila ženskom iskustvu, koje je u dominantno muškom kanonu izuzetno retko imalo priliku da se izrazi na takav način da su žene subjekti svoje sudbine.

„Uz to, žene o kojima Ferante piše su žene druge polovine 20. vijeka, koje su se aktivno borile za emancipaciju u svim oblastima javnog i privatnog života. Sada je taj period dio istorije, ali nije on bio tako davno, to je tek prethodna generacija žena u odnosu na nas mlađe generacije rođene krajem prošlog stoljeća“, ističe kritičarka.

Ona naglašava da je Elena Ferante u zapadnom kontekstu, a i mnogo šire, dobro prihvaćena.

„To nije izuzetak, već je upravo njena popularnost, koja je došla preko engleskog prevoda, povezana sa jačanjem ženskog glasa u književnosti i većom vidljivošću i produkcijom književnica“, dodaje Bobičić.

Na pitanje kako vidi kritiku dela Elene Ferante koja je obično, kao i većina ženskih autora, svrstavana u red kič literature ili „ženskog pisma“, ona odgovara da je takva kritika vrlo retka.

„Čak i ako te vrste kritika sporadično postoje, njih iznosi konzervativna kritika. Takva kritika ne razumije da lično nije nezavisno od političkog. Dok se s druge strane lični, često ljubavni jadi junaka muškog kanona nikada ne diskredituju kao patetični, iako to vrlo često i jesu, ili još češće, napisani u tonu objektivizacije ženskih likova. Zato se pod ‘ženskim’ temama razumijevaju teme poput problema neplaćenog kućnog rada, bliskih odnosa između više generacija žena, pitanja tijela i seksualnosti – a to bi valjda trebalo da budu teme svih“, naglašava kritičarka.

Govoreći o interpretacijama u kojima delo Elene Ferante nekada biva svedeno samo na temu ženskog prijateljstva, dok odnosi klase i moći, emancipacije, patrijarhata, ostaju zapostavljeni, Bobičić ističe da je i žensko prijateljstvo važna tema.

„I to je važna tema kada je shvaćeno u kontekstu turbulentnog sveta u kojem postoji nejednakost na svakom nivou – rodnom, klasnom, rasnom. Ali postoji i otpor žena, njihovo udruživanje i stalna težnja ka ravnopravnosti i sveukupno slobodnijem svijetu. Međutim, i ona benevolentna čitanja koja romane Ferante svode na lično odvojeno od političkog, čine istu pogrešku kao i ona negativna koja lično odbacuju kao nevažno. U trenutku surovog neoliberalnog kapitalizma, kada su ugrožene mnoge od sloboda i prava izborenih u revolucijama 20. vijeka, ne čudi što je ta epoha sve češća tema u pop-kulturi, bilo da su u pitanju serije, filmovi, ili književnost. Kritika klasno podijeljenog sistema, koji oduzima mogućnosti i proizvodi nejednakosti, njegova povezanost sa fašističkim i desničarskim tendencijama, podređenost žena, i svakovrsno nasilje nad njima, sve su to teme sadašnjeg trenutka i ujedno centralne teme pisanja Elene Ferante. Svakako, mogućnost osnaživanja žena i njihove solidarnosti, nakon što se priznaju i uvaže i negativne emocije i međusobne slabosti, jesu protivteža ovakvom ustrojstvu“, objašnjava Nađa Bobičić.

Ona je već imala priliku da pročita novi roman Elene Ferante „Lažljivi život odraslih“, koji govori o mladoj Đovani u kojoj se vodi borba dve linije njene porodice, dva kraja njenog rodnog grada, dva dela njene ličnosti.

„I najnovija Ferantina knjiga, kao i one prije Tetralogije, dio su istog svijeta i poetike, uz varijacije na temu. Opet je pripovjedačica žena, ovoga puta tinejdžerka Đovana iz porodice više srednje klase intelektualaca. Njen život se mijenja kada ponovo uspostavlja kontakt sa očevom sestrom, koja živi u siromašnom kraju Napulja. Osim klasnog pomjeranja, i vremenski je priča smještena u početak devedesetih, što se razlikuje od Tetralogije koja se dominantno odvija u periodu od pedesetih, do osamdesetih godina. Sva ova variranja utiču i na ponašanje junakinje i na njene izbore u toku procesa odrastanja. Đovana je u stvari naredna generacija italijanskih žena, koja nastavlja tamo gdje su Lila i Lenu stale“, zaključuje Bobičić.

Anonimnost

Ne može se tačno reći ko je Elena Ferante, budući da autorka drži svoj identitet skrivenim. Zato postoje brojne teorije da se iza njenih knjiga krije muškarac ili čak grupa autora.

Pa ipak, iako pod pseudonimom, autorka je davala intervjue medijima i čak jedno vreme pisala kolumnu za britanski Gardijan.

Iz tih skromnih informacija koje je dala o sebi zna se da je rođena 1943. godine u Napulju i da je majka, a pretpostavlja se i da je razvedena. Sve ostalo su samo nagađanja izvučena iz njenog dela.

Na pitanje koliko je anonimnost autorke uticala na njenu popularnost, Nađa Bobičić ističe da to za njenu publiku ne znači mnogo. „Što se vidjelo i po reakcijama kada je neki novinar možda razotkrio njen pravi identitet.

Naime, publici to ime nije ništa značilo i svi su podržali autorkinu odluku da ostane anonimna. Takođe, osim romana, Ferante je pisala kolumne u Gardijanu, rijetko, ali redovno daje intervjue, u esejima je objašnjavala svoju poetiku.

Ukratko, mi njen autorski glas takođe čujemo, samo nije prisutna u onom književnom aspektu koji može biti važniji za PR strategije izdavačkih kuća, i za cijelu tu komercijalizaciju, nego što utiče na naše iskustvo čitanja na ma koji način“, objašnjava književna kritičarka.