Zvuk vode koja otiče

Ana, drmao ju je muž za rame, Ana. Ali ona nije mogla da se probudi iz svog strašnog sna. Iz otkrovenja da je svijet, skupa s njom, potonuo u besmisao.

Najednom je otkrila da više ne zna da pliva po ovoj stvarnosti, da joj je sve ono što je mislila da zna nepovratno iscurilo kroz prste. Prožimala ju je neizdrživa nemoć.

To osipanje svijeta u neke iskrivljene i bolne fragmente projektovane u televizijske slike bestijalnosti i bola, to je čovjek lišen čovjeka.

Lišenost, promrljala je i cijelo njeno biće je ispunio strah. Smisao i besmisao su se strašno sudarili negdje u njoj. Dogodio se prasak. Svijet je nestao i postao opet. Slio se kroz prizore u televizoru ka njoj.

Ana, drmusao je muž nervozno njeno rame.

Poslije, zvuk sirene. Bolnica. Bijelo. Sobe. Mirisi.

Ana, Ana, Ana.

Ljudi koji oko nje hodaju začarani i izgubljeni u sopstvenim noćnim morama. Zvuk vode koja otiče. Iz česme. Iz nje. Iz čaše. I kada pada kiša, niz krov.

U sobi se kupi teška para ljudskog disanja zasićenog tjeskobom. Ana se kroz slike usporene lijekovima probija kroz sopstvene snove. Prije, život je imao nešto nježno i djetinje u sebi. Postojao je san koji tek treba ostvariti. Nježna paučina čežnji i nadanja. Drhtanje ruke koju je mogao umiriti dodir.

Dodiri su iščezli, djevojke koje su sanjale o ljubavi nestale su u prizorima na televiziji, ratovi su se palili i gasili brže od mekih ljudskih čežnji. Cvjetovi su povenuli. Bašte su obrasle šibljem. Ana nije znala odakle nadiru sve te slike i kako je godinama uspijevala da ih potisne i živi nježno odsutna iz prizora koje nazivaju stvarnošću.

Život je nekad bio snažan i lijep, u njenoj glavi. I onda, jednog dana, svijet se otvorio pred njom, preplavio ju je, usisao u sebe i izbacio.

Sve sam vidjela, govorila je Ana mužu koji je zabrinuto gledao u nju. Vidjela sam sve. I, bilo je lijepo i strašno i užasno. Svijet je veliki hologram koji se raspada i sklapa iznova.

On joj je govorio da je razumije, da se smiri, da će sve biti u redu. Treba samo malo da odmori, bila je preopterećena, svakodnevni život, njih dvoje, obične stvari, nesuglasice, posao, sve to, prošlost, rat, ono prije, skupilo se.

Treba malo da odmori. Bilo je previše. Mislili smo da si jaka, svi smo mislili. Sve to. Ponavljao je. Plašio se. Bio je bespomoćan. Gledala ga je, njegove pokrete i riječi i pogled. Kao da se sve odvija iza nekog stakla kroz koje ni on nju ni ona njega ne može dotaknuti. Iza.

Da prestane, samo da prestane. Ovo sada, ova ispražnjenost od osjećanja. Ova nepodnošljiva pustinja.

Ana je zurila u prazno. Prazno je bilo sve što je obuhvatalo prostor oko nje i nju samu.

A da se ubiješ, govorio je glas.

Da se objesiš?

Baciš u rijeku, skočiš sa zgrade, popiješ tablete.

Glas je imao ideje. Bio je kreativan. I nezaustavljiv. Imao je prijedloge za sva njena kolebanja.

Moraš to da presiječeš. Da završiš.

Govorio je glas.

Moraš to da presiječeš.

Govorila je žena preko puta Ane dok je piljila u nju i palila cigaru. Ona se nervirala što se Ana ponaša čudno, što ne učestvuje, što je drugačija od sebe same.

Imala sam nervni slom, rekla je Ana.

Nemoj da kažeš mami, ona ne zna. (Nisu rekli mami.)

Moj život je postao pornografija. Ne uzbuđuju me cjeline nego fragmenti. Ne doživljavam ljude nego njihove osobine. Ne dodirujem površine nego rubove. Ne udubljujem se u cijele priče nego u pojedine rečenice. Voajerska pornografija. Volim da gledam, a ne volim da učestvujem.

Zapisala je Ana na poleđini liječničkog nalaza.

Autorka je romansijerka i pesnikinja čiji je roman Satovi u majčinoj sobi nedavno objavljen u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

(c) za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs