In memoriam veštici iz Rija

Pred sam kraj godine, 27. decembra na mom računaru osvanula je vest o smrti Vesne Kesić, sjajne zagrebačke feministkinje, žene čiji glas je hrabrio, podsticao žensku žudnju za slobodom, ravnopravnošću, ako hoćete i avanturom, prodorom u svetove zabranjene za ženske korake.

Zašto insistiram na tome ja, meni?

Zato jer je upravo njena reč u jugoslovenskom novinarstvu krenula iz toga ja, napustila dosadno, praznoslovno mi, a da smo samo mogli pretpostavljati ko su ti mi.

Iz pozicije mislećeg ja Vesna je razbijala stereotipe, prihvatala odgovornost za napisanu reč.

Kako je došla do samosvesti o bitnosti i poverljivosti govora u prvom licu?

Prema vlastitom kazivanju kao devojčica želela je da bude stjuardesa, da leti, upoznaje svet. Kao zrela žena – psihološkinja, ona bi rekla psihologinja, objasnila je: „Zacijelo, neki muški psihijatar otkrio bi u tim djevojačkim čežnjama želju za letenjem (prema Eriki Jong – nedostatak straha od seksa) i skrivenu želju da se napusti obitelj, dom i pleme“.

Od svoje druge želje da plovi – odustala je. Jer, i kad je otvorena mogućnost da žene pohađaju pomorsku akademiju, one nisu dobijale šansu i da plove, upravljaju brodovima.

Za žene su bila rezervisana dosadna kancelarijska mesta na obali.

„Tako sam odustala od svojih romantičnih snova o letenju i plovljenju i odlučila postati liječnica. Vjerojatno je riječ bila o onoj urođenoj’ potrebi žena da budu korisne, pomažu bližnjemu svome, liječe njegovo tijelo i dušu. Liječenje svega i svačega najstarije je žensko zanimanje. Na kraju, završila sam na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Do tada sam već vrlo dobro iskusila da sam drugačija, vještica, iako se to još ni samoj sebi nisam usuđivala priznati. A vještice su oduvijek pokazivale interes za ljudske duše“.

Zvanično, u javnosti epitet veštice dobila je krajem 1992. sa još četiri hrvatske intelektualke – Radom Iveković, Jelenom Lovrić, Slavenkom Drakulić i Dubravkom Ugrešić.

U Rio de Žaneiru se održavao svetski kongres PEN centra.

Sledeći je trebalo da se održi u Hrvatskoj, u Dubrovniku.

Bila je to prilika za promociju novonastale države Hrvatske.

Anonimus, tada se nije znalo a ni pisalo o kome je reč, apostrofirao je pet u svetu poznatih i uticajnih hrvatskih novinarki i intelektualki koje svetu šalju iskrivljenu sliku o Hrvatskoj i svojim snatrenjima redovno snabdevao hrvatske medije.

Tako su disidentske zvjezdice postale mete naci novinara i uvlakača vlasti.

Boris Dežulović je naknadno utvrdio i objavio identitet autora ove sramne ujdurme.

Reč je o tadašnjem predsedniku hrvatskog PEN dr Slobodanu Prosperov Novaku.

Ime spominjem u duhu feminističke tradicije da nepočinstva nikome ne budu zaboravljena i prećutana.

Iako su se samo Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Vesna Kesić javno izjašnjavale kao feminiskinje (čitaj veštice), Jelena Lovrić i Dubravka Ugrešić su u grupu vještica iz Rija dospele kao novinarka i spisateljica koje ne pristaju na diktate, dakle kao samosvojne slobodne žene. Ženama se uvek osporavalo pravo da misle svojom glavom.

Elem, vještice iz Rija odnele su maestralnu pobedu. Na kongres PEN u Dubrovniku, zbog skandala i ugrožavanja prava pet najznačajnijih hrvatskih novinarki i književnica, odbili su da dođu brojni predstavnici nacionalnih PEN centara (iz Nemačke, Japana, SAD, Srbije…) Pravi fjasko.

Napadi na vještice iz Rija dobijali su i dalje na zamahu.

Možda je jedan od najsramnijih tekstova hrvatskog novinarstva nastao upravo tokom tih napada.

U Globusu je osvanuo tekst Hrvatske feministice siluju Hrvatsku, potpisan čudnim potpisom investigativni tim.

Nakon tužbe vještica koja se razvlačila mesecima kolumniskinja Globusa, Tanja Torbarina obelodanila je ime autora.

Duže od jedne godine imena pet žena su razvlačena po štampi, na njima su zapravo crtane tako poznate i uobičajene mete za odstrel.

Uostalom, nešto kasnije, nakon bombardovanja SRJ vodeći kolumnisti u Srbiji crtaće mete na ovdašnjim feminiskinjama. Setimo se samo teksta Bogdana Tirnanića u Politici – Feminiskinje su gore od NATO generala i mizoginih napada Aleksandra Tijanića u Ninu.

Zagrebačke i ovdašnje veštice delile su istu sudbinu.

Ali, delile smo i prijateljstva.

Ni ratovi, ni režimi, ni poslušnici spremni da nacrtaju metu na čelu svake slobodne žene nisu nas razdvojili.

Imale smo snage da razgovaramo, da dešifrujemo ono što su nam poturali da nas razdvoje i zavade. Vesna Kesić je bila bitna osoba za opstanak i stalnost dijaloga između feminiskinja na balkanskom prostoru.

Imala je strpljenja, hrabrosti i snage da istraje na našem stalnom dijalogu.

Nalazile smo se zahvaljujući i podršci američkih, francuskih, engleskih, švajcarskih, norveških, italijanskih, nemačkih, ugandskih… feminiskinja na različitim tačkama planete. Postale smo etalon ženskog otpora ratu i nacionalizmu.

Vesna je desetak godina kasnije sa ironijom i humorom rekla da je uprkos naporima deklarisana veštica postala tek sa četrdeset pet godina.

Brojni su radovi, istraživanja, protesti sa potpisom Vesne Kesić uvek okrenuti ljudskoj svakodnevici, miru, ravnopravnosti.

Studija slučaja sela Španovica/Novo selo iz okoline Pakraca u kome više nema ni Srba, ni Hrvata ni inih, razotkriva razlike u viđenju i sećanju pojedinaca i grupa, aktera i svedoka sa jedne strane i ideologizirane oficijelne istoriografije sa druge strane.

„Predmet ovog istraživanja nisu događaji iz novije ili starije ratne i tranzicijske prošlosti, nego pamćenje i dinamika individualnog i kolektivnog sjećanja na traumatične događaje iz te prošlosti. Nije dakle riječ o pokušaju da se ustanove, potvrde ili korigiraju neke činjenice i okolnosti, već da se pokuša razumjeti što sve utječe na recepciju tih zbivanja i način na koji će biti zapamćena i prepričavana“ (Španovica/Novo selo – znalo se, nije se znalo? – Vesna Kesić).

Otišla je prijateljica, novinarka, publicistkinja, istraživačica, aktivistkinja jer sve to zajedno bila je Vesna Kesić.