Znaš li ko si?

Naboj je narastao, opruga se sažimala, prijeteći da se sabije u tačku.

Miješali su se zvuci pištaljki, usklici, psovke, a preko svega je udarao bubanj.

Odnekud iz blizine se preko megafona povremeno javljao prodoran ženski glas.

Progurao sam se do mjesta odakle je dolazio taj glas i našao mršavu djevojku s kosom upletenom u dredove, minđušama po usnama i nosu i tetovažama po leđima i rukama.

Govorila je neke stihove u megafon.

Nisam mogao razabrati nijednu riječ, ali sam iz njenog glasa čitao prkos i gnjev.

Bez riječi, opreznim pokretom ruke i molećivim izrazom lica zatražio sam joj megafon.

Ona me je začuđeno odmjerila krupnim smeđim očima.

remišljala se nekoliko sekundi, nepovjerljivo razgledajući moju uniformu i epolete, a zatim mi ga ipak prepustila.

Sačekao sam da bubanj zamukne i posle nekoliko pokušaja uspio uhvatiti pogodan momenat da nadvičem masu.

Dok sam govorio, sve se postepeno stišavalo i samo se još pjesma mujezina rastezala sa obližnjeg minareta.

Predstavio sam se i naredio vojnicima da spuste oružje i raziđu se kućama.

Nastao je tajac i ja sam počeo da ponavljam naređenje, ali me je usred riječi prekinuo tup udarac u rebra i neka sila me je odvojila od zemlje.

Megafon mi je izletio iz ruke i ponovo sam se vinuo visoko.

Letio sam dugo i polako, kao na usporenom snimku, a ljudi su se razmakli, sa izvjesnim poštovanjem, kao da su i u čitavoj toj pometnji ipak bili dovoljno uviđavni da mi omoguće nesmetan let.

Svi pored kojih sam proletio – mršavi starac sa zlatnim zubom, punačka žena s velikom punđom, krupan mladić ošišan do glave, ona djevojka s dredovima i tetovažama i još nekoliko lica – buljili su u mene, zabrinuto, zabezeknuto, iskolačenih očiju, otvorenih usta.

Još u vazduhu sam povezao šta se dogodilo: dok sam se obraćao vojnicima, neko me je silovito, iz zaleta, gurnuo s leđa.

Prije nego što sam se srušio na pločnik bočnim pogledom sam uhvatio da kordon pokazuje prve znake osipanja: vojnici su spuštali puške i neki od njih su već oprezno istupali iz stroja.

Tople, tople kapi niz prste.

Poznate tople kapi: njene suze.

Dodir satena.

Osjećam je: čitavim tijelom se pripija uz mene i drhti.

Ona drhti i njeni drhtaji se prenose na mene.

Desnom rukom joj nježno skidam naočare s nosa, a lijevom…

Gorko-slani ukus, ukus suza… i ukus gvožđa u ustima…

Privijam obraz uz njen i smiruje me mirisni baršun…

Strah se razilazi i ništa me ne boli… peku me jedino crvene mrlje na nebesko-plavoj haljini…

Neka sila me povlači po pločniku.

Odlučan stisak: dvije snažne šake su me zgrabile ispod pazuha.

Pridižu me…

Sada sjedim na pločniku.

Rukavom brišem rumenu pjenu sa usta.

Čudno: kaldrma je vlažna.

Izgleda da je prošla brza ljetnja kiša i kaldrma je sada kao uglačana.

Neko me je snažno gurnuo s leđa i sada me od tog udarca probada u rebrima.

A možda sam se samo poklizao na vlažnoj kaldrmi, pa mi je izmaklo tlo pod nogama.

Neko mi kvasi kosu i vrat.

Preda mnom se rastežu i skupljaju dva ili tri rasplinuta lica.

Vidim ih kao kroz neku opnu.

Starica sijede raspuštene kose i izduženog lica pokreće usne, kao da mi nešto govori, ali se nikakav zvuk ne probija do mene.

Izvadila je maramicu i brižno mi briše čelo i obraze.

Sklanja mi krv s lica.

Miluje me topao dodir krupnih sivih očiju.

Zagledam se u njene usne i konačno kroz opnu dopire poneka riječ.

Glas joj je ugodno hrapav, skoro ljekovit.

Mislim da je rekla:

– Jesi li došao sebi, sine? Znaš li ko si?

Autor je romansijer čiji je roman „Povratak na Zejrek“ nedavno objavljen u izdanju Arhipelaga.