Od Svetislava Pešića preko Dirka Novickog: Kako je nemačka košarka prešla put od autsajdera do šampiona sveta? 1Foto: EPA-EFE/FRANCIS R. MALASIG

Nakon senzacionalnog trijumfa u Manili, traga se za korenima nemačkog košarkaškog uspeha. DW piše kako je to pošlo za rukom zemlji gde je košarka rubni sport koji malo ko prati?

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johanes Timan zapravo nije ni znao šta da kaže o onome što se dogodilo nekoliko minuta ranije.

Upravo se završilo finale prvenstva sveta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je sa kolegama iz nemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u vazduh podigao zlatni pehar.

Timan je u nedelju postao prvak sveta. I nakon toga stao pred kamere, s osmehom od uha do uha, te rekao: „Neverovatno, jednostavno neverovatno. Ne mogu da verujem, uopšte ne shvatam šta se upravo dogodilo. Jednostavno da čovek ne poveruje. Fu**ing World Champions!“

Put od deset godina

Ne treba da čudi što je Timan imao problema da kaže išta drugo osim „neverovatno“. Jer, kako uopšte opisati neočekivani istorijski uspeh? Nemačka je po prvi put prvak sveta.

Trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u reprezentaciji Nemačke, a pre svega u nemačkoj klupskoj košarci.

Ako je put krčen još kad je Svetislav Pešić 1993. sa Nemačkom postao prvak Evrope, ako ga je dodatno prokrčio individualni uspeh Dirka Novickog, onda ga je ova generacija asfaltirala.

Naime pre tačno deset godina je Nils Gifaj, dugogodišnji saigrač Timana i dete berlinske Albe, po prvi put obukao dres nemačke reprezentacije. Gifaj je tada imao 22 godine, i debitovao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Evrope koje se igralo u leto 2013.

Nemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze. Nemci su, dakle, ispali sa turnira gubeći od ekipa koje su od vrhunske košarke daleko koliko je Nemačka poslednjih godina daleko od pobede na Eurosongu.

„Jednoga dana postati prvak sveta… to nije ni bilo na listi stvari koje sam uopšte mogao da zamislim“, rekao je Gifaj u Manili.

Kako je moguće da prvak sveta postane jedna selekcija, kojoj su godinama otkazivali ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čije utakmice pre finala nisu ni prenošene uživo na televiziji kod kuće?

Čarobne reči glase: kontinuitet, zatim „commitment“ (posvećenost), ono što je kapiten Denis Šruder tako često spominjao, a pre svega podsticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Šta je uopšte to pravilo 6+6? To je pravilo u nemačku košarku uvedeno 2012. godine, dakle neposredno uoči fijaska na pomenutom prvenstvu Evrope. Pravilo je još uvek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem polovinu tima u Bundesligi moraju činiti domaći igrači.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge solidnih – ali ne vrhunskih – igrača iz inostranstva koje su angažovali po relativno povoljnoj ceni. A nakon usvajanja pravila, najednom su morali da stvore podmladak i prate domaće talente.

„To je pravilo enormno važno“, kazao je Johanes Timan u nedelju. „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu da igraju, već i zato što oni tako mogu da preuzmu odgovornost, mogu igrati uloge koje su nam ovde potrebne.“

Nova generacija

Timan, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad Sjedinjenim Državama, izdanak je omladinske škole Bamberga.

Šruder i Danijel Tajs su u Braunšvajgu učili košarku pre nego što su završili u NBA. Gifaj je prošao omladinsku školu Albe, tamo su sledila braća Moric i Franc Vagner.

Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najpre na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su predstavnici nove košarkaške generacije u Nemačkoj, o kojoj je pre deset godina retko ko mogao i da sanja.

Sada je, kažu, Bundesliga fokusirana na podsticanje domaćih igrača. Oni ne čekaju samo pokoju loptu u uglu terena, već vode igru. To važi za mlađu braću Vagner, ali i starije poput Gifaja, Timana, Loa, igrača koji su ponikli u Albi i bili nosioci igre.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapiten Šruder, „committed“, oni su se poslednjih godina posvetili nemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati timska hemija, koja je na ovom prvenstvu sveta bila možda i najveća snaga Nemačke.

Ključnu je ulogu imao i selektor Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojevremeno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspeo je da pronađe savršen recept za odnos sa svojim igračima, pre svega s Šruderom.

„Ono što je ranije bio Dirk Novicki, to je sada ovde Denis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP“, rekao je Herbert u nedelju.

Samo par minuta pre te izjave kamere su ga uhvatile kako sedi na parketu u Manili, dok teško diše, izgledao je emotivno ispražnjen, dok su njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili titulu koja je stigla iznenađujuće, ali nije slučajnost.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari