Most između građana i vlasti

Radi originalnosti svakako zaslužuje takvu predikaciju, ali iza te konvencionalne fraze skriva se veliki rad. Neiskazana ideja je da biblioteke nisu skladišta knjiga već oruđe demokratskog prosvjećivanja, čvorišta u kojima se prikupljaju, sistematiziraju, objašnjavaju i uspoređuju informacije. U umreženom društvu u kojem se informacijske veze pojavljuju ne kao usputna infrastruktura, već sasvim nova logika povezivanja i komunikacija, biblioteke nisu samo svjetionici i simboli prosvjećivanja.

One u lokalnoj zajednici znače puni više nego ikada, one su prostori okupljanja, života, institucije sa stručnim ljudima koji barataju tehnologijama informacija. Ne sjedi se u njima i ne listaju leksikoni već se pretražuje internet. Zato načelo da građani imaju pravo znati ostaje samo proglas bez biblioteka koje pohranjuju znanje. Ono što su zakoni i obaveze ona smatra ozbiljnim, te kada provede istraživanje, ne može nego uporno tražili da se i provode.

Navikli smo na sramotu da je uobičajeno tražiti da se zakoni poštuju, stručne preporuke slijede i obećanja izvrše. Ne zaključuje autorica olako ni bez dokaza, ali nije spremna, zato što sve nije kako je obećano, odustati i smanjiti oštrinu jednostavnog zahtjeva: tko želi budućnost u zemlji znanja ne smije skrivati informacije, već truditi se da se one koriste.

Ona kaže da su „knjižnice u svijetu već bave uslugama koje manifestiraju ovu njenu socijalnu ulogu. U društvu Srbije koje još uvijek prolazi teške i bolne procese reformi te procese demokratizacije – vidljiva je nedovoljna građanska informiranost, apatija, te u najvećem svijest da se politikom moraju baviti samo političari“.

Te dodaje „Povećana dinamičnost susreta građana raznih profila u knjižnici na teme koje nisu dio književno-kulturnog diskursa, već građanske participacije u vlasti svoje zajednice predstavlja prioritetnu zadaću javne knjižnice suvremenog doba“. Lijepo napisano i vizionarski točno.

U početnim dijelovima, uz vrlo preciznu terminološku analizu i metodološku ekspoziciju autorica iznosi i osnovnu tvrdnju: „Knjižnica – po svojoj prirodi demokratska institucija – služi društvu, tako što služi pojedincu – građaninu koji u njoj pronalazi mjesto za ostvarenje slobode izražavanja i neometan pristup informacijama.

Poštivanje demokratskih vrijednosti u sadašnjoj informacijskoj eri predstavlja povijesni trenutak u kojemu javna knjižnica treba redefinirati svoju ulogu iz tradicionalne u suvremenu. Istodobno, javna knjižnica je mjesto demokracije u njenom najširem značenju, a što podrazumijeva i povjerenje koje mora osigurati kod građana.

Značaj dobro i pravodobno informiranog građanina kao ključnog činitelja demokratskog društva (samo dobro obaviješten građanin može donositi odgovorne odluke u svom osobnom i životu zajednice) – predstavlja polazište ideje o suvremenoj knjižnici kao pristupnoj točki za lokalne službe. Time javna knjižnica gradi svoj novi identitet u 21. stoljeću kao društveno odgovorne ustanove u kojoj se ostvaruje socijalna pravda“.

Knjiga otvara dva temeljna pitanja: Hoće li bibliotekari prihvatiti izazov uvođenja novih usluga za građane? Hoće li nadležni za biblioteke prihvatiti biblioteke kao most koji spaja građane s lokalnim tijelima javne vlasti?

Optimizam koji izvire iz samih pitanja poticaj je za napore, ali, nažalost, stvarnost nije blistava. No kada se zamislimo nad rezultatima empirijskog istraživanja i kada se sjetimo kako se brzo funkcije i organiziranost, raširenost biblioteka mijenjaju, tada nam i ne ostane drugo nego predati se tom zanosnom oduševljenju i predanoj vjeri u napredak.

Ideje su sasvim praktične, optimizam utemeljen. Bibliotekari su spremni prihvatiti nove zadatke, tehnologije i odgovornost. Vlast, efektivna i praktična, treba se otvoriti predloženom partnerstvu.

Knjiga je vrlo vrijedno djelo. Nije zbirka riječi, tvrdnji i pasusa, već tekst za čitanje, napisan zanimljivo i poticajno. Izvrstan rad, stilski korektan i znanstveno distanciran od ideografskih referenci. Autorica je ozbiljno i zrelo obradila zahtjevnu temu. Knjiga će zacijelo biti često citirana i komentirana. Za svaku preporuku.

Autor je profesor na Pravnom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta