Kritika čistog vakuuma

Osobnim primjerom mogu potvrditi – mogla bi reći hrvatska europarlamentarka – da se vladajući um izgradio u vladajući vakuum. Predstavljam živo svjedočanstvo sretnog ishoda hrvatske demokratske evolucije: kad nastupi vladavina Ničega, sve je napokon na svome mjestu.

Dubravka Šuica odrađuje svoje zadnje zastupničke dane u Europskom parlamentu, jer će uskoro, uz mjesečnu plaću od oko trideset tisuća eura, zasjesti na funkciju potpredsjednice Europske komisije zadužene za demokraciju i demografiju.

Nacrt zakona što se nedavno pojavio u nacionalnom parlamentu Poljske, po kojemu bi nastavnici spolnog odgoja mogli biti osuđivani na zatvorske kazne, bez sumnje je u izravnome sukobu s demokracijom, tj. s tekovinom o kojoj bi Dubravka Šuica, kao buduća visoka europska dužnosnica, trebala danonoćno brinuti.

Stoga je Europski parlament prije neki dan usvojio rezoluciju kojom se osuđuje poljski pokušaj kriminalizacije spolnog odgoja. Famozni nacrt zakona, naime, predviđa da se svakoj osobi koja javno promiče ili odobrava spolni odnos maloljetnika može izreći kazna do dvije godine zatvora, a u nekim slučajevima i dvostruko veća.

Protuzakonitima bi tako, osim nastavničkih, postale aktivnosti psihologa, aktivista, edukatora, zdravstvenih radnika, pa čak i roditelja ukoliko gaje liberalan odnos prema mladalačkom seksu, a da se i ne spominje kako bi, na primjer, veliki poljski pisac Witold Gombrowicz, da je kojim slučajem živ i da su predloženi paragrafi već na snazi, zbog svoga kratkog romana „Pornografija“ završio na podužoj robiji.

Možda i s takvom primišlju, rezolucija Europskog parlamenta kojom se osuđuje namjera konzervativno-zakonodavnog siledžijstva izglasana je premoćnom većinom, uz 471 glas za, 128 protiv i 57 suzdržanih.

No zastupnici HDZ-a, stranke u kojoj boravi i Dubravka Šuica, bili su suzdržani, i to nasuprot europskim pučanima, kojima formacijski pripadaju, a čiji su članovi listom glasali za rezoluciju.

Argumenti kojima su hadezeovci objašnjavali svoju suzdržanost bili su uglavnom nesuvisli; među njima su se najčešće isticali onaj da je rezolucija „ideologizirana“ i onaj da „obrazovanje treba biti u nadležnosti nacionalnih država, a ne Europske unije“.

Dubravka Šuica, međutim, uopće nije glasala! Pedantni izvjestitelji su raportirali da se u vrijeme glasanja pouzdano nalazila u sali, sjedila je na svome mjestu i glasala po svim točkama i amandmanima prije samog teksta rezolucije, te su zaključili kako je u odsudnom trenutku izvukla svoju glasačku karticu i – pravila se da je nema.

Naprosto je odlučila da ostane u parlamentu i ne bude tu. Prisustvovala je sjednici zato da bi bila odsutna. Donijela je odluku da ne odlučuje. Zauzela je stajalište da nema stajalište. Glasala je po liniji osobnog dezintegriteta. Hrvatski politički um ukazao se kao politički vakuum.

Možemo tek pretpostaviti kakve su se grozničave misli prije toga rojile u glavi Dubravke Šuice. Glasa li onako kako glasa većina – za rezoluciju – neće to biti milo njenoj matičnoj partiji, čija je kršćanska gorljivost, uključujući volju da se zakonskom silom utjeruju norme katoličkog ćudoređa čitavome društvu, sasvim slična kao kod poljskih uzora.

Glasa li pak onako kako glasa manjina – suzdržano ili protiv rezolucije – javno će obesmisliti svoju predstojeću funkciju, dužnost europske ministrice za demokraciju, jer podupire zakonski akt koji drakonskim mjerama ukida slobodu.

Ne, ne, najbolje je da je nema. Najbolje je da se oda nepostojanju i da u tome postojano ustraje.

Pa je to i napravila: kada se pred njom našao prijedlog dokumenta kojim Europski parlament osuđuje brutalni napad na demokraciju i slobodu, a s tim i mogućnost da glasa za ili protiv njega, Dubravka Šuica odlučila je da ne glasa. To je jedino što joj je u krajnje nezgodnim okolnostima palo na vakuum, jer bi sve drugo slutilo na nesnosne osobne gubitke.

Obje ponuđene solucije, učinilo joj se, mogle bi podrazumijevati polaganje glave na panj. Između glave na panju i glave na panju izabrala je, dakle, glavu u pijesku. Ili je to ipak panj na ramenima?

Sposobnost Dubravke Šuice da se – u momentu kada ni jedna od raspoloživih odluka ne odgovara njenim karijernim kalkulacijama – s lakoćom pretvori u Ništa, u svenazočnu odsutnost, uopće nije bagatelna. Naprotiv, to Ništa je temelj njezina političkog uspjeha, tekuće gorivo njenoga društvenog angažmana i socijalne adaptacije, koje će naposljetku rezultirati i dohotkom od oko trideset tisuća eura.

Ako je u svojoj bogatoj političkoj karijeri Dubravka Šuica išta naučila, to je da je vlastiti stav najbolje izložiti kroz neizlaganje riziku. Najbolje je poručiti: ja o toj kapitalnoj temi mislim ne misliti. Smatram da o tome ne smatram.

Kada reprezentiraš Ništa, nije li i pitanje formalne prisutnosti na sjednici Europskog parlamenta lišeno rezona? A ukoliko će kakav hrvatski sljedbenik Kanta služeći se njenim primjerom sročiti Kritiku čistog vakuuma, najmanje je treba brinuti. Uostalom, šta fali vakuumu? Prazna tikva, razne mogućnosti.

Buduća europska ministrica zadužena za demokraciju u rujnu je prošle godine, kada još nije bilo izvjesno da je čeka zanosna funkcija, glasala protiv rezolucije Europskog parlamenta kojom se poziva na aktiviranje kaznenog članka 7. europskog ugovora protiv Mađarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja slobode, iako su i tada europski pučani podržali rezoluciju.

Jednako je postupila i godinu dana ranije – u studenome 2017. – kada je usvojena rezolucija sličnog sadržaja protiv Poljske, s tim da je dan kasnije „revidirala stav“ i mailom zatražila od parlamentarne administracije da njeno „protiv“ izrečeno na sjednici preinači u „suzdržana“.

Kako god okreneš, buduća skrbnica nad demokratskim vrijednostima u europskoj vladi kontinuirano je podupirala protudemokratske inicijative najgorih europskih režima. Sada, kada joj je kvalitetno uhljebljenje nadomak ruke, to čini sabotirajući vlastito političko postojanje, praveći se da je nema dok je tu, tek da bi umanjila očiglednu političku blamažu i zadržala karijernu perspektivu.

To, međutim, ne govori gotovo ništa o Dubravki Šuici, već gotovo sve o političko-birokratskoj strukturi pod nazivom Europska unija, hipertrofiranoj nemani koja se zadnjih godina skoro isključivo bavi temeljitim proždiranjem nekadašnjih ideala. Hrvatska politička kalkulantica – Ništa u stranačkoj bluzi – na položaju potpredsjednice Komisije zasluženi je biljeg te regresije, razvoja što ga je Robert Menasse opisao kao „stvaranje crne rupe u kojoj nestaje ono što smo dosad smatrali demokracijom“.

Zbog toga i nedavno demonstriranu tehniku HDZ-ove uzdanice da izostaje dok je napadno nazočna treba uzeti u obzir u svjetlu njenoga budućeg resora. Jer čak će i ovlašno zainteresirani promatrač lako uočiti taj fenomen i ostati iskreno zadivljen: Bože dragi, kako je prazno mjesto na kojem Dubravka Šuica sjedi!

Nije li budućnost europske demokracije upravo ta korpulentna praznina, ta sveprisutna odsutnost?

A tu već asocijacije skreću od Kanta prema Sloterdijku, prema Kritici ciničnog vakuuma.