INTERVJU Nele Karajlić za Danas povodom 40 godina ZOI 84: Olimpijada nam je bila oblik raja u kome živimo oročeno na 15 dana

Svedok najvećeg sportskog događaja u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji pre tačno 40 godina, dr Nele Karajlić (tih dana još uvek poznat i kao Nenad Janković) kaže da mu i danas ti dani u Sarajevu izgledaju kao bajka, ne samo zbog zimske idile i spektakla, već i zbog poslednjih lepih godina u državi koje više nema.

Olimpijski plamen prošao je iz Grčke do stadiona „Koševo“ čak 7.000 kilometara, obilazeći usput sve republike, narode i narodnosti Jugoslavije. Sarajevom je tih dana prodefilovalo 1,272 sportista iz 49 zemalja.

Zvaničan podatak kaže da je prodato čak 250.000 ulaznica, zbog čega i danas ZOI 84 važe među najposećenije olimpijske igre. Čuvena maskota Vučko krasila je kao poster ili figura skoro svaki dom Jugoslavije, mnoge retrovizore automobila i stakla prodavnica i robnih kuća.

Država je u ovu zimsku idilu uložila 142 miliona američkih dolara (u današnjoj vrednosti oko 490 miliona).

Mada je to cifra koja je zvanično potrošena samo u godini organizacije, dok se procenjuje da je od 1981. do kraja Igara uloženo skoro milijardu dolara. Najuspešniji takmičar bila je Maria-Lisa Hamalainen iz Norveške sa 12 osvojenih medalja.

Čast Jugoslavije odbranio je Jure Franko koji je osvojio srebrnu medalju u veleslalomu.

Koje je vaše prvo sećanje na ZOI 84 u Sarajevu?

– Olimpijada je nama izgledala kao neki poseban oblik raja u kome svi mi živimo oročeno na petnaest dana. Mi jesmo bili mladi, ali nismo bili naivni, i znali smo da je to sve što se oko nas dešava jedna nerealna utopija koja ima ograničeni rok trajanja. Ipak, sa koliko god svijesti i razuma posmatrali jedan ovakav veliki događaj, on na vas ostavlja dubok utisak, ostavlja vas bez daha. Teško da bi ga zamijenili za bilo kakvo drugo iskustvo. To je vrijeme koje vam se duboko ureže u sjećanje i koje ne biste mijenjali ni zašta.

Kakva je bila atmosfera u gradu i koliko dugo je „olimpijski duh“ vladao Sarajevom pre i posle ZOI 84?

– Noć pred otvaranje pao je ogroman snijeg, što kod nas, u Sarajevu, i nije bilo nešto neuobičajeno. Sjećam se sarajevskih i jahorinskih noći u kojima si mogao da gledaš kako snijeg pored tebe, raste poput poplave. Tako je bilo i tog februarskog dana. Strah da će se Olimpijada održati na zelenim livadama pretvorio se u strah da se nigdje neće moći mrdnuti od snijega. Mnoga takmičenja promijenila su termine. Muški spust, koji se u to vrijeme obično vozio dan pred zvanično otvaranje, na kraju se vozio posljednjeg dana takmičenja. Sarajevski humorista Adi Muladbegović je tu noć, na sarajevskom dnevniku, za te, iznenadne sniježne padavine, čestitao organizatoru.

Bojan Križaj, Mateja Svet, Boris Strel… oni od kojih se najviše očekivalo su najviše razočarali. Jedinu medalju (srebrnu) osvojio je Jure Franko. Šta mislite da je bilo presudno i koliko je uticao pritisak što mora pred domaćom publikom da se napravi maksimum?

– Istini za volju, niko od naših skijaša nije bio neki izraziti favorit, kao što je to danas, na primjer, Đoković. I Bojan i Mateja i Boris bili su u vrhu svjetskog skijanja, ali je pored njih bilo još najmanje desetak skijaša istog kvaliteta. Samo njihovo učešće među prvih petnaest bio je veliki uspjeh za nas. Ipak Jure je postao najveća zvijezda Olimpijskih igara. On je, mimo svih očekivanja, došao do srebra u disciplini koja nije bila toliko atraktivna za nas, ljubitelje skijanja. Veleslalom, to je neki oblik spuštanja niz padinu između spusta i slaloma. Nas četvorica napravili smo veliki transparent na kome smo napisali „Volimo Jureka više od bureka“ i krenuli na Bjelašnicu. Spomenuo nas je i Dragan Nikitović u direktnom prenosu veleslalomske druge utrke. Bio je to prvi umjetnički akt Novog primitivizma kojeg je vidjela cijela Jugoslavija. Trideset i kusur godina kasnije, imao sam prilike da, na Jahorini, upoznam Jureta Franka. Naš razgovor je ličio na razgovor starih drugara iz nekog vremena koje samo mi poznajemo.

Među najvećim zvezdama bila je Katarina Vit, koja je plenila pažnju na ledu i van leda. Koga još pamtite, za koga ste osim za naše navijali i koga su Jugosloveni od drugih takmičara tada podržavali?

– Nije postojao neki poseban kriterij, naročito ne politički određen. Katarina Vit je bila apsolutna zvijezda Olimpijskih igara, ali za taj uspjeh treba da zahvali svome izgledu i stilu klizanja, a ne zemlji iz koje dolazi (DDR). Meni su najveće zvijezde bili hokejaši SSSRa. To je bio pravi dream team. Tretjak, Larionov, Kasatonov, Homutov, Makarov, Fetisov… Strašno! Ta ekipa je u potpunosti promijenila izgled američko-kanadske profesionalne lige, NHL. Zbog Makarova mijenjan je i sistem dodjeljivanja nagrade novim igračima u NHL-u.

Koje ste discipline gledali uživo?

– Ja sam stanovao blizu Zetre i Stadiona Koševo, pa mi je bilo blizu da ujutru odem do piste za brzo klizanje. To niko živ nije gledao, pa sam lako dolazi do karata. Svakako da mi je najuzbudljiviji bio odlazak na Bjelašnicu, gdje smo gledali Franka u njegovom srebrnom veleslalomu. Gledao sam i par utakmica hokeja. Jugoslaviju… protiv Italije. To je jedina utakmica koju smo pobijedili. Gledao sam i derbi između Sjedinjenih država i Kanade. Koliko se sjećam, Kanada je pobijedila. Čini mi se da smo na toj utakmici samo nas četvorica bili Jugosloveni! A Zetra je bila prepuna.

Olimpijada u Sarajevu poklapa se i sa objavljivanjem prvog albuma Zabranjenog pušenja „Das ist Walter“ i polaska na turneju na kojoj ste imali 60 koncerata po Jugoslaviji (kasnije će se te godine i u Rijeci dogoditi čuveno „crko Maršal“). Koliko su se tih dana preplitali uspon Pušenja i duh olimpijade, ako je uopšte prihvatljivo povezivati te dve stvari zajedno?

– Pušenje je bilo u studiju za vrijeme Olimpijade. Snimali smo „Das ist Walter“. Ostatak Sarajeva je radio za Olimpijske igre. Par mjeseci nakon njenog završetka krenula je Top lista nadrealista, pa zatim je izašla i prva ploča Pušenja. Nekako se sve složilo. Nema sumnje da je sama olimpijada privukla veliku pažnju jugoslovenske javnosti ka Sarajevu. Ali to je bilo ujedno i zlatno doba druge generacije sarajevske pop škole. Svoje prve albume izbacili su, osim Pušenja, i Plavi Orkestar, Valentino, Elvis j Kurtović, Merlin, Hari mata Hari, sve u tih nekih dvanaest mjeseci. Čak je i Dugme uzelo Tifu, pjevača koji je pripadao našoj generaciji.

Da li se slažete s onima koji tvrde da su sahrana Tita i ZOI 84 dva najbitnija događaja u istoriji SFRJ?

– Ne mislim da je tako. Olimpijada jeste važna kao dio svekolike jugoslovenske popularne kulture, i kao važan sportski događaj, ali ne kao nešto što je moglo da odredi putanju te lijepe zemlje. Sa Titovom smrću to je već nešto drugo. Ona je značajno uticala da kasnije događaje. Postoji teorija koju mi je onomad rekao pokojni profesor Dušan Bataković, a koja je vezana za Jugoslaviju i njenu sudbinu. Ona je, veli profesor, imala dva peha. Staljin je živio prekratko, a Tito predugo! Drugim riječima, da je Staljin dogurao još deset godina, Tito bi vjerovatno bio prinuđen da, praveći otklon od Sovjetskog saveza, potpuno pređe na parlamentarnu demokratiju. Da je Tito umro deset godina ranije, u vrijeme vrhunca hladnog rata, nikome ne bi palo napamet da razbija Jugoslaviju, da čačka mečku na Balkanu. Olimpijada nema veze ni sa jednom ni sa drugom nesretnom činjenicom.

Kakve su bile bezbednosne mere i da li je uopšte postojao bilo kakav strah po pitanju bezbednosnog aspekta? Verovatno je teško napraviti poređenje s današnjim vremenom kada svaki veliki događaj moraju da prate armije bezbednjaka.

– Ja se uopšte ne sjećam ničega što podsjeća na bezbjednost. Ulazili smo na borilišta normalno, sa kartama u rukama, kretali se ulicama bez ograničenja, niko nas nigdje nije pregledao, niti je postojala neka vidljiva prisutnost milicije. Ili se, barem, ja toga ne sjećam. Ni na aerodromu nije bilo pregledanja rendgenom, a kamoli u gradu. Ta vrsta kontrole, tenzije, pregledi, rendgeni… to je sve došlo sa kapitalizmom i ulaskom u dvadeset prvi vijek. Sjećam se da je Šeki, naš bubnjar, vozio kineskog ambasadora ili već nekog koji je visoko pozicioniran u kineskoj ambasadi. On ga je dovodio u studio na snimanje naše ploče. Nikada niko nije pomislio da se tom važnom Kinezu može dogoditi neko zlo i da bi on trebalo da ima pratnju. Ni Kirk Daglas nije bio okružen tjelohraniteljima. Prevaru konobara otkrio je neki naš čovjek koji je sjedio za njegovim stolom.

Da li je išta tada ukazivalo da za manje od 10 godina ništa neće biti isto i onako kako je tada bilo u Sarajevu?

– Mi smo bili i premladi i politički nepismeni da bi pomislili o mogućnosti da će poslije ovakvog raja zavladati najcrnji pakao, i to za samo osam godina. Tek par godina nakon olimpijade, mi smo o tome počeli da razmišljamo. Druga i treća serija Nadrealista je, manje ili više, govorila o tom scenariju koji nas je sve skupa zadesio. Da li je Olimpijada mogla da spriječi rat, naravno da nije. Da li je moralo doći do rata, naravno da nije. Ko je pobijedio u ratu? Niko! Samo je izbjegnuti rat, dobijen rat!

Da liste iz Sarajeva uspeli da poneste nekog Vučka, koga je imala maltene svaka kuća u Jugoslaviji?

– Jedinog Vučka kojeg sam imao bio je onaj koji je dugo vremena krasio flašu Sarajevskog piva. Znači u frižideru sam uvijek imao najmanje desetak komada. Kako sam prešao u Beograd, bio sam prisiljen da promijenim pivo koje pijem. Vučko je otišao u istoriju. Mislim da Hotel Bistrica na Jahorini ima najviše artefakata sa Olimpijskih igara. Tu se mogu vidjeti sjajni posteri Ismara Mujezinovića i Vučko u hiljadu poza.

Koliko je stranaca bilo tih dana u Sarajevu, koje zemlje su imale najviše navijača?

– Grad je bio prepravljen strancima. Mogao si da čuješ sve jezike svijeta. Sarajevo je bilo pravi mali Babilon. Sjećam se da su neki Ameri stalno dolazili u naš kafić gdje su se skupljali Novi primitivci i da smo sa njima zbijali šale. Jedna od tih šala našla se i u prvoj seriji Top liste nadrealista. To je onaj skeč u kome stanoviti Rizo prodaje bogatom Amerikancu gradsku vijećnicu. Rizo nije uspio prodati Vijećnicu bogatom Amerikancu, ali je zato neki nesretni konobar ojadio Kirka Daglasa na večeri u jednom sarajevskom restoranu naplativši mu večeru deset puta skuplje nego što je ona zaista koštala. Mislim da je u pitanju bila neka tobožnja zabuna između dinara i dolara. Hiljadu ovoga ili hiljadu onoga… Izbio je veliki skandal, restoran je zatvoren, a konobar izbačen sa posla. Kirku se izvinuo lično Branko Mikulić, najjači bosanski političar u to vrijeme i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Nakon tog događaja taj smo restoran zvali „kod Kirka“.