Radovan Zogović: O ličnostima i događajima

Književno veče Edvarda Kocbeka na Kolarcu 29. maja 1980. Za njega je Kocbek najavljen a nije prisustvovao. Sala puna.

– Mistik i katolik najoprečnijeg ubjeđenja.

Slovenci su 1941. godine formirali zajedništvo od svih mogućih grupa i političkih opredijeljenja i komunista. Bilo je pet grupa – tražili su da u svim organima pokreta bude pet predstavnika. Kada su uveli komesare u Narodno oslobodilačku vojsku, tražili su da u njoj treba da bude i pet komesara, svih pet partija ili grupa.

Prije Jajca održali su sastanak i odlučili da neće nikakvu ni staru ni novu Jugoslaviju. Da hoće svoju sopstvenu državu. I da se ne ide u Jajce. E. Kardelj je za to saznao i doletio u Sloveniju. Poslije svih silnih ubjeđivanja, pristali su da idu u Jajce, ali da tamo traže da Slovenija ima status konfederativne jedinice.

U Jajcu, bez ičijeg znanja, da nikog ne pitaju, samoinicijativno, tajeći, oni su iznenada sa tribine predložili Tita za zvanje Maršala Jugoslavije. To je stravično odjeknulo. Milovan mi kaže:“Vidiš, kakve smo mi budale! Od nas se niko ovoga nije sjetio.“ Slegnuo sam ramenima.

Tito je bio presrećan, ozaren. A, oni su mu time, u stvari, podišli. Pred povratak, Kocbek je već izabran za povjerenika za prosvjetu i kulturu, uskomešali se, traže sastanak sa Titom. On je bio u jednoj prostranoj podzemnoj pećini, na onom Jajačkom gradu.

Primio ih je, srećan što se sve dobro završilo. Kada su mu oni iznijeli svoje želje i shvatanja o budućnosti Slovenije, on im je rekao: „Idite vi samo u Sloveniju. To će se sve srediti poslije rata, u najboljem redu.“

Kocbek zbog toga tvrdi da su prevareni.

Kako smo mi već 1944. sredili svoj odnos sa zapadnim svijetom, sem još, donekle, ne i sa Amerikancima, Čerčil javno izjavljivao: „Mi ćemo naliti naše vino u Titovu mješinu!“, naš najveći protivnik u tom svijetu bio je papa Pije XII. Mi riješismo da Kocbeka pošaljemo u Vatikan. Računali smo da će on, kao zvanični ministar, a zagriženi katolik – lijevi, to najbolje uraditi. I mi smo ga sa Visa poslali.

Kada se iz Vatikana vratio, sa takvim neviđenim oduševljenjem pričao o papi, o Crkvi Svetog Petra, o svemu što je vidio… Mi ga pripitali što je uradio za našu stvar, odgovorio je:“ Ja sam toliko bio fasciniran Svetim Ocem da nijesam ni u pameti pomenuo partizane. To se, tamo, ne pominje!“

***

Vas je Krleža prvi objavio, poslije duže stanke…

o Miroslavu Krleži

(dugo, željeno, odnosom dubokog poštovanja)

– Pročitah u novinama, u Zagrebu pokrenut časopis Forum, i, kažu, da je to Krležin časopis.

Ja napišem jedno dugačko pismo Krleži. U njenu navedam da sam se dugo skanjivao da li da mu napišem ovo pismo. I da mu sve u njemu kažem. Ovo, za skanjivanje bilo mi je važno, pošto sam, inače, pravio neka sjećanja, viđenja o Andriću i Krleži, sa njima. Pa, ako mi i ne odgovori, biće mi to neki razlog.

Nije prošlo nekoliko dana, ja siđem dolje, ili sam se vraćao iz varoši, i izvadim iz sandučeta pismo. Pozadi piše: Miroslav Krleža, ulica i broj, Zagreb.

Uzmem ono pismo, dođem do stana i uđem. Ne smijem da ga otvorim. Vjera je u kancelariji. Sam sam…(sačuvao sam ga – imam ja od njega šest ili sedam pisama.)

Otvorim ga i čitam: Ništa bolje nijesam zaslužio kad sam se toliko „skanjivao“ kaže u pismu. No, da ja, kad mogu, dođem u Zagreb i da budem njegov gost, nekoliko dana u njegovom domu, kao što je on toliko puta bio gost u Vašem mnogo gostoprimnom domu“. Tu je i adresa i broj kućnog telefona.

Ja sam, radi želuca, svakog ljeta išao u Rogašku Slatinu, sve dok nijesam dobio pritisak, pa i tog ljeta pođem. Vjera je u Zagrebu imala oca, ja odsjednem tamo. Predveče se javim telefonom Krleži.

– A gdje ste Vi? Čekajte tu, sad ću ja da pošaljem za Vas svoga šofera. Kad sam stigao u njegov dom, sjeli smo i puna dva sata ja sam mu pričao o sebi. On je ćutao, ništa mu sa lica nijesam mogao pročitati. Nepomično. A, onda:“ – I vi ste toliko godina ćutali, nijeste mi se javili. Bolje nijeste ni zaslužili“.

– A što biste Vi, Krleža, mogli da uradite za mene, i da sam Vam se javio! On stade, zamisli se i reče: – Bar bih sa sebe skinuo moralnu odgovornost, za Vas.“

Kako mi je, u onom pismu, rekao da to nije njegov časopis no da je Forum „tramvaj na koji se svi kače“, ali da je istina da u tom tramvaju i on ima svoje mjesto. Sad mi reče da mu ostavim dvadeset pjesama pa da on pogleda, jer se on ne može zalagati za „nešto u šta ne vjerujem“, a ja da idem u Rogašku Slatinu.

Krajem jeseni biće u Beogradu kongres Partije i on mora doći na Kongres, pa će me za vrijeme kongresa posjetiti, jer će na samom Kongresu tražiti dozvolu za moje objavljivanje. I mi se rastasmo.

Krajem novembra, mislim, bio je Kongres u Beogradu. Prolaze dani kongresa, a meni se niko ne javlja. Prođe Kongres a Krleže nema. Znam da je na Kongresu.

Ja i to istrpim, naučio sam.

Tada je kod nas bila jedna moja bratanična iz Peći, učila neki šnajderski kurs i tu stanovala. Uđe ona jednog prepodneva, oko podne, u moju sobu i razrogačena: “ Striko. Jedan veliki, debeli čovjek je u vratima, traži tebe i neće da uđe dok ti ne dođeš!“ Ja sam, odmah, znao ko je. – A on neće da uđe dok ja ne dođem? “ Kaže, da ne zna hoću li ga puštiti u kuću.“ Uđosmo.

Razgovor poče, vedar, on raspoložen. Dobio je dozvolu.

Rekli su mu da oni nemaju ništa protiv objavljivanja. I pređosmo na odabir pjesama koje sam mu ostavio. On je odabrao deset. No, nema „Jablana“… Zašto? „Nemojte, Zogoviću, to ne, sada.“ Nema „Masline“… Pa kako to? „Neka ona još sačeka.“ Sve je on razumio, i one skrivene packe, onaj skriveni ujed. Ja se bunim, a on navodi iz „Masline“… Pa, ona „grize kamen“. Neka sačeka…

Sljedeći mjesec iziđe Forum, mojih pjesama nema. Opet ništa. Januarski se ne pojavi. Saznah da su u zakašnjenju i da će izići dvobroj januar-februar, treba čekati još mjesec dana, ili dva, možda. Ja neću da se javim Krleži. A zašto…I odjednom stiže telegram. Veliki, veliki, ovoliko ispisano, od njega.

Dobro, on je to izdiktirao sekretarici, ali, molim te, on je meni, pun oduševljenja i strepnje javljao da moje pjesme idu u sljedeći broj. Shvatio je on moju strepnju, a i ja njegovu.

Za „Prkosne strofe“ mi je rekao: „Znate, Zogoviću, treba ponovo da ih izdate. One su se pojavile 47. i odmah sklonjene, povučene, njih ne znaju čitaoci. Zašto ih ponovo ne objavite.“ Ja sam to odbio.

Poslije je vidio Isakovića i rekao mu: A, zašto vi Zogovića ne objavite?“ Pa su oni došli kod mene i rekli „dajte nam knjigu.“ I tako je izišla „Artikulisana riječ“

Ovo sa „Prkosnim strofama“ ispričat ću ti:

Izišle one 47. i ja putovao u Zagreb. Riješio da odnesem Krleži. On je, tada stanovao u vrlo malom stanu – predsoblje, jedna velika soba i kuhinja. Ja se prijavim i sluškinja otide da me najavi. U međuvremenu ja, kakav sam, spazim jednu veliku vazu i u njoj živo cvijeće. Podignem vazu I gurnem ispod nje knjigu.

Poslije, kada je sluškinja pravila veliko čišćenje, pronašla je i odnijela Krleži. „Gospon, gospon, neka knjiga pod vazom!“

Krleža nije bio od onih koji su drugima dijelili komplimente. NJemu se metanisali.

Jednom sam došao kod njega, Leksikografski zavod, tamo je bio neki gost. Upoznaje nas – Zogoviću, zar Vi ne znate Frangeša? Ja ga pogledam, pružim ruku, upoznasmo se: – Mnogo lijep čovjek, zgodan, za jednog književnika.

– Zogoviću, ali on je dobar čovjek!

Frangeš ustade, presamiti se u pasu, savi do zemlje i kaže: „Za sve što sam, za sve što imam, mogu samo da zahvalim Vašoj neizmjernoj milosti. Ja sam za sve samo Vama zahvalan!“

Tada mi se smučio – Krleža. On ničim nije dao na znanje da mu je to mrsko.

***

***

Dao mi je Lalić „Sam sobom“ – tanušna knjižica – plaketa

o Mihailu Laliću

– Da, upoznali smo se prije rata. Bio je on organizovan. U Beranama je bio član Sreskog komiteta, kad je bio tamo. U Beogradu je učestvovao u svim studentskim demonstracijama. Milivoje Đilas mu je bio najbolji drug, i on meni reče da se sastanemo. Ja dam pristanak i dođe do toga. Mihailo povučen, zatvoren u sebe, povijen, nekako zaplašen. Dođe, pa ga nema po pola godine, pa i cijelu godinu. A i ja sam bio veoma zauzet, poslom u Partiji, pa u uređivanju Naše stvarnosti, svakog broja, a da bi od nečeg živio, davao kondicije i to mi je najteže padalo, tako da smo se rijetko viđali.

Kad je počeo rat, on se 3-4 mjeseca odmetnuo u Vasojevićima, potpuno sam. Onda ga prevlaste da se preda i da mu neće ništa uraditi, nego neka piše doma. I on se preda, samo je pištolj imao, pušku nije.

Ostave ga na miru 3 mjeseca pa mu sve pokupe, i njega, i osude po Zakonu o zaštiti Države (pod Italijanima!) na četiri godine zatvora u Kolašinu. 1943. kapitulirala Italija, NJemci ih sve pokupe i prebace u Solun, u lager.

Iz lagera je pobjegao u jesen 1944. godine.

Tamo se namučio. Pisao je, opet, neki roman, ležeći na podu, a kad je pisao stalno je pušio. Morao je da prodaje obroke sljedovanja za cigarete. Jako je smršao. (Poslije su mu utvrdili da je tada preživio i infarkt.)

Neki četnički ljekar, tamo su bili i četnici, opomenuo ga je da će tako brzo umrijeti. A bili su, u lageru, i neki hercegovački batinaši, koji su na njega se okomili.

U lageru se teško živjelo. On nije ni gaća imao.

Kako su radili na pakovanju nekakvog grožđa, iz vagona u male džakčiće od finog bijelog platna, riješi da jedan džakčić ukrade i napravi od njega gaće.

To i uradi: kada probuši ćoškove i pretvori u nogavice, onaj otvoreni kraj zaveza oko stomaka. Nastade muka: na svakom džakčiću bila je utisnuta njemačka firma I veliki crni orao. On onoga orla okrene na zadnjicu. Kako je to Grčka i vruće vrijeme, zatvorenici se negdje od te vrućine razgolite. Skine i on pantalone, a onaj njemački oro na zadnjici. Jedva se spasao, spasao ga je jedan moj brat od tetke, četnik.

Drugi put, opet, došla Nedićeva grupa oficira da vrbuje u lageru dobrovoljce za Nedićevu vojsku. Ko njima pristupi odmah izlazi iz lagera. Komanduje: ko će sa njima na jednu stranu, a ko neće na drugu. Ostade sam i priključi mu se jedan četnički oficir. Ovi, drugi, reže na njih dvojicu, a Mihailo će njima: – Idite, idite, a za dva mjeseca potjerat će vas Crvena armija da se nećete moći zaustaviti! (Tako je i bilo.) Oni se nakostriješe da ga rastrgnu. Tada se iz one Nedićeve grupe izdvoji glavni i priđe Laliću. Svi očekuju da otkopča futrolu i iz pištolja ga ubije na licu mjesta.

On priđe, pruži mu ruku i reče: – Čestitam! Ja volim hrabre ljude. Poslije je prešao da održava NJemačko groblje u Solunu.

Odatle je pobjegao i priključio se grčkim partizanima.

Jedna istinita životna priča – kao anegdota o Laliću.

Majka mu je umrla kada je bio od 3-4 godine. Otac se ponovo oženio, maćeha nije dobro postupala prema njemu. A ni otac…

Završi tri razreda gimnazije, i kud će šta će, para za dalje školovanje nema. Čuju, maćeha i otac, da na Cetinju ima Bogoslovija i da je tu sve besplatno. I pošalju ga tamo.

Na tim prijemnim ispitima on, nekako, prođe sve, ali pjevanje nikako. On to ispriča direktoru škole, pa se pouzda da će i to srediti.

U školi su bile stepenice sa ogradom-držačima drvenim, a ti se držači sjaje od izlizanosti. Vidi on kako djeca sjednu na one držače, pa se sjedalom klize. On gleda, gleda, pa ne moga da odoli – sjedne i sfulja se, jednom. U tom trenutku se pojavi direktor škole i vidjeći šta radi, grakne na njega: „… a ti si taj što hoće da se upiše… Marš napolje!“

I tako on „završi“ bogosloviju.

No, pričao mi je da nosi veliki grijeh. Evo zašto: Kada je izašao, izbacili ga, iz škole, bez pare za konak, nije znao šta će po Cetinju. Dok je bilo šetača i osvijetljenih prozora, on je šetao. Kad to prestade, on se prikuči jednoj kafani, između njenih osvijetljenih prozora, u mraku, skloni se.

Tu ga nije bilo strah i riješi da tu prenoći. Kako su gosti sve više izlazili, kafana se isprazni. Gazda iziđe da na prozorima sklopi kapke, naiđe na njega i pripita ga šta tu radi i ko je. Lalić mu objasni da je đak i da nema za konak. Gazda mu reče da uđe u kafanu i na onom velikom astalu legne i prenoći. Lalić ga, poslije, nikada nije potražio niti svratio. On to smatra svojim velikim grijehom.

***

1984.9. januar

Danas, oko 15,30 Vjera pozvala i zamolila, ako smo slobodni da dođemo u 18 časova. Da ostanemo sa Radovanom, dok ona i Mirka obave neku neizbježnu posjetu.

Tražim priču, da je ja pričam, da se on ne zamara. Nevažne i lake teme. Ne uspijevam mnogo. Ipak, napravi onu „svoju“ grimasu. Nešto od razgovora prihvata. Osjetim da ga „svrbi jezik“: Andrić – I. Sekulić – Krleža, opet…

Na Andrića:

– Četiri poslijeratne godine često smo bili zajedno – prijateljovali, kaže. Nikada mi nije pomenuo ono pismo Svetislavu Stefanoviću.

Priča o testamentu – čista izmišljotina. Ministar kulture Srbije poziva se na telefonski razgovor – i to je zakoniti testament. Za svjedoka uzima… koji je sve to čuo – telefonom.

Vera Stojić posjetila ga, u bolnici, kad je Andrić došao svijesti:- Šjor Ivo, sada kada ste bolje, ja ću pozvati notarijusa pa da sastavite testament. Znate kako je, da se oko tih velikih para posle na svađaju.“ Andrić, njoj: „O, meni je sad bolje. Ko zna koliko ću još živeti, A meni trebaju pare.“ To je sve!

Vera Stojić je vanbračna kći patrijarha Brankovića, koji se bio slizao sa Mađarima. Poslije njegove smrti, majci Verinoj, data je penzija. Od toga se Vera školovala i izdržavala.

Neobično marljiva i radna žena. Naučila nekoliko jezika. Negdje, u mladosti, bila neka veza između nje i Andrića. Sentimentalna. Poslije to prešlo u potpunu odanost i poslušnost. Andrić je to koristio u prikupljanju građe, sređivanje rukopisa, redakciji.“

Za Isidoru Sekulić:

– Znao sam se s njom iz studentskih dana. Čitali smo u Fizičkoj sali. Fašistički Studentski list, Popovića, donio izvještaj kako „Srpska Atina Palada čita sa razdrljenim Radovanom Zogovićem.“

U tom periodu, ona nije usvajala ničiju političku ideologiju. Nikome nije smetala. Poslije rata sprijateljila se sa Vjerom – u Kulturi, prevodi, korekture, redakcije… Vjera ima hrpu njenih pisama „ljubavnih“ – sa smiješkom komentariše.

Zogović je, poslije rata, dobio na korišćenje automobil, kojim je i šofirao. Poslije završetka svog radnog vremena, obično, svrati po Vjeru i Isidoru Sekulić u Kulturu, pa kući na Dedinje, put svakidašnji.

Jednog dana zaustavi auto na uglu Prizrenske i uzme Andrića, koji je tu čekao, po dogovoru idu kod njih na ručak i razgovor o rukopisu pripovijedaka, koje je Andrić dao Zogoviću, da pregleda.

( „Zašto Vi meni dajete. Ja sam za Vas diletant u literaturi.“ Andrić:“ Ja Vam dajem da sve pre štampe Vi pogledate. Vi ste komunist i ja hoću da ovom knjigom uspostavim most k vama.“)

Kada je auto zaustavio na domaku Andrićevog stana, Isidora je ustala, sa mjesta pored Zogovića, prešla kod Vere, pozadi. Uzeli su Andrića i krenuli prema Dedinju, kući. Kod kružnog kretanja – Zvezde, Zogović je vozio lijevo a dom Isidore Sekulić nalazio se desno. Predložio je da svi pođu na ručak kod njega. Ona je to kategorično odbila i tražila da zaustavi auto. Zogović je predložio da je, kao i obično, odveze do njene kuće.

Ona je odbila. „Gospodine, otvorite mi vrata!“ Zogović joj je otvorio vrata. Pri izlasku iz auta, revoltirano, snažno tresnula vratima. Brzo se udaljila. Drugom prilikom, Zogović je pripitao za takvu ljutnju. „Vi mene da zovete na ručak sa onim jezuitom!“glasio je , i tada, srdit odgovor. Nijesu mu poznati uzroci takvog njenog odnosa prema Andriću. Ne sjeća se da je u u poslijeratnom periodu nešto o njemu pisalo.

Druga priča o Isidori Sekulić

Odmah poslije rata raspisao se zajam za obnovu zemlje, i pisci su upisivali.

Isidora Sekulić pozvala je Radovana Zogovića: ima ušteđenih 200 hiljada dinara i da ih sve upisuje. – To je 1947. bila pozamašna para.

U Savezu pisaca dogovore se da prirede skup na kojem će se pisci pozvati na upis zajma. Isidora Sekulić izjavi da želi da na skupu govori.

To se Zogoviću veoma svidjelo i dogovori sa predsjednikom Saveza pisaca, Milanom Bogdanovićem: On da otvori skup, da se ne drže duge govorancije, da d? riječ Isidori Sekulić.

Kad je došlo do skupa, u punoj sali, M. Bogdanović ga otvorio i počeo sa govorancijom. To se oteglo. Zogović je primijetio da Isidora Sekulić postaje nervozna, da na nekim papirićima ispred sebe, nešto precrtava. M. Bogdanović i dalje, samovoljno, držao govoranciju a ona sve papiriće zgužvala i bacila na patos. Ustala i izašla.

– Napisao sam na je jednoj ceduljici Desanki Maksimović da vidi što je sa gospođom Isidorom . Desanka je izašla i nije se vratila. Onda sam je izišao, popeo se uz stepenice u službene prostorije Saveza, tamo zatekao gužvu. Prišla mi je Desanka: „Gospođici Isidori pozlilo je. Dobila je srčani napad!“ Vidio sam o čemu se radi, pozvao Vjeru, rekao da autom dođe i smiri gospođicu Isidoru. Tako je i bilo. Vjera je brzo došla, povela je u auto i utješila.

Vratio sam se u salu: M. Bogdanović, i dalje, drži govoranciju na osnovu teza, koje je Isidora napravila i njemu kao organizatoru pokazala.

Isidora Sekulić, inače, prema Desanki Maksimović ponašala se grubo, uvredljivo: „Lako je Vama, gospođice, Vi ćete i uz ovu vlast, kao i uz sve do sada!“

Desanka se nikada nije suprotstavljala u takvom odnosu.