Biti rođen u Sarajevu, BiH i Jugoslaviji sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je privilegija. Bili smo djeca koja nisu mogla tumačiti Ustav iz 1974. i sve posljedice koje će proizaći iz njega. Nismo bili svjesni ni početka buđenja svih nacionalizama koji će kasnije krvlju, jadom i čemerom prekriti naše kasne tinejdžerske godine.
Moja sjećanja na djetinstvo počinju od sarajevskog naselja Grbavica, obdaništa 8. mart. Prva ploča koju sam dijelio sa sestrom bila je Ako priđeš bliže od Čole, oko koje smo se toliko svađali da je otac morao kupiti još jednu. Ići na utakmice naše Bosne bilo je posebno zadovoljstvo, a april '79. i doček naših košarkaša, evropskih prvaka, prvih u istoriji nekadašnje domovine, bilo je prvosuočavanje sa veličinom moga rodnog grada, koji će u svoj svojoj grandioznosti zasijatifebruarskih dana 1984.tokom Olimpijskih igara. Šta će nama Kića, šta će nama Praja, kad za Bosnu igraju Kinđe i Varaja -bila je prva navijačka pjesma koju sam znao sve do – Volimo Jureka više od bureka, koja je bila posvećena Juri Franku, prvom osvajaču srebrene olimpijske medalje na Bjelašnici. Godinu dana kasnije moje Sarajevo postaće prvak Jugoslavije, a Željezničar stići do praga sna i finala kupa UEFA protiv velikog Reala. Tada je, valjda prvi i jedni put, cijelo Sarajevo bilo u plavim bojama. Ujedinjeno u podršci sjajnoj generaciji Želje i Ivici Osimu.Gol nekog desnog beka mađarskog Videotona Čuhaija,samo tri minute prije kraja, doživljen je tada kao kolektivna tragedija.
***
Sada, kada pišem ovaj tekst koji trebam poslati gospodinu Radetu, čovjeku kojeg sam upoznao tek nedavno, a nakon dva sata srdačnog razgovora stekao osjećaj da ga znam cijeli život, razmišljam kako će veoma skoro biti obilježena 20. godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Dvadeset godina u kojima lutamo i tumaramo kao u nekom lavirintu naspram veličanstvenih i čarobnih desetak godina Sarajeva koje pamtim kao najsretniji period svog života.
***
U osnovnoj školi Branko Bane Šurbat bio sam odličan učenik, ali povučen, sa manjkom samopouzdanja zbog nekih glupih rožnatih okvira naočara i nezgrapnog izgleda, sve dok menastavnik srpsko-hrvatskog, moj dragi prijatelj Vjekoslav Vukadin nije pozvao da se pridružim njegovo glumačkoj sekciji. Daleko od toga da sam imao neki veliki talenat za glumu, ali putovanja i nastupi uz moje amatersko sviranje gitare, pomogli su mi da dobijem svoje mjesto u raji, u kojoj štreberi sa cvikama baš i nisu bili uvijek dobrodošli. Svoju kratku glumačku karijeru uspio sam krunisati i nekom titulom najboljeg mladog glumca amatera grada Sarajeva i malim peharom, koji je izgorio u ratu zajedno sa mojom školom.
***
Sarajevo je tada imalo svoje kodekse i nepisana, surova, pravila ponašanja i najgora stvar koja ti se mogla dogoditi je da ispadneš papak. Jedva smo čekali na svoj red da se počnemo okupljati na našoj fakši, sportskom igralištu obližnjeg Šumarskog fakulteta, na kojoj sam iznova svirao i pjevušio sa društvom tek desetak pjesama koje sam znao. Izlasci u grad su bili mogući tek sa 17, 18 godina, ali se i tada znalo za mjesta na koja izlaze starija raja, a za nas klince je postajalo tek nekoliko mjesta poput platoa ispred kultne diskoteke BB. Bilo je bitno čekati da dođe tvoje vrijeme. Naše vrijeme, nažalost, stiglo je isuviše kasno.
***
Kasnije ću u Drugoj sarajevskoj gimnaziji, pored onih iz osnovne, steći drugove za cijeli život… Davor, Kenan, Amir, Amar, Mehmed, Nikola, Dino, Edin, Reuf, Naris, Tomo… Ljude koje poznaješ obično razvrstavaš na poznanike i prijatelje. Oni su za mene još više – to su moji drugovi Dino, Reuf, Edin i Mehmed su mi ukazaličast da im budem kum na vjenčanju. I danas žive tu sa mnom u Sarajevu, u skladnim brakovima. Čini se da sam im donio sreću.
***
U Sarajevu seosamdesetih živjelo bezbrižno. Imali smo Bosnu i Grenobl, imali smo Olimpijadu… Imali Indexe, Dugme, Čolu, Kinđeta i Varaju, Papeta, Sarajevo i Želju… Pa Kusturicu, Nadrealiste, Audiciju, Pušenje, Jabuku, Orkestar… Imali smo UNIS, TAS i Golfove, Energoinvest je postajao gigant u svjetskim razmjerama, Famos je proizvodio motore za Mercedes, Fabrika duhana je proizvodila najbolji crveni Marlboro, iz punionice u Hadžićima smo pili svoju Coca Colu… Imali smo trgovinski suficit u razmjeni sa inostranstvom…
***
U redu, pamtim i vremena bonova za kafu, ulje, šećer, gorivo… Ali pamtim i Markovićev konvertibilni dinar kada si od džeparca mogao kupiti Marlboro, imati za gorivo i izlazak u grad, odlazak na ekskurziju… Činilo se tada da su teški dani iza nas i budućnost se doimala veoma uzbudljivom, ispunjena šarenim bojama i sa puno svjetline. Sjećam se predizbornog skupa Saveza reformskih snaga u prepunoj sarajevskoj Zetri. Svi su bili tu: Brega, Nele, Loša, Kusturica, Sidran… Tada se mislilo i pričalo da ko ne glasa za reformiste – taj je „papak. Koga god bi pitao za koga ćeš, svi bi redom govorili – za reformiste,naravno. Krajem novembra 1990.ispostavilo se da su papci bili u većini.
***
Anonimusi, ljudi koji su netom izašli iz zatvora, bilo zbog nekih političkih procesa, bilo zbog privrednog kriminala, iznenada su postali gospodari naših života i sudbina, ubjeđujući nas kako smo živjeli u mraku svih tih godina i kako sa njima dolazi svjetlost, zlatne kašike,Švajcarska…
***
Svi su, tih godina, htjeli biti dijelom Sarajeva. U Ulici Vase Miskina si mogao sresti Štulića, Šerbedžiju, Balaševića. Tijanić je pravio neke intervjue tih dana, Milić je pokrenuo YUTEL. Sarajevo je postajalo svojevrsno utočište od zla koje je nadiralo. Imali smo svoje pjesme i svoje snove. A, onda su ljudi iz mraka odlučili da upale svijetlo i nastao je mrak.
***
Cijela moja generacija po završetku gimnazije upisala je tehničke fakultete, dijelom zbog predispozicija koje smo imali i perspektive koju su ta zanimanja nudila, ali više zbog činjenice da je upis na te fakultete značio odlaganje obaveze služenja JNA. Eto koliko smo željeli rat i spremali se za njega. A rat je bjesnio dok smo mi naivno vjerovali da se to u našem Sarajevu ne može desiti. Pa čak i nakon prvih barikada i papaka sa čarapama na glavi smo govorili – „ma neće u Sarajevu puknuti, nema šanse“. A puklo je, najstravičnije i najkrvavije, na dan koji smo slavili kao datum kada je Valter odbranio Sarajevo, 6. april 1992.
***
Kada sam prvi put vadio ličnu kartu, susreo sam se, takođe po prvi put, sa kvadratićem u nekom formularu u kojem je trebalo upisati nacionalnost. Tada sam pitao oca šta smo mi. Objasnio mi je, vrlo oprezno, kako su mi djedovi i sa njegove i majčine strane bili Srbi, pravoslavci, ali da su uvijek bili na strani pravde, časti i poštenja. Ostavio mi je mogućnost izbora, a ništa osim opcije Jugosloven mi se nije činilo prihvatljivim. Ostao sam to i danas, iako pomalo prevaren, postiđen i izgubljen… Ostao sam to u svome sjećanju.
***
Otac Nedeljko je doktor ekonomskih nauka, u ono vrijeme funkcioner bivše KP, savezni ministar u Vladi SFRJ, uspješan privrednik, čovjek koji je čvrsto vjerovao u taj sistem ugradivši u njega najbolje godine svog života. Tih godina samsaznao i za porodičnu tragediju moje majke u kojoj su u „onom“ ratu četnici označili njihovu porodičnu kuću kao „crvenu“ i zajedno sa njemačkim koljačima zločinački pobili njenu majku i sestre dok je deda sa partizanima bio na ratištu. Nikada mi to nije pričala dok se prvi vampiri sa kokardama nisu pojavili u našoj novoj stvarnosti. Pojam četnik i ustaša i prije i tada i danas za mene će značiti sinonim za zlo i krv.
***
Ostali smo u Sarajevu… Otac, majka i moja starija sestra Helena. Zašto? Jednostavno, zgrada porodilišta, koje je bilo jedna od prvih meta u ratu, udeljana je od moje zgrade na Marijin dvoru tek par kilometara, a zgrade opštine gdje sam dobio rodni list tek par stotina metara. Tu su bili moji drugovi i ulice moga djetinstva. Sve što sam imao bilo je tu. Niko nas nije tjerao, ni da odemo ni da ostanemo.
***
Moja generacije nije željela rat, ali je surovim sticajem okolnosti postala njegov sudionik i možda i najveća žrtva. Uslijedile su godine velikih patnji, teškog preživljavanja, ali i preispitivanja. Nikada, ni tada, a ni danas neću sebi uspjeti objasniti kako se moglo desiti da 19. rođendan dočekam okružen prijateljima i izobiljem, a 21. sam, u uniformi, u rovu sa sendvičem i par cigareta u džepu. Otkud ja u cijeloj toj priči?
***
Jednog dana smo, kao vojnici, natjerani da za jednog lokalnog profitera cijelu noć kroz čuveni butmirski tunel prenosimo hranu i piće. Cijelu noć da bismo zauzvrat tek dobili nešto bolje uniforme, ali ne i hranu koju smo gladni, umorni i pogureni prebacivali iz ruke u ruku satima. Rat je prokleto i krvavo zlo u kojem šaka budala, idiota i luđaka dobije priliku da se surovo poigra za sudbinama, patnjom i nesrećom naroda i iz toga izvuče korist za sebe… Kažem ponovo- nadrealno i iracionalno. Dogodilo se- ne ponovilo se! Nikada i nikome! Moj obraz je ostao čist – a savjest mirna.
***
Nekoliko godina kasnije, sa svojim prijateljem, Sadatom probdio sam jednu noć u Tuzli. Otvorili smo se jedan drugome i tada mi je pričao svu patnju i golgotu kroz koju je sa svojom porodicom prošao u Srebrenici. Pričao mi je kako je trenirao fudbal i uvijekvolio da bira tim koji je slabiji. I sam sam bio takav. Da li je to što smo bili na istoj strani, u borbi protiv jačeg, bilo dovoljno da mu nakon svega pogledam u oči? Na kraju mi je rekao: – Da mi je neko tada, u paklu Srebrenice, rekao da ću opet moći normalno govoriti sa nekim Srbinom, kao što pričam sa tobom sada, ne bih mu vjerovao, ali, evo, tu smo i život ide dalje. Tu noć sam dobio neku vrstu potvrde da moj izbor nije bio uzaludan.
***
Nakon završetka rata počinje traumatično suočavanje sa novom realnošću, karakteristično za bivše vojnike. Za mene, to je značilo početak panične borbe sa vremenom, koja čini mi se traje i dan-danas. Sa dvadeset četiri počinjem ispočetka. Odmah nakon završetka studija, kao jedan od boljih studenata u generaciji, zapošljavam se u KLAS-u, najvećoj domaćoj prehrambenoj kompaniji,gdje sam radio 14 godina. Kao kruna moje profesionalne karijere došao je rad u OSLOBOĐENJU na poziciji generalnog direktora koju sam donedavno obavljao. To što sam Srbin u Sarajevu nikada mi nije predstavljalo problem. Naprotiv, uvijek sam imao podršku radnih kolega i poslodavaca.
***
Svega sedam mjeseci nakon završetka rata, opet putujem. Taj nemir,ushićenje i ponovni osjećaj slobode koje sam doživio kada sam prošao i posljednju krivinu iza Ploča, na putu prema Makarskoj i ugledao more pamtiću zauvijek. Moj prijatelj Fazla, koji je komponovao neke od najlepših ljubavnih pjesama za Montena i Crvenu Jabuku, u ratu je napisao stih:
Ja znam da ću te opet ljubiti, u garavom vozu za Ploče,
tek tad će se mir probuditi, kad zamiriše malo južnije voće.
***
Sjetio sam se tada svojih ljetovanja, ljubavi i prijateljstava…
Lagani maestral navlačio je tamu, kao zavjesu nad ovim parčetom Jadrana. Planeta je, škripeći, okretala još jedan krug. Crveni mjesec se promolio, lijeno i tromo, ocrtavajući linije obližnjeg arhipelaga, prijeteći pritom da svojom težinom potopi jedno malo ostrvo preko puta i potone zajedno sa njim. Taj prizor me je nasukao na grebene šutnje. Sjeta se, poput algi, lijepila namisli. Svjetionik u daljini je u pravilnim razmacima bacao svjetlost. Svaki slijedeći snop kao da osvijetli dio sjećanja. Jedna zvijezda se samoubilački stropoštala u ambis, ostavljajući za sobom posljednji i najsvjetliji trag. Zamislio sam želju. Stare ljubavi, daleki drugovi… Koje uvale su noćas utočište za vaše brodice?
Vjetar je odnekud donio pjesmu, poznati refren.
Neka nova mladost se opet ljubi skrivajući se od mjesečeve svjetlosti u sjenkama borova, zasmijani, bezbrižni, obećavajući nezaborav i pisma svaki dan i do slijedećeg ljeta…“
***
Školovanje na Bledskoj školi menadžmenta i druženje sa divnim ljudima sa prostora nekadašnje Jugoslavije mi je, prvi put nakon rata, vratio vjeru u život. Zauvijek sam zahvalan profesorici Purg i mojim prijateljima, Mateji, Mihi, Branetu, Anamariji, Miljenku, Mladenu, Vlasti, Ivi, Slađani, Željki… na iskrenom druženju, razmjeni znanja i, što je meni važnije, novim prijateljstvima koja traju i danas.
***
Postajem svjestan da je moja generacija možda i posljednja koja pamti i neka bolja prošla vremena vremena, ali još uvijek ima snage i volje da se bori za nekakoja će doći. Dijeleći iste ideje ovdje u Sarajevu sa mojim prijateljima iz Naše stranke … Danisom, Peđom Denisom, Albinom, Majom, Amelom, Indirom, Arijanom, Viborom, Nasihom… ali odnedavno i u Beogradu sa Nemanjom, Acom, Katarinom, Alenom, Vladom, Andreom, Doris, Tamarom i Marijom… sa Radetom, mojim novim beogradskim prijateljima,postajem sve veći optimista da je i neki normalan život opet moguć.
O sagovorniku
Srđan Mandić je rođen 1972. u Sarajevu, gde je završio osnovnu školu i Drugu gimnaziju. Sa kompletnom porodicom cijeli rat provodi u Sarajevu kao pripadnik Armije BiH. Nakon rata upisuje Ekonomski fakultet u Sarajevu na kojem stiče i zvanje magistra ekonomskih nauka iz oblasti marketinga. Dosadašnji radni vijek proveo je u kompanijama KLAS, SPRIND i OSLOBOĐENJE, obavljajući različite menadžerske funkcije sve do pozicije direktora preduzeća. Završio je General Management Programna prestižnoj školi za menadžment na Bledu, gdje je prošle godine primio i nagradu Alumni Achievment Award, za dostignuća u karijeri, društveni angažman i promociju aktivnosti škole. Živi i radi u Sarajevu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
