Zoran Predin: Slovenija je mogla postati nacionalni park

Priča veoma polako, povremeno deluje kao da se sprema da kaže neki stih, ali to ipak učini kad ne očekujete. Čak i zapeva, veoma lepim glasom. Na pitanje ko će biti gosti Lačnog Franca na koncertu odgovara: „Sergej Trifunović, pobratimski bend Lude žene iz Užica i još jedan gost s kojim trenutno pregovaram, ali ga moram držati u tajnosti. Imaćemo video-vol za svaku pjesmu, program koji sačinjavaju: željezni repertoar, promocija albuma ‘Svako dobro’ i ‘Akustična pusa’ i trećinu pjesama iznenađenja koja će preskočiti ne samo jezičku nego mnoge druge barijere.“

* Prvi singl s novog albuma je posvećen vašim mrtvim drugovima i njihovim živim dušama koje vas čuvaju kao anđeli.

– „Koji s vjetrom pjevaju“, tako se zove pjesma i govori o mojim anđelima, koji nisu oni bucmasti, baročni, već anđeli vojskovođe koji jašu stepama, junaci filmova i knjiga koje sam čitao kao klinac. U posljednje vrijeme, kada moji drugovi odlaze na drugu stranu, njihove duše kroz mene žive i shvatio sam da su sada oni moji najbolji anđeli čuvari. Namerno sam upotrebio reč drugovi jer govorim o kolegama.

* Ko su oni, budući da ste rekli kako ste pod njihovim uticajima izgradili vlastitu ličnost?

– Ja govorim o Arsenu Dediću, o Bošku Petroviću, o Vladi Divljanu, o Magi i celom bendu Ekatarina Velika, o Istoku Puculenu, sportašu koji je osvojio medalje za tri reprezentacije. Govorim o Darku Glavanu i Draženu Vrdoljaku. Tu je puno ljudi, koji su jako uticali na moj život, koji su koautori mog karaktera, mog kreda i pogleda na svijet. To, na neki način, znači biti svjestan sebe, imati kredibilnost. Sad, mogu stati pred mladu publiku i što jasnije i glasnije reći – to sam ja. Dosad na koncertu nisam nikog razočarao. A to sam i mojim drugovima dužan. Da stojim iza onoga što govorim.

* O čemu govore neke od pesama s novih albuma?

– U jednoj se malo zezam. Ona pjeva o tome kako shvaćam da za rokera nemam apsolutno dobar imidž. Da nemam sve te vanjske vizualne atribute koje čine jednog rokera, čak ni tetovažu, i da je možda vrijeme da, ipak, stavim neki tatoo. Ima i pjesma „Vaterpolisti“.

* Zašto baš oni?

– Bili su poznati kao jaka konkurencija, najbolje građeni sportaši, a ja sam ih uzeo kao sinonim za decu kojih se roditelji ne stide. To su oni koji su završili sve škole, podobni i koji bi kad neko dođe u posetu pozdravljali goste, a tebe bi sakrili u sobu.

* Imate li brata?

– Imam mlađeg brata, koji je profesor doktor. Ima titule ispred i iza imena.

* Znači, to je ta priča?

– (smeh) Nije, mislim baš na djecu, koja kad dođu gosti demonstriraju kako znaju svirat klavir, koja pokazuju svoje diplome iz sporta…

* O čemu govori „Akustični poljubac“?

– O atributima francuske revolucije koji nestaju iz našeg odgoja, a to su sloboda, bratstvo i jednakost – liberte, fraternite i egalite. To nema veze ni sa komunizmom ni sa partizanima, već sa tri boje naših zastava za koje ljudi ne znaju zašto su tu. Crvena, bela i plava su preuzete iz francuske zastave. Ta pjesma pjeva o tome kako princ, kao u poznatoj priči, pretvoren u žabu moljaka cure da ga spasu. „Daj pusu, daj pusu. Pretvori me u svoj parfem. Daj pusu, daj pusuuuu, da te u sebe odjenem. Ja sam taj žabac iz poznate priče koji za poljubac djevojke žica. Srebrni frajer za čarenu žabu, u sebi krijem sjetnu barabu i modernog viteza i Praslovana koji se bori za dobro u nama. Plave i bele i crvene boje – sloboda, jednakost, bratstvo još uvijek dobro mi stoje.“

* Hvala, lepo ste ovo otpevali. Da li ovi stihovi sumiraju album?

– Moglo bi se reći, mada sve pjesme na albumu su sa porukom. Posljednjih 25 godina imali smo slučaj da je glazba postala samo biznis i zabava i niko se nije brinuo o tekstu, niti prenošenju poruka koje bi trebale mijenjati društvo i svijet. Sada se rodila nova generacija. Kad sam ja osamdesetih radio pjesme, propadao je socijalizam, a danas propada kapitalizam. Mladi ljudi su ponovo u problemima. Zato sam i obnovio brend Lačni Franc i ponovo radimo koncerte jer smo napravili nove i obradili neke stare pjesme sa porukom.

* Lačni, toj jest, u prevodu Gladni Franc je imao svoje gladi u socijalizmu. Čega je danas gladan?

– Gladan je stvari koje smo izgubili – osnovnog optimizma, smisla za humor, empatiju i osjećaja sigurnosti. Zgubili smo slobodu o kojoj po meni pjeva pjesma „Galeb i ja“. Zgubili smo mnogo i gladni smo, pogotovo, za našu djecu jer želimo da i oni upoznaju te vrijednosti, da one budu dio njihovih života. A danas je škola napravljena tako da ako mi roditelji sami ne pomognemo u sadržaju, onda će naša djeca ostati bez njega. Treba biti svjestan da zapadni kapital ima previše para i kupuje sve što je na prodaju. Samo je pitanje vremena kada će kupiti školstvo, a već se kupuje zdravstvo.

* U nekada zajedničkoj državi je važila ona – „opet nešto izvode Slovenci“, a onda „vidi, vidi“, prva ste republika koja je poželela da se otcepi iz Jugoslavije i to ste i sproveli u delo. Kakav je identitet Slovenije danas u EU?

– U Jugoslaviji je stereotip o Slovencima bio da smo radiše, da smo vredni, da imamo male pimpeke, da se penjemo na planine preko vikenda, a za to vrijeme Bosanci spavaju sa našim ženama. Taj stereotip je više manje proširen, da smo recimo talentirani za sport, ali da je ipak nemoguće da dođemo do nekih vrijednih rezultata. E, to se sada promijenilo (zadovoljno i pobedonosno se osmehuje). A onaj stereotip o radnim Slovencima se promijenio u tom smislu da kad smo mi pobijegli sa Balkana, dvije godine kasnije smo ga otkrili u sebi. Šta sada? Pridružili smo se opet jednoj federaciji EU u kojoj smo jedan od zadnjih kotača na vozu. U Jugi smo imali tržište, mogli smo prodavati svoje proizvode i bili smo po njihovom kvalitetu cijenjeni. U Evropi smo niko i ništa. Nama se prodaje drugorazredna roba i smeće. Tako da svaki novi koji će se pridružiti neka razmisli i o tome. Jednom sam poželio da uđu sve države bivše Juge u EU, pa da ih onda iznutra rasturimo (smeh).

* Bilo je građana Slovenije koji su na pitanje „nas“ odavde – „kako vam je u EU?“ odgovarali sa „ljubav je lepa samo dok se čeka“. Slažete li se s tom opaskom?

– Da, mada smo manje više znali šta će biti. Međutim, postao je to i prostor bez granica, mogao si plaćat istom lovom i to su bile apsolutne prednosti ulaska u EU. Ali, sada se i to polako gubi zbog izbjeglica. Ponovo su granice, ponovo su čekanja. Osnovna ideja Evrope je nestala, a jednakopravnost na papiru već dugo ne važi u praksi. Imaš Europu u više brzina – prvoligaše i one druge. Recimo, ispitivali su kakva čokolada se prodaje u Sloveniji, kakva u Rumunjskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, a kakva je čokolada istog brenda i proizvođača u Belgiji, Francuskoj, Italiji. I, nije ista. U našoj čokoladi ima manje čokolade. Tako, da tu romantike nema. Jednostavno, moramo naučiti nešto od susjeda.

* Od Austrijanaca?

– Nekad smo se sprdali u vezi sa njima. Kao, oni su bez veze. Biti Austrijanac je kao kazna božja, a oni su tiho radili i u proteklih 20 godina prodali pola kasarni, tenkova, topova, rakete, avione i tu lovu uložili u kulturu. Salcburg, Beč, Mocart festival, pa oni fenomenalno zarađuju kroz turizam i kulturu. I, umesto da nam budu uzor, mi razgovaramo o NATO-u, iako smo imali prekrasnu šansu ostati neutralni. A sada moramo kupiti nekakvo oružje, oruđe i ne znam ni ja više šta. Naći će se neko ko će poželet kupit avion, koji ni ne može dobro uzljeteti, a već je na državnoj granici. To su nesmisline stvari na koje se troše pare…

* U čemu ste videli šansu za Sloveniju?

– Mogli smo postati nacionalni park. Zatvoriti cijelu tešku industriju, koja je ionako propala i samo se baviti turizmom, sportom, kulturom, planinarenjem i toplicama, a ne time da imamo tenk ili dva.

Malo sam i Turčin, što je okej

„Predin je vrlo retko prezime. U Sloveniji ih nema puno. Moj deda se zvao Predikaga, a to znači Turci. Onda su to skratili u Predin. Kad sam ja dobio peto dete, koje sad ima 14, desilo se da se sa svega nekoliko mjeseci probudio s nekim mrljama po leđima kao da je pao. To je grozno izgledalo. I, trčimo mi do doktora a on ‘ah, to nije ništa. To su azijatske pege. Pitamo: ‘Šta je to?’, a doktor: ‘Ne brinite, imate nekog Azijata u familiji. Trajaće tri-četiri dana i samo će nestati. To imaju samo Azijati.’ Tad sam skužio, da osim što sam Štajerac po tati, Srbin po baki, da sam malo i Turčin, što je okej. To samo potvrđuje teoriju Bore Dežulovića da su mene zamjenili u porodilištu, da sam zapravo čudna sorta“, ispričao je Predin odgovarajući na pitanje o značenju svog retkog prezimena.

Srodne duše u izmišljenoj zemlji

„Ovih dana često razgovaramo na temu srodnih duša, koje žive u zemljama bivše Jugoslavije. O tome da smo zapravo ljudi koji razumijemo jugoesperanto sačinjen od jezika svih tih naroda, gde smo sami sebi, u duhu, stvorili jednu drugu zemlju u kojoj se volimo družiti, gledati iste filmove, čitati iste knjige, slušati glazbu koju volimo i da u toj našoj izmišljenoj zemlji nema granica“, zaključuje Predin.

Dvojina

Predin kaže da voli što je pionir u „jugoesperantu“ kako je krstio jezik koji se sastoji od mešavine srpskog, slovenačkog, hrvatskog, da voli naročito da uči grleno „l“ kao u njegovoj pesmi posvećenoj Margiti Stefanović gde peva „A ti bi me sigurno prepoznaLa“.

„Mi imamo jedninu, množinu i dvojinu. Samo slovenački i još jedan jezik na svijetu imaju dvojinu, ali, eto, to ‘l’ nemamo. Mislim da nikad neću pravilno izgovoriti pravo meko ć, lj i nj jer mi ovih glasova nemamo. Nadam se samo da publika sa simpatijama sluša moje greške. Ijekavica mi je bliža, ali i jezik iz ‘Alana Forda’. Odatle sam mnogo naučio jer su autori ovog stripa neke riječi samoizumjeli.“

Glave okrenute budućnosti

Željezni repertoar su, kako kaže Predin, one obavezne pesme iz 80-ih. „Ne mi dihat za ovratnik“, „Čakaj me“, „Praslovan“…

„To su one konstitutivne pjesme, vitalan deo brenda Lačni Franc. Svira se glasno i strasno. Nema kukanja nostalgičnih – nekad je lepo bilo, sada više nije. Glave su nam okrenute u budućnost. Jeste bilo lijepo, ali bilo je. Nas zanima danas i sutra i na takav način ćemo i raditi koncert. Dva sata meljemo kao buldožer. Ja sam se tu rodio. Tu je moja koljevka“, zaključuje Zoran Predin.